„Brana je čitavih četrdeset godina bio za beogradsku kulturu i kafanski život ono što je za brazilski život bio igrač fudbala Garinča: narodna radost. Brana je bio razlog za put u Beograd mnogom i darovitom i jurodivom pjesniku, stihoklepcu ili zvjezdoznancu iz čitave Jugoslavije. Bilo je dosta takvih koji su i jedno sjedenje u kafani blizu Branina stola smatrali diplomom o položenom majstorskom ispitu“, pisao je Sinan Gudžević o Petroviću

Lalić je unutar književne scene u socijalističkoj Jugoslaviji jedan od najizrazitijih primjera međusobnih veza Beograda i Zagreba. Mada rođenjem i dominantnim dijelom života tipični Beograđanin, formativne godine – i ljudske i književne moglo bi se reći – proveo je u Zagrebu. To je posljedica i ponešto tragičnih okolnosti. Veza sa Zagrebom bio mu je otac, a veza sa Beogradom majka

Personificirani Božić koji je, u stvari, ništa drugo nego mali Bog, tek rođeni Hristos, po svom dolasku udara štapom i lupa na vrata donoseći obiteljima radost, a simbolički pozlaćuje njihove domove i njihova srca

Vladat će samo osam godina, ali poslije tih osam godina ostavit će Srbiju koja je u nezamislivo kratko vrijeme preskočila vjekove, koja je iz orijentalne zaostalosti skočila u modernost u raznim vidovima. Isto tako, Knjaz Mihailo je bio prvi koji je s pozicije vladara postavio Srbiji za zadatak da bude „jugoslavenski Pijemont“

„Kuća Bukinca“, još jedan od simbola nekadašnje gospodske Banjaluke, nedavno je sravnjena sa zemljom pod naletom urbane modernizacije. Nezaštićena i zaboravljena otišla je u istoriju, a tamo je već odavno vlasnik te kuće, Đorđe Bukinac, vojnik, intelektualac, boem i, prije svega, ljekar i humanista

Na televiziji nikada nije bilo dovoljno prostora, na radio se teško dolazilo, zato je uloga štampe bila neprocenjiva. Šta ti vredi da imaš instrumente, razglas, kombi, celu ekipu oko sebe – ako niko nije pokušao da objasni publici ko si i dokaže joj da je baš tebe tako dugo čekala. U tom segmentu scena je imala dosta sreće. I podršku režima

U njegovoj sudbini ima nečeg karakterističnog za Vojvodinu i Banat; ono za šta je najbolji primjer Šandor Petefi (kršteno ime: Aleksandar Petrović) – da umjetnik koji porijeklom pripada jednom etničkom korpusu postane klasik i uzdanica neke druge (nacionalne) kulture

Prva stalna adresa Srpskog narodnog pozorišta od 1894. godine bila je kuća veleposjednika Laze Dunđerskog u centru Novog Sada preuređena u teatar. Ta kuća mala je specijalne podove, svu tehničku opremu, šesto sjedišta i električnu rasvjetu, što je tada bilo čudo neviđeno, a najamnina je bila krajnje simbolična – forinta za godinu dana. U to doba postojale su i snažne veze između kazališnog Zagreba i pozorišnog Novog Sada

„U ovoj zemlji su u prošlom ratu mnoga naša braća pravoslavne vjere poginula zato što su pravoslavci. Oni koji su ih ubijali imali su u džepu katolički krsni list. Zvali su se katolici. I ti kršćani ubijali su druge ljude, također kršćane, zato što nisu Hrvati i katolici… Mi bolno priznajemo tu strašnu zabludu tih zalutalih ljudi…“, naveo je u svojoj Božićnoj poslanici 1963. biskup Pihler

Koliko god se u idealnom smislu smatrao Srbinom koji hoće da radi na dobro svome narodu u krupnim stvarima, iz pozicije lojalnosti Kruni on osjeća i svoju duboku ličnu i svjetonazorsku razliku spram svojih sunarodnika, običnog, često seljačkog puka, promjenjivog, nestalnog, nediscipliniranog do anarhičnosti…