Pisali smo na ovim stranicama i na našem portalu više puta o Milici Bogdanović, prvoj ženi koja je doktorirala filozofiju na Zagrebačkom sveučilištu, 1907. godine. Njen kasniji život i rad bili su najvećim dijelom vezani za Beograd, kao i mnogima s ove naše strane. Kad bismo se u pokušaju stanovitog „paralelizma“ onda upitali tko je bila njena tamošnja kolegica, prva žena koja je završila filozofiju na beogradskoj univerzi, u tom slučaju, ono malo ljudi koji se bave tim dijelom naše kulturne historije vjerojatno bi po nekoliko linija izglednosti i logike spomenulo veliku i nesretnu Kseniju Atanasijević. I bili jednako u pravu i u krivu, po zakonu paradoksa. Ksenija je zaista prva doktorirala, 1922., i postala aktivni i čuven filozof – praktičar i mislilac, sve dok je nisu sasvim bili izgurali iz struke, a onda umalo i iz povijesti. Ali, prva koja je diplomirala filozofiju na istoj katedri Beogradskog sveučilišta, punih sedam godina ranije, što bi bio po sebi dovoljan razlog za vječno pamćenje, danas je nažalost gotovo zaboravljena. Ta žena zvala se Katarina Bogdanović. Rođena je prije ravno 140 godina, 1885., u mjestu koje nam evo skoro tri i pol decenije stvara samo najstrašnije asocijacije – u Trpinji pored Vukovara, u posljednjim decenijama Austro-Ugarske Carevine. Dakle, i prva školovana filozofkinja u Srbiji bila je grencerska Prečanka, iz današnje Hrvatske.

Prateći njeno kretanje životno, akademsko i znanstveno, a pod tamnim svjetlom historije dvadesetog vijeka koje je najčešće davalo onu „zadnju ruku“, donosilo i zaokruživalo važne i krajnje odluke, primjećuju se neke uobičajene etape, kao kod većine tih rijetkih visoko školovanih žena i intelektualki, i druge sasvim lične i partikularne. Katarina je učiteljsku školu završila u Karlovcu, toj surovoj, rigidnoj i jednako prosvjetljenoj, „oglednoj“ vojnoj garnizoni i jednom od centara čiju golemu važnost dijele jednako oba ovdašnja naroda. Katarina je najprije radila kao učiteljica – pozicija uglavnom najviša što je jedna obrazovana žena mogla postići tada – seleći se nužno tipično u toj generaciji legendarnih „koferaša“ duž Carevine, pa joj je prvi posao bio u Tuzli, u anektiranoj Bosni. A onda, kao toliki idealisti odavde, i Hrvati i Srbi, odlučuje, protivno okolini i obitelji, da i sama ode u „balkanski Pijemont“ – u Beograd, glavni grad mlade Kraljevine Srbije i tamo upiše studije filozofije i književnosti. Diplomirala je kod dva titana – filozofiju kod Brane Petronijevića, a književnost kod vjerojatno najutjecajnijeg književnog kritičara u čitavoj povijesti nacionalnoj, kod samog Jovana Skerlića. Spisateljski i kritički rad počinje, što bi se reklo, „odmah s vrha“ –  prve članke i oglede objavljuje u Delu i Srpskom književnom glasniku. Danas često čujemo frazu o nekome kao „nemirnom duhu“: kad čitamo o Katarininim izborima i životnim koracima, sintagma djeluje preslabo. Iako dobiva posao na gimnaziji u Smederevu, odlazi u Francusku, preko Grenobla u Pariz, gdje na Sorboni sluša predavanja i uključuje se u društveni život. Još jedna fraza nekadašnja u biografijama značajnih ličnosti bila je ona o „naprednim idejama“, što se čitalo kao lijevim idejnim izborima dakako. Da je Katarina Bogdanović bila i ostala ljevičarka čitavog života, tu nema sumnje, ali i tome je išla korak dalje: u Parizu je postala član i aktivist FCA – La Federation communiste anarchiste – odnosno Anarhokomunističke federacije. Kad se koju godinu poslije vratila u Srbiju i počela predavati u gimnaziji, kakav to mora da je procijep bio između pariških ideja i stroge, predratne beogradske Više ženske škole. Veliki rat preživljava u Beogradu, a poslijeratno vrijeme i godine u prvoj zajedničkoj državi Južnih Slavena otkriva Katarinine najangažiranije i najbolje godine, a s time i neke frapantne činjenice i zaključke. Kao ljevičarka, podrazumijeva se da se zauzimala i za prava i emancipaciju žena. No, ona je već od 1919. među osnivačicama Društva za prosvećivanje žene i zaštitu njenih prava i prva urednica Ženskog pokreta, prvog feminističkog časopisa u Jugoslaviji, 1920. Mnogo govore neke činjenice o njoj i njenoj širini i smjelosti, ali i o toj državi, danas veoma nepopularnoj u sudu većine: kao uvjerena ljevičarka ona uspijeva da spomenuto Društvo pokrene s tako heterogenim ličnostima kao što su bile Isidora, sama Ksenija Atanasijević, kao i Paulina Lebl-Albala, žena Davida Albale, jedne nevjerojatne ličnosti, beogradskog Sefarda, rojalistički orijentiranog srpskog oficira i patriote, ratnog liječnika i vodećeg cionista Kraljevine. Uopće, Katarina je nosila svoje kontradikcije, ali uvijek autentično: bila je odlikovana ordenom Reda Svetog Save i izbačena sa škole u Stojadinovićevom vaktu zbog komunističke djelatnosti, družila se s Mitom Mitrinovićem i mislila protiv patrijarhata i o radničkim pravima, putovala rutama dostojnim romana, pa tako bila i fascinirana Amerikom, gdje je također uspjela stići, i djelovala socijalistički, bila je fascinirana Šopenhauerom i Ničeom i pisala o Žanu Koktou.

Osoba takvih stavova i širine, kao i mnogi intelektualci, često krhki i podijeljeni pred brahijalnom silom, mogla je tokom okupacije 1941. pokleknuti ili se dvoumiti. Katarinino držanje tih strašnih godina bilo je uzorno građansko i hrabro, unatoč hapšenjima i neprestanim opasnostima, pogotovo u Kragujevcu – gradu-mučeniku, gdje je još od 1932. predavala filozofiju i književnost i bila direktorica gimnazije. Poslije rata lako je, jer iz uvjerenja, prešla u novi sistem, a ne treba objašnjenja zašto se odmah angažirala u novostvorenom AFŽ-u i pored svoje struke postala ono što se tada zvalo „društveno-politički radnik“. Nikad se nije udavala i umrla je staračkom domu u martu 1969. godine.

Više od spomenutog frazerskog „nemirnog duha“, sa svojom gomilom unutarnjih proturječnosti, Katarina Bogdanović u svojim spisima djeluje na momente kao malcontent, kao nezadovoljnik. I kao takva, imala je dvije slabe točke koje su proizlazile jedna iz druge. Baveći se društvenim, idejnim djelovanjem i dakako prosvjetom, smatrala je da nije dovoljno napisala i da svoje spisateljske potencijale nije dovoljno razvila. I zaista, njeni su tekstovi i studije razbacani i razasuti po periodici, jedina knjiga koju je objavila za života bio je udžbenik, dok je prva knjiga autorskih radova izašla decenijama nakon njene smrti. A i to je kompilacija tekstova koju je sačinio njen pravni nasljednik, skupivši pod naslovom „Izabrani život“, bilješke, članke i dnevnike koje je Katarina vodila, u čemu su naročito važni dnevnici iz perioda okupacije. Zbog osjećaja nepotpune autorske ostvarenosti Katarina Bogdanović strahovala je od zaborava. Ne bez razloga: ovdje se i neke najznačajnije figure koje pripadaju dominantnom spolu gube u maglama povijesti kao da ih kultura ima toliko da ih može zapostavljati, a kamoli tek kad se radi o ženama stvaraocima i intelektualkama.

Otud i ta jedna jedina njena knjiga danas je „van štampe“, kako bi se kalkom reklo. Na ovu godišnjicu najmanje što bi zajednica morala učiniti je reizdati „Izabrani život“. Život ove bitne naše žene zaista je bio izabran, po svakoj determinanti, po djelu i značaju. Zato i nema prava na zaborav.