Vladika buenosajreski i južno-centralno američki Kirilo Bojović naslijedio je na čelu Mitropolije zagrebačko-ljubljanske današnjeg patrijarha Porfirija. Čovjek uzbudljivog obrazovanja i velikog iskustva, vladika Kirilo za Privrednik govori o poslanju hrišćana u današnjem svijetu, o slobodi kao preduvjetu za susret s religijom i o jutru Vaskrsa koje traži čovjekovu iskrenost i čisto srce.

Završili ste Prirodno-matematički fakultet u Podgorici i magistrirali na katedri za matematiku u Beogradu. Kako se dogodio taj radikalni preokret i vaša odluka za studij teologije i monaški život u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?

Ne volim mnogo da govorim o samom sebi, ali pošto se tu radi o jednom opštem fenomenu naše civilizacije, o odnosu nauke i religije, želio bih da govorim o dobu u kojem živimo. Razmišljam o tehnološkom razvoju koji nas odvodi svojim putevima, koji nam često daje loš pogled, kao da su nauka i tehnologija sposobne sve da nam objasne. Na taj način se onda na religiju i na crkvu gleda kao na opijum za narod, kako su govorili neki ateisti koji su vladali ovim prostorima, ili uopšte postoji tendencija da se crkva gura prema muzeju ili prema nečemu što je arhaično. Ja sam se ozbiljno bavio prirodnim naukama i bio sam na velikim svjetskim univerzitetima i zaista je nauka dostigla velike visine, čak je u jednom dijelu i pomogla religiji, jer je razbila neke mitološke odnose prema prirodnim pojavama. Međutim, čovjek koji se danas bavi naročito egzaktnim naukama, počinje da shvata da naučno znanje ima svoju granicu. Postoje stvari, pojave i činjenice, koje ljudski razum ne može da dosegne.

Što bi to konkretno značilo?

Radi se o tome da nije lako slomiti gordost čovjekovog razuma, da on prizna da ima stvari koje on ne zna. Nauka ne može da kaže koji je smisao našega života ili da objasni pitanje smrti koja je ušla u naš život, kao nešto strano ljudskoj prirodi, kao naš neprijatelj. Prirodno je da čovjek razmišlja: što će se dogoditi nakon što umrem? Zašto je taj naš život toliko ograničen, samo do granice naše smrti? Nauka umije da podari čovjeku napredak, međutim, u jednom trenutku ta nauka postaje čovjekova tamnica, zato što je za čovjeka prestalo da postoji nešto više što bi čovjeka prevazišlo i u stvari ga kompletiralo.

Religija i nauka

Da li postoji način da se nauka i vjera zagrle i surađuju na istom zadatku?

Dobro je da se država ne miješa u posao crkve, niti crkva u posao države, ali ja sam protivan u inzistiranju na nečemu što bih nazvao „striktni sekularizam“, kao da crkva nema pravo da kaže svoje mišljenje o onome što se događa u ovome svijetu, konačno da kaže nešto i o nekim naučnim pravcima, ako oni ne zadovoljavaju kriterije dostojanstva čovjeka i njegove ljudskosti. I istine. A istine nema tri, nego je samo jedna. Konačno, hrišćanima je cilj da stalno svjedoče put, istinu i život. Kako je i Gospod nazvao sam sebe: put, istina i život. Nauka, ako je stvarno nauka, a ne ideologija, onda i ona ima istinu za cilj. Ako dakle nauka i religija imaju istinu kao isti cilj, onda one ne mogu ići suprotstavljenim pravcima, nego pravcima koji se međusobno dopunjavaju.

Kako se mogu dopunjavati nauka i religija?

Pokušajmo to objasniti primjerom u matematici: imate racionalne i iracionalne brojeve koji zajedno kompletiraju jedan skup. Ti racionalni brojevi predstavljaju nauku, a ovi iracionalni brojevi, koji su nedostupni ljudskom umu, oni predstavljaju religiju. Biblija nam ne govori kako mi da konstruišemo „mercedes“, jer mi to možemo dostići našim razumom i to nam dokazuje automobilska industrija. Biblija nam govori, takođe, o realnim stvarima, ali koje ne možemo dosegnuti ljudskim razumom. Na ovom mjestu bi nauka trebala da se smiri i prihvati teološki pogled na stvari koje ona ne može da dostigne. Nauka nam govori kako, a religija nam govori zašto. Religija se bavi logosom: pitanjem stvaranja svijeta, smrti i smisla života. Prilog naše diskusije predstavlja činjenica da je velika većina naučnika koji su se bavili prirodom bila duboko religiozna, a po hrišćanskom tumačenju, dostizanje mudrosti moralo bi da rezultira poklonjenjem Hristu. Onako kao što su i tri mudraca sa istoka došla da se poklone Hristu. Filozof Imanuel Kant je dokazao u svojim spisima postojanje Boga i on se poklonio Hristu. Matematičar Kurt Gedel, otac kompjuterske tehnike, dokazao je postojanje Boga i svi drugi: Ajnštajn, Lajbnic, Nikola Tesla, Njutn, pridružili su se tim trima mudracima sa istoka.

Kakav je bio vaš put, od matematičara do hrišćanina?

Kaže se da je vjera čekanje onoga čemu se nadamo i dokazivanje onoga što ne vidimo. Ali, jedan duhovnik naših dana ipak naglašava da je potrebna neka munja koja nas pogodi odozgo. Ako me pitate kakav je bio moj put i kako je došlo do otpočinjanja jednog sasvim novog života, to se desilo pod okolnostima neobjašnjivog nadahnuća, a ne kao plod razmišljanja, knjiga, naučnog ili drugih dokazivanja. S druge strane, kaže apostol Pavle „ne može se povjerovati bez propovjednika“. Hristos je blagoslovio svoje učenike, a oni opet svoje i to se tako prenosilo do naših dana, a naš Sveti Sava je to donio u naš narod, kao i drugi oci. Crkva je nosilac vjere i ona je svjedok vjere. Dodir sa nosiocima vjere mora postojati da bi se čovjek zaista utvrdio u vjeri. On može doći do nekih razumskih zaključaka svojim intelektom i umom, međutim, vjera je nešto dublje, što opet nije ni iracionalno, niti imaginarno, nego pripada skupu kompleksnih brojeva, da se tako matematički izrazim. Vjera je nešto što je duboko svojstveno našoj duši. Čovjekova duša u svom spoznajnom dijelu ne hrani se računanjem i nekom racionalnom kombinatorikom, nego viđenjem, sozercanjem. Kroz to oko duše dolazi vjera. Ipak, vjera dolazi rano kroz blagodat krštenja ili kroz neku drugu posvetu Božiju, blagodat koja nas inicijalno privlači crkvi i tu blagodat čovjek treba kod sebe da razvija.

Kakav je položaj pravoslavne vjere ili hrišćanstva uopće u današnjem svijetu?

Naučno tehnološki razvoj je doveo do krize vjere. To je počelo sa francuskom revolucijom i danas je čovjek došao u situaciju da je pomislio da mu vjera više nije potrebna i da sve može sam. Istinita je anegdota da je sovjetski vođa Hruščov jednom izjavio: „Otišli smo u kozmos i tamo nismo pronašli Boga, što jasno govori o tome da ga uopšte ni nema.“ Kasnije je, takođe, obećao da će na televiziji narodu pokazati zadnjeg popa u Sovjetskom Savezu. Nakon toga je Hruščovu napisao pismo arhiepiskop Luka Krimski, koji je inače bio i lekar, hirurg, u kojem kaže: „Predsjedniče Hruščov, nismo ni mi vidjeli vaš mozak, pa je vjerojatno da ga i nema.“ Ta kriza je, možda, najviše pogodila naš slovenski narod i mi dobro znamo kako je sa tim bilo i prije i poslije Drugog svjetskog rata, na primjer, u svim tim sovjetskim zemljama. Ali, hvala Bogu, desio se jedan duhovni preobražaj, desio se „povratak svetim ocima“ i njihovim djelima, kao kada u Starom zavjetu u Izrailju ponovo otkrivaju Boga, nakon dugo godina života u nekom nedefinisanom stanju.

Iskušenja vjere

Koji je smisao kriza u koje upada čovjek?

Postoje krize u kojima se čovjek preispituje i u kojima Bog isprobava čovjeka. U starozavjetnoj knjizi o Jovu Bog dopusti đavolu da on kuša čovjeka, da bi se uspostavio još veći kvalitet njegove vjere. Tako mislim da su naši pravoslavni slovenski narodi, kroz iskušenje ateizma, pokazali da posjeduju tu zlatnu nit vjere koja seže vjekovima i koja se u ova vremena, hvala Bogu, uspjela obnoviti. I zapadni svijet, koji nije toliko bio zahvaćen revolucijama, sada trpi jednu ogromnu krizu vjere zbog, prije svega, nekog hedonizma i života u potrošačkom društvu. Danas se prema čovjeku odnose kao prema potrošaču ili kao prema potrošnoj robi, ali čovjek nije potrošna roba i takva vizija svijeta nije dobra. Hedonizam i potrošnja zapravo pokoravaju čovjeka i udaljuju ga i od vjere i od stvarnih ljudskih ideala. Kao što rekoh, ta iskušenja nisu samo negativna, ona su provjerila našu vjeru i naša vjera se pokazala jača od tih iskušenja. Takva provjera učvršćenja u vjeri se danas dešava sa našom braćom na Zapadu, pod tim mislim na čitavu Evropu, koja je danas u velikoj krizi. Zlato se čisti kroz oganj iskušenja.

Što bi u ovakvom vremenu, opasnih nemira i velike zbunjenosti, trebao raditi jedan hrišćanin ili hrišćanka?

Svi smo prizvani na svjedočenje. Kako je Gospod rekao svojim učenicima: „budite svjetlost svijetu“, i to se odnosi na sve hrišćane. Zbog toga što će se bezakonje umnožiti, ohladnit će ljubav mnogih, ali ko pretrpi do kraja – taj će se spasiti, kaže Gospod. Kako to jedan čovjek može izgovoriti da treba baciti atomsku bombu na zemlju koja ima deset milijuna stanovnika? Da li takva jedna izjava dopire do njegovog srca? Smatram da je na nama hrišćanima odgovornost da učenje o ljubavi koje nam je predao Hristos donesemo do svih ljudi, kako bi njihovi dijalozi, među njima i diplomatski, bili prožeti sa više srčanosti i razumijevanja. Razum, odvojivši se od naše srčanosti i osjećajnog dijela naše duše, može da pravi loša djela.

Kako danas u život uključiti i srce?

Kako treba da svjedoči jedan hrišćanin, o tome nas uči apostol Petar: primjerom svoga života, a onda i nenametljivom propovijedi u svojoj okolini. Konačno, u okolini su i crkva, hramovi, sveštenici i klir. Ono što može hrišćanin svojom usmenom i pisanom riječju je da upućuje druge na crkvu kao na ambasadu Božiju na zemlji. Bez crkve, kao što rekoh, nije moguć puni susret sa Bogom. Crkva ima, kako kaže apostol Pavle, punoću znanja o Bogu koji se javio u tijelu Isusa Hrista. Dakle, crkva čuva to znanje koje je zapečaćeno sa sedam pečata i koju može otpečatiti jedino, kako kaže Knjiga Otkrivenja, spasitelj Božiji i jagnje Božije koje se žrtvovalo za čitav svijet. Moramo se maksimalno truditi da do svakog čovjeka donesemo tu radosnu vijest, kako je pisano „idite i naučite sve narode“, ali ne smijemo zaboraviti da svaki čovjek ima slobodu hoće li taj nauk prihvatiti ili ne. Ta ključna stvar je između čovjeka i Boga.

Naslijedili ste patrijarha Porfirija u službi u Eparhiji zagrebačko-ljubljanskoj. Kakvi su dojmovi u novoj sredini?  

Naš postjugoslovenski prostor ima jedno svježe naslijeđe nerazumijevanja i konflikata sa ranama otvorenim i treba se truditi da se ne gaze i ne povrijeđuju te rane, nego da gradimo mostove, na kojima je u Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj jako insistirao patrijarh Porfirije, ličnost velike edukativne i duhovne sile našega vremena i ja mislim da je to pravi put. Posebno ishodeći iz hrišćanskog učenja naše crkve koja jasno govori da treba oprostiti, da treba voljeti i da se treba međusobno uvažavati. I u tom smislu treba poštovati naše susjede druge vjere. Gospod nas upućuje da se ne smijemo dijeliti nacionalno, religijski i drugačije nego je svaki čovjek naš bližnji. Ako je gladan – nahrani ga, ako je žedan – napoji ga, kaže Gospod. Ako nema nikakvu potrebu – udijelimo mu osmijeh i lijepu riječ, utjehu i razgovor. To je taj put kojim treba da idu i svjedoče hrišćani. Nama je ovdje cilj i da okupimo naš narod, da ga ohrabrimo, da ga utvrdimo u vjeri i da ga okupimo oko crkve, jer bez toga je naš narod, kroz istoriju se to pokazalo, počinjao da luta. Da ne bi do toga dolazilo, jedina čvrsta kotva duše je crkva.

Što hrišćanskim vjernicima i ljudima uopšte poručuje pravoslavni Vaskrs?

Hristos nam je sa krsta sve oprostio, ali Jovan Zlatousti kaže, i njegova besjeda se čita na Vaskršnje jutro, da ko je pobožan i bogoljubiv neka priđe. Dakle, mora postojati minimum vjere da bi čovjek to jutro ušao u crkvu i primio te darove. Bog ne gleda, kaže Zlatousti, da li smo mi postili jedanput ili deset puta, što je naravno za nas ljude jako važno, ali je ključno da li smo mi smogli snage da prihvatimo njegov dar, a to ne možemo ako se ne trudimo. Hristos je pripremio naše spasenje, ali mi smo slobodne ličnosti koje treba Hristosu da kažu: „Evo sluge Božijeg. Neka bude po riječi Tvojoj.“ Nama Vaskrs svake godine poručuje da ne treba da sumnjamo da će Spasitelj da nas pomiluje, ako mu pristupamo iskrena i čista srca.