Nevjerojatno je to bilo: u vrijeme kad nam je rokenrol bio bez usporedbe najvažnija stvar na svijetu, pa onda na samom samitu toga perioda pojavila se ona neponovljiva i potpuno jedinstvena prva linija novovalaca koju je činila „osovina“ Zagreb-Beograd iznad i ispred svih. Ta, arsenovskom parafrazom rečeno, „generacija otprilike 80.-82.“, bila je, tvrdim, i još po nečemu neusporediva s bilo kojom drugom generacijom. Članovi najpoznatijih bendova, kao pojedinci i kao dio grupe, od prvoga trena, pa do danas prepoznavali su se, licima i nekom neobičnom „aurom“, i neobično isticali i kad bismo ih stavili među običan svijet. Ili čak i uz druge, i ranije i kasnije poznate muzičare. To se nikad nije promijenilo.
Osim muzikanata, postojala je i „druga linija“, svi oni ljudi koji su na druge načine obogaćivali tu beskrajno uzbudljivu scenu: dizajneri, novinari, kritičari, producenti, i fotografi. Među njima neki su i sami postali prepoznatljiva lica, a time i dio onoga prvoga reda i postave, zajedno s muzičarima: Mirko Ilić, Vican Vicanović, Darko Glavan, Nebojša Pajkić, Moma Rajin, da spomenemo neke. Posebno mjesto među njima zauzimala je Goranka Matić. Par ekselans fotografkinja pravca koji je gotovo jednako bio konceptualan i vizualan, kao što je bio muzički, Goranka je – iako je tu napravljeno more izuzetnih fotografija drugih majstora – fiksirala neke od glavnih pojava na nov i inteligentan način, promišljenošću povjesničarke umjetnosti i impulzivnošću rođene umjetnice. Nitko nije tako savršeno uhvatio Idole, slikajući ih kao dobre momke za stolom u dnevnoj sobi, u kadru s „dvostrukim dnom“: iza nevinog grupnog portreta mladića s izgledom dobrih studenata skrivao se onaj pekićevski, građanski, „slavski Beograd“ usred samoupravnog socijalizma. Isto je bilo i s koncertnim fotografijama: mladi i elegantni, skoro prozirni Maks Juričić pod reflektorima i s crnim „telekasterom“, Bora Đorđević s obrijanom glavom (zbog oklade) ispod berete, utegnut u pankersku kožnu jaknu punu bedževa; Brega što se mangupski i zagonetno smješka; pa opet Idoli, u frotirnim bademantilima, na bazenu Interkontinentala, kao kakva grupa mladih japija… I jedan krupni kadar Koje u prvoj godini Discipline kičme, njegova velika kuštrava glava, guste obrve, oznojeno lice i usta otvorena u kriku u mikrofon, blejzer s epoletama, prsti s pečatnjakom koji trzalicom okidaju debele žice Rikenbekera – fotografija koja je godinama stajala zalijepljena na zidu moje sobe kao neka vrsta „pečata pripadnosti“. Ali i kao metafora Gorankine prisutnosti u mom privatnom imaginariju, i to u njegovom najvažnijem dijelu.
Goranka je bila sinonim za rok-fotografiju, žena silne reputacije, kao jugoslavenska Ani Libovic, što mi je jednom potvrdio i mladi Gobac nad kojim su u bendu izveli praktičnu šalu da ga Goranka čeka u Interkontiju za foto-sesiju, na što je on nasjeo. Anegdotu je ispričao tonom humornim, ali s porukom da je između fotografkinje i njega kao objekta bilo jasno tko je tu zapravo zvijezda.
Simpatično mi je bilo što smo ona i ja dijelili prezime, vrlo uobičajeno tu kod nas, i u Srba i Hrvata, pa nisam obraćao pažnju na to. Ona je u mom životu „radila“ na drugom planu i kolosijeku, naime, što je s općostima kao što su ime i prezime, familije i pripadnost imalo malo veze. Kao i čitava ta generacija koja nas je formirala, Goranka je isprva i za mene opstojala u nekim skoro mitskim predjelima, izvan svakodnevne realnosti, tamo, u Beogradu, u Džuboksu, i u Zagrebu, u Startu i Poletu, čije sam ljude gledao sa strane kao zadivljen i uplašen klinac. Zagreb, Beograd i rokenrol scena – to kao da su bile jedine istinske pripadnosti.
Otud, nikad neću moći približiti na pravi način zapanjenost godinama kasnije u našem prvom upoznavanju, opet kao „konceptualnom“, a što se odvilo u beogradskom Manježu gdje me pitala iz prve: „Matić? Iz Moravica?“ Ne znam kako je znala. U sljedećih nekoliko minuta razmotavanja toposa i predaka, imena i „špicnameta“ (o čemu sam ja, za razliku od nje, jedva išta znao tad) – otkrili smo da smo zapravo rod. Zinuo sam od iznenađenja i raširio ruke od nevjerice, a ona me zagrlila toplo i tako smo se smijali neko vrijeme.
„Pa kako je moguće?“, pitao sam je.
„Čekaj, zar ti nije ime odmah reklo?“, odvratila mi je ironično.
I tek tu, potpuno okrenem točku gledanja i nađem nikad pretpostavljanu srodnost. Sjetio sam se njenog čuvenog autoportreta fotografskog, napravljenog auto-okidačem i u skoku, ispod natpisa „restoran Goranka“. Po refleksu javilo mi se lice mog starog, iz sedamdeset i neke, starog koji se naglas ljuti, kao što će se godinama ljutiti nad istim momentom, zbog izvještaja Televizije Zagreb o automobilskoj nesreći koja se dogodila, rečeno je, „kod restorana Goranka“ – što je on vidio kao dokaz izbjegavanja da se navede ime mjesta u Gorskom kotaru gdje se nesreća dogodila – u Srpskim Moravicama.
Kao u kakvom „geštaltu“, vidio sam u hipu i da je to njeno čuveno lice, dotad tako „beogradsko“, bar meni Zagrepčaninu, zapravo jednako kao lica starih Moravčanki, s onim izvijenim naglašenim obrvama i crnim očima, fizionomija koju danas ne bih nikada mogao promašiti. Crte lica s kojima je došla i spoznaja o još jednoj, sasvim neočekivanoj bliskosti, i pripadnosti.
Da su nam se putevi i staze još jednom ukrstili i u Vremenu gdje je bila urednik fotografije, nakon što je „u vremenu poslije rokenrola“ postala izraziti politički fotograf, kroničar važnih događaja i portretist aktera epohe, to više nije čudilo, nit je bila slučajnost.
To je bilo u vrijeme kad Moravice više nisu bile Srpske, niti u istoj državi s njenim Beogradom.
Sada nema više ni Goranke, što je činjenica u koju i dalje sve u meni odbija povjerovati. Ona koja je tako dugo opstajala na samom vrhu profesije i ugleda, da tako brzo ode. A otišla je zaista na vrhu, s retrospektivama u Beogradu i u Zagrebu, s punom pažnjom medija i stručnjaka, i publike, dakako, brojne i različite, znanjem i generacijski.
Zamišljam zato, gore u maglenim i gustim šumama iznad Moravica, skriven od ceste, od historijske „Lujzijane“, neki naš mali Parnas, mjesto tajnovito i mistično, kao iz davnih, predačkih vremena kad su naši graničari tu sjahali da ostanu. I ona je sad tamo – zajedno s velikim Moravčanima, s Perom Kvrgićem, Nikolom Hajdinom, Gajom i Svetom Petrovićem, s episkopom Danilom. Tu pripada, u društvo tih ljudi i njihovih sjeni, velikih i zbog jedne naročite osobine ove pripadnosti, neporecive i časne: pripadnost je to koja se uvijek ulančava i ovako, u množinama i u neprekinutom nizu – moravačka, goranska, srpska, hrvatska, jugoslavenska – i svjetska.
Zbogom Goranka. Vječna pamjat.