Prije ravno četrdeset godina, jedan mladi muzičar, rođeni Bjelovarčanin, a Beograđanin po formaciji i svemu drugom, upravo je svojim prvim albumom, svježinom vlastite mladosti, talenta i šarma osvajao Jugoslaviju. U isti čas, u dan, 19. jula 1984., drugi, mnogo stariji muzičar, Osječanin rođenjem, umire u glavnom gradu. Kao vršnjak stoljeća, sa svoje 84 i u dodatnoj simbolici brojeva, odlazi točno 44 godine otkako je i sam postao Beograđaninom. Prvi muzičar je roker i obraćao se najširoj publici. Drugi je bio klasični kompozitor, violinist i veliki pedagog. Prvi se zove Momčilo Bajagić Bajaga. Drugi se zvao Marko Tajčević. Prvi muzičar će uspjeti u svom naumu i zaista osvojiti odmah i muzičku scenu, skoro čitavu tadašnju omladinsku kulturu, a kasnije čak i onu visoku, elitnu i ostati sveprepoznatljivo ime do danas. Drugi, koji u visokoj dobi i toga inače izuzetno uzbudljivog ljeta umire u Beogradu, danas je s ove strane granice potpuno zaboravljen. Razlozi tome uglavnom su upravo oni na koje čitatelj navjerojatnije kao prve pomisli. No, i zajednica kojoj je muzičar, ne jedino rođenjem i porijeklom, nego sasvim svjesno pripadao, i koja bi o uspomeni na sjen umjetnika trebala brinuti, također je zakazala, ne prvi put. S one druge strane granice, osim u krugovima klasičnih muzičara i znalaca, moglo bi se reći da ni tu nema bitne razlike.

Marko Tajčević je i nepoznanica i misterija, skladatelj kojim bi se naprotiv trebalo baviti iz mnogo razloga: najprije dakako zbog njegove muzike, opusa nevelikog obima, no moćnog i zadivljujućeg različitošću, a i zbog naročite simbolike koju nose i njegova muzika, poruke koje je njome slao, i mnogobrojna izvanmuzička značenja. I, ne manje, zbog biografije. Tajčević je pripadao dijelu generacije nekako najmanje vidljive u kanonu naše suvremene klasične muzike, naraštaju modernista koji se formirao i ulazio u stvaralačku zrelost dvadesetih godina prošlog vijeka, u prvim dekadama nove, zajedničke zemlje Južnih Slavena. Poput mnogih, visoko obrazovanje stekao je u Beču kao rodnom mjestu muzičkog modernizma i Pragu, glavnom gradu tek nastale zemlje koja je bila model nacionalne države po čijim će se idejama stvarati i jugoslavenska država. Ipak, mjesto pravog autorskog „ispita zrelosti“ i prvih važnijih kompozitorskih radova za Tajčevića je bio Zagreb. Školovao se kod Lotke i Berse, danas klasičnih imena i tipskih skladatelja hrvatske ozbiljne glazbe, a nakon toga predavao muziku i bio osnivač škole „Lisinski“. I pisao svoja najuspješnija djela, u sve nemirnijim vanjskim okolnostima. Između ostalih i zadivljujući mali opus za klavir, iz bremenite 1929. godine: „Sedam balkanskih igara“, seriju minijatura, sićušnih svita nadahnutih njegovom glavnom materijom i građom – narodnom muzikom, pučkim napjevima, folklorom. Danas kad se slušaju „Igre“ bazirane na srpskom folkloru, u rješenjima oblikovnim i izražajnim, modernim i bez romantičarske retorike, one se čine kao da iz daleke i neočekivane prošlosti najavljuju mnoga desetljeća unaprijed muzičke tendencije visoke suvremenosti. Čak i čitav ovdašnji subžanr džeza: na momente djeluje kao da slušamo kakvog prethodnika Kita Džereta, ili nekog od današnjih mladih pijanista koji spajaju narodnu melodiku sa smjelim harmonijama. Sve to potvrđuje nam po toliki put i do koje mjere kulturni period prve Jugoslavije koji i dalje leži neotkriven. U tom smislu, zanimljiv je i simbolikom potresan manje poznat dio Tajčevićeva opusa: pored srpske narodne tradicije, on ima čitavu seriju visokostiliziranih radova s druge strane zemlje, iz čisto hrvatskih krajeva, djela koja kad se iz ove postpovijesne fabricirane ideološke perspektive čuju i promišljaju, djeluju frapantno  i gotovo izmišljene, kao neka idealistička dihotomija dvije najvažnije nacionalne kulture Aleksandrove Jugoslavije. Ciklusi „Vesele popevke“, „Pjesme iz Gradišća“ i, posebno, „Međimurske pjesme“, pokazuju tonski i idejno u kojem opsegu i kojem kulturnom i idejnom, a ne samo muzičkom krugu su se kretali kompozitorovi interesi.

Onda je došla 1940. godina. Marko Tajčević seli se u Beograd, na vrijeme. Tamo će preživjeti i okupaciju i prve teške godine kasnije, izdignuti se opet autorski i statusom, pisati muziku i dalje, po svojoj praksi ne mnogo, nešto više od pedeset djela. Pisaće za zborove (kako drugo od autora što se napajao narodnim pjesmama), kompozicije za solo glas, čak i duhovnu muziku u ono vrijeme, liturgije, kao i prije rata. Bavit će se mnogo teorijom muzike. I onda pune 44 godine kasnije, kao svjedok dugog perioda epohalnih promjena, u zenitu nove jugoslavenske kulture otići s ovoga svijeta.

Njegova djela, klavirska najviše, ali i komade za orkestre izvodili su ansambli u San Francisku i Amsterdamu. I sam Artur Rubinštajn, uz Vladimira Horovica vjerojatno najveći pijanist dvadesetog vijeka, imao je na repertoaru „Sedam balkanskih igara“.

Danas, reklo bi se da je malo ostalo od uspomene na osječkog, zagrebačkog i beogradskog kompozitora. U nekoliko rutinskih enciklopedijskih i leksikografskih hrvatskih jedinica, Tajčević se navodi kao „hrvatski i srpski skladatelj“. Ispravno. Ali, gdje je on to prisutan, stvarno, institucionalno i samim muzičkim djelom u čiji je bitan dio upisan najkorjenskiji baštinski, čisti hrvatski tonski patrimonij?

Pritajen negdje na marginama između poznatijih imena, činilo se da ni u gradu u kojem je najdulje živio i gdje je umro, nije mnogo prisutniji. Ta velika „varoš“ i zemlja znaju iznenaditi, međutim. Tajčevićeva trajna prisutnost pokazala se na najljepšoj i najdirljivijoj razini: brojne generacije muzičara na spomen  knjige „Osnovna teorija muzike“ osmjehnut će se s prepoznavanjem i sentimentom – preko sedamdeset godina učenici nižih muzičkih škola u Srbiji formirali su se na Tajčevićevoj knjizi kao glavnom udžbeniku. U osnovnim školama, na satovima „muzičkog“ kao test slušanja koristi se često „Rustiko“, drugi stavak iz „Igara“, baziran na narodnoj pjesmi „Divna, Divna čarne oči ima“, a koju pak u folklornoj verziji često izvode najmlađi članovi kulturno-umjetničkih društava.

U nekoj budućnosti, bližoj ili daljoj, kad se strašni zaborav jednom nadvlada i s ove strane, a naša kultura bude dovoljno zrela da odgovorno i s ponosom bez gordosti ponovo uvede ime čovjeka i njegovo djelo čije će vrijednost jednom shvatiti, vidim tamo kako najbolji i najtalentiraniji iz dolazećih generacija izvode te Tajčevićeve male, intrigantne, tajnovite i tako vješto napisane tonske cjeline. Vidim ih i čujem u Osijeku najprije, ili pak u Bjelovaru baš, recimo. Možda će trebati još četrdeset godina da to dođe, isto koliko od onog jula 1984. kad je jedan lični i veći stari svijet nestajao, a drugi se upravo rađao. Ako treba proći još toliko godina da bi došlo, neka prođe.

Ali doći će.