Dvije vrste reakcije, s dva mjesta, spram upornog i sve više širećeg protesta studenata u Srbiji, prisutne su iako slabo uočljive, no zato u proporciji s iritacijom koju izazivaju. Prva je ovdašnja zabezeknutost nad nepopustljivošću studenata, nad njihovom nepotkupljivošću, upornošću i snagom. To za posljedicu ima da se odavde odjednom pojavljuju refleksi iz kojih se razaznaje mnogo toga potisnutog, najrazličitije emocije, želje i projekcije, uglavnom od malo dobra i koristi u svojoj suštini. Na primjer, zakasnio i nejak, bespotreban i netražen oblik podrške, kao i brbljanje medijske „simboličke klase“ gdje se ispod slojeva kvazitumačenja u svemu naslućuju ponovo opća zbunjenost i zatečenost kroz neizgovorena pitanja: „Šta se to dogodilo“ i „Kako je moguće“? Druga reakcija uočljiva je u Srbiji samoj pak: tu dežurni brižnici, kao oni biblijski farizeji ili orijentalni mandarini, sve sami ustavobranitelji, legalisti i tumači, ne želeći se otkriti dok stvar još nije gotova, a ishod masovnog bunta neizvjestan, primjenjuju stari juridički trik pitajući se direktnije i naizgled logičnije: „Je li protest ustavan?“ Iako je pitanje demagoško, tu se treba zaustaviti. Riječ „ustavno“ u zemlji Srbiji ima drugačije konotacije i težinu, drugu važnost i historiju nego ovdje, drugačiju nego bilo gdje čak, s mogućim izuzetkom Francuske i Sjedinjenih Država, upravo.

Kao po nekoj višoj logici baš na to podsjećaju dva upravo obilježena praznika, u dva dana zaredom: 15. i 16. februar, crkveni praznik Sretenje Božje također je dan državnosti Republike Srbije. Blagdan beskrajne metafizičke simbolike izabran je kao spomen na ovozemaljski, društveni, politički događaj – na zbor u šumadijskom Orašcu istoga dana 1804. godine, kad je Karađorđe podigao Ustanak. No, to je ujedno i Dan ustavnosti, jedan od svjetovnih praznika najvišega sjaja, apoteoza svemu što predstavlja građansko i slobodarsko ustanovljeno zakonom jedne (buduće) države: na taj dan prije ravno 190 godina u Kragujevcu je utvrđen Ustav Knjaževstva Srbije – poznat i kao Sretenjski ustav, jedan od najveličanstvenijih i najidealističkijih pokušaja i društvenih gesti ne samo u povijesti zemlje Srbije, nego i čitave ove civilizacije, ni manje ni više.

Ponavlja se ovih dana po srpskim medijima (i ponekom odavde), nižu opće stvari o tom nevjerojatnom i zlosretnom Ustavu, za čije preduvjete, da bi se uopće ostvario, morao je izdržljivi i lukavi gospodar Miloš kod Turaka progutati i otrpjeti svašta, mititi i kupovati, prijetiti i odstupati, kako bi, kad je došao historijski čas, veliki Dimitrije Davidović, liječnik, diplomat i novinar, dakle netko izvan pravne struke, mogao sve to sastaviti, objaviti i pečatati. I danas zbunjuje nas trajno kako je bilo moguće u onoj nepismenoj, zaostaloj, izmučenoj Srbiji izaći s takvim pravnim aktom. Dokumentom u kojem se u potpunom kontrastu s realnošću zemlje bahatih i krvavih dahija traže nezamislive stvari i proklamiraju takve univerzalne vrijednosti kao što su nepovredivost ličnosti i imovine, sloboda kretanja, pravo na zanimanje, ravnopravnost bez obzira na vjersku pripadnost – i u svemu onaj najpotresniji, član 118., u kojem se starinskim, jasnim rječnikom koji zvoni kao najljepša poezija, obznanjuje da „Kako rob stupi na Srbsku zemlju, od onoga časa postaje slobodnim, ili ga ko doveo u Srbiju, ili sam u nju pobjegao“ – stupanjem dakle na tlo Srbije svako postaje slobodan čovjek – to je sve djelovalo kao čin iz neke daleke, gotovo nevjerojatne budućnosti. Divan je i tragičan i ovaj raskorak i suodnos ličnosti tvoraca Ustava: njegov pisac, Dimitrije Davidović, obrazovani, svjetovni Prečanin, i nepismeni, ali beskrajno promućurni i hrabri Knjaz – ta asimetrija predstavlja uznosito dramatsku i dramsku točku nacionalne historije, kontrapunkt upravo poetski, uza sve surove pragmatizme i političku realnost.

