Ove godine padaju dvije važne godišnjice, prva na jedan od ključnih događaja naše političke povijesti, druga, mnogo manje vidljivija, a izuzetna za našu kulturnu historiju. Potonja nije obilježena naročito dosad. Za prvu ćemo vidjeti za koji dan, na datum. Mada, skoro možemo znati sa sigurnošću unaprijed da, makar s ove strane sigurno, nijedna ni druga neće dobