Izbio je nedavno skandal ovdje oko jedne zagrebačke političarke u usponu i njenog muža, inače pjevača rok-grupe, ali i pojave koja je neka vrsta metafore, da ne velimo „maskote“, takozvanog progresivnijeg dijela ovdašnjeg društva. Radilo se zapravo o nekoj materijalnoj aferi – naizgled, jer kod nas one nikad nisu samo to – s etičkim problemom oko nekakve jeftine kupovine, ili što već, nečega svakako trivijalnog, s implikacijom pak i kritikom da nije moralno da ljudi s „ljevice“ stječu dobra onako kako se imputiralo. Sve nas ovo ne bi suviše zanimalo, dakako. Ali nije prošlo dugo i iz konteksta gdje se pravo ili izmišljeno koristoljublje upotrebljava u političkoj borbi, stvar je prešla u ono u čemu ovdje uvijek završava – ako se imalo namjesti prilika. Suprug političarke, svojim porijeklom i imenom, hipokoristikom, imenom od milja kao „označiteljem“, došao je „k’o poručen“. Političkim podzemljem teledirigirana i istrenirana masa, po tragovima i praksi kloake nataložene po društvenim mrežama krenula je inercijom još jednom da se iživljava i da toga Milu (kako mi odavde to ime sklanjamo), političarkinog muža u komentarima zove „Milutinom“. Posprdno dakako, maliciozno, i – s jasnom porukom i sugestijom.

Kaže mi prijatelj da kad se ovih dana upiše „Milutin“ na hrvatskom Guglu, rezultat pretrage uz to naše staro i starostavno ime kao prvo sugerira prezime pjevača i političarkinog supruga.

Javilo mi se odmah spontano, jedna za drugom nasumično i bez svjesnog pozivanja, serija asocijacija na tolike koji su nosili ovo ime u našoj historiji i kulturi. Svakim sljedećim, umnažao se, pored tužne ironije, bijes i prezir. Nad zloćom izrugivača, no više nad agresivnom i tupom ignorancijom, nad njihovim istinskim, neglumljenim i dakako potpuno nesvjesnim barbarstvom. A ime, to koje je njima poruga i psovka, kao za inat, kroz historiju ukazivalo se kao česta metafora znanja, umjetnosti, ideala, državničkih sposobnosti, pameti… I ljubavi. Među svima, i one prema zavičaju. Štoviše, zavičaju „neočekivanom“ ponekad, na bliskoj, moglo bi izrugivače iznenaditi, koliko bliskoj geografiji. Zato kad neobičnom vrludavom putanjom, onako kako historija to radi, a onomastika joj pripomaže skrivenom i često strašnom ironijom prema nedosljednosti pogrešnih uvjerenja, sve se ukrug vrati upravo prema onima koji su odapeli zlu strijelu poruge, dok stvari zadobiju lice tragičkog. I u nužnom padu u kontradikcije, skriveno lice stida, nepriznatog i neproživljenog.

Građanin i muzikant ismijavan zbog imena nije neobrazovan čovjek, reklo bi se. Prošli smo, u maloj generacijskoj razlici, vjerojatno sličnu školsku formaciju. O kućnom, familijarnom dijelu pak prenošenja identitetskog osjećaja, naslijeđa i oblikovanja ne možemo znati, ali u općekulturnom aspektu, netko takvoga bekgraunda i formiranja mogao bi se sjetiti čitave serije „imenjaka“, s navodnicima ili bez njih. Imena koja bi sačinila čitavu jednu „knjigu o Milutinu“.

Na primjer, eto, našem gradu već najbliže – a i najlakše danas – makar se mutno iz školske lektire prisjetiti Milutina Cihlara Nehajeva, Kamovljevog manje nadarenog rođaka, a velikog senjskog domoljuba, doduše i češkog porijekla, koji je još krajem 19. vijeka pjevao „Dok god bude Nehaja i Senja, Vijat će se u njem stieg hrvatski!“

Ili, da se manemo najlakše retorike, i da se uozbiljimo. Pogotovo kad pomislimo na ime, u svijetu znanosti citiranije i od samog Tesle – eto, da, i njegov otac bio je Milutin – kad pomislimo na daljskog nebeskog mehaničara Milutina Milankovića koji se kao „božanstvo neko manje“, Njegošem rečeno, igrao planetima, i ovim našim među njima, zemaljskom kuglom i njenim pomacima. Naučnik što je Zemlju gledao u okvirima miliona godina, sunčevim kretanjima i ciklusima glacijalnih era, koje se danas po njemu i zovu, računajući ih precizno i nepogrešivo, kao što je napravio i najprecizniji, savršen kalendar, a teoretski navijestio i današnje klimatske promjene. Ovo potonje voli i pjevačeva „konstituenta“, oni se bave ekologijom.

Teško je povjerovati da ovom današnjem prokazanom „Milutinu“ nešto znači sljedeći – a možda i bolje – ali, u ranije spomenutom smislu, ironija onomastike dovodi do gotovo logičnog zaokruženja ili zatvaranja imaginarne elipse nedosljednosti, a stvari dobivaju tragički aspekt. Po nas tragički dakako. Jedan od onih manjih, s vremenom potpuno zaboravljenih književnika horvatskih iz prve polovine prošloga vijeka bio je Milutin Majer (Mayer) – klerikalac, ultrareakcionar, takozvani meštar mračne Družbe „Braće Hrvatskog Zmaja“ i član Sabora u Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Iz toga diluvijalnog mraka instinktivno se svijest okreće poput cvijeta ka suncu: ka Jugu, prema Mediteranu, prema Šibeniku točno, odakle je potekao i krenuo na svoj neumorni hod po svijetu sasvim drugačiji Milutin – Dedić, brat Arsenov, čovjek umjetnosti i čovjek stvaranja veza i trajnih spajanja bliskih kultura. Sjetiti se treba, malim i skučenim svijestima usprkos, Milutina Dedića u kojem je, gdje god bio, zauvijek ostalo divljenje šibenskoj Katedrali, perli njegovoga grada i Milutinov ponos nad divnim detaljem koji je po njemu bio slika humanosti i kulture Šibenčana – dičio se onim kamenim škrabicama s vodom za žedne gradske pse-lutalice.

Milutin Dedić koji je posvetio život pisanju, crtanju i slikanju srpskih manastira, ime je dobio po prvom, najslavnijem predšasniku – Stefanu Urošu II. Milutinu, svetom kralju koji je svijetu i civilizaciji ostavio čudo koje se zove Gračanica, a uz nju i Bogorodicu Ljevišku i Banjsku i mnogo drugih veličanstvenih zadužbina.

Dante Aligijeri u „Božanstvenoj komediji“ stavio je Milutina u Raj, u pjevanju o zagonetnom i neizrecivom pitanju Božje volje – srpski kralj je na Nebesima unatoč tome što je tobože krivotvorio venecijanske „matapane“, iliti dukate, pa je sva Evropa bila puna tih „denari di bresko“ – „brskovskih dinara“ koje je raški velikaš kovao: „…e quel de Rascia / che male ha visto il conio di Vinegia“ – „…i taj kom Raška služi,/ što na zlo vidje žig mletskog metala“ (prev. M. Maras).

Mogao bi tako ovaj naš današnji „Milutin“ i šaljivo da se obrani, da kaže kako je i prvi nosilac imena također bio optužen da „mulja nešto oko para“. A time, onako i „uzgred“ i neizravno, izrekao bi nešto drugo: da pripada nečemu što iza ismijavanog imena drži neprekinutu liniju koja ide od jedne evropske kraljevske loze što je prije osam stotina godina stvarala čuda buduće svjetske sakralne i umjetničke baštine, stvarnih a ne mitskih vladara o kojima piše najveći poeta u historiji (koji, inače, umire iste 1321. godine kad i Milutin) – do znanstvenika koji je promijenio parametre ljudskog poimanja prirode, klime, planeta i vremena.

Jedno od etimoloških tumačenja toga časnog imena kaže da ono znači i „milostiv“. Uz porugu, uz malicioznost, nešto trajno prijeteće prisutno iza tona izrugivanja, uz prezrivost nedostojnih, ovdje i danas nije lako biti milostiv. Nije lako biti Milutin.