Pa ipak, iako je Ustav trajao samo pedeset i pet dana – tamo đe je zrno klicu zametnulo, onda neka i plodom počine, kako pjeva genijalni vladika Rade u „Gorskom vijencu“. I zaista, unatoč svim zabranama i pritiscima – a ne zaboravimo simboliku, do dan današnji, koja su se carstva najviše protivila ovom najmodernijem Ustavu (Turska dakako, Austrija, jasna stvar, ali i Rusija, tamo gdje se ljudske glave kao vlasništvo još broje u dušama) – ovdje, na obodu slavjanskog svijeta, jedan narod zaostao i gotovo uništen ratovima i poniženjima piše sebi zakone pro futuro za stvaranje svoje rođene države, ali i za čitav ljudski rod koji će doći, opet vladikom Radom, za buduće neko pokoljenje.

Nije ustavna ideja u zemlji Srbiji počela s Davidovićem i Milošem – i to se ovih dana upravo moramo podsjetiti, na dvostrukom kolosijeku događaja, historijskom i ovom današnjice kad se duž države ponovo stvara povijest svakodnevno. Kao i s Njegošem, tako se sva naša kultura uvijek negdje utječe nazad u genijalnoga prosvjetitelja i oca našega jezika, onoga istoga hromoga Vuka. Nekoliko godina prije Ustava on piše čuveno pismo Knjazu, gdje jedva skrivajući pravednu ljutnju upozorava kako „valjalo bi dati narodu pravicu“ (zvoni li ijedna riječ hrvatskije od ove, inače i „uzgred“?), a kroz dokumenat, ili „kao što se danas u Evropi obično govori, konštituciju“. I tu njegovu „konštituciju“ Davidović će, kao tuđicu, prevesti i uvesti našem jeziku shodnu riječ ustav, koju do danas imamo. Pojam u kojem je glagol „ustaviti“ – ono dakle što će ograničiti, zauzdati svaku vlast.

Jedinstveno je to Vukovo pismo Milošu upućeno iz daljine, ton i ubojito jasne riječi kojima grko apostrofira Knjaževu vlast i samovlast. Naročito kad se čitaju u ovom trenutku, kao nijednom u dugo vremena, redci što nas plaše, koliko tjeraju na smijeh nelagodom prepoznavanja: „Opet na kratko da kažem: s vladanjem vaše svetlosti tamo niko nije zadovoljan, ama baš niko, osim vaša dva sina, a i oni da su malo stariji, možebiti da bi bili nezadovoljni (…) Danas u Srbiji praviteljstva (vlade dakle, op. Đ.M.), u pravome smislu ove reči, nema nikakvog, nego ste praviteljstvo vi sami; kada ste vi u Kragujevcu, i praviteljstvo je u Kragujevcu; kada ste vi u Požarevcu, i ono je u Požarevcu; kada ste vi u Topčideru, i ono je u Topčideru, kada ste vi na putu, i ono je na putu…“ – niže Vuk uporno, nabraja i ponavlja gotovo komično, koliko ledeno. A u smislu analogija i sličnosti, satira koja je potpuno u skladu s vremenom nije počela s Domanovićem, izgleda.

Kao što Sretenjski ustav, što bi se lako moglo zaključiti, nije ni prvi ustav srpski. Gotovo zaboravljeni Božidar Grujović, i on Sremac i Prečanin, još je 1805. sastavio zapis o ustrojstvu Praviteljstvujuščeg sovjeta, kao nacrt prvog Ustava. No, pored toga ova značajna i nedovoljno slavljena ličnost za koju znamo zahvaljujući trudu velikog sociologa Nebojše Popova, ostavila je iste 1805. izuzetnu besjedu naslovljenu „Slovo o slobodi“. Tu jedan visokoobrazovani pravnik, a ne prosti pučki tribun, s pozicije struke i znanja ističe nešto i danas potpuno aplikabilno i kao takvo suprotivo sadašnjim „ustavobraniteljima“: „Gde razuma i pravde nema, tu nema zakona.“ Svoje „Slovo“ Grujović završava velikom rečenicom: „gde nema svobode, tu nema života.“

Jednadžba je zato trenutno ova, i samo naizgled paradoksalna: oni koji se sada pitaju o Ustavu i zakonu, u njima zapravo pravde nema. A u ovoj djeci na ulicama koja rade „protuustavno“, stoje upisane, čak i kad ona to ne znaju, i negdje u njihovoj kolektivnoj svijesti plamte i riječi Sretenjskog ustava, i rečenice Vukove, i one ustaničkog ustavopisca Grujovića.

Razum, pravda, svoboda, praviteljstvo – stare riječi za novo i nezaustavljivo sada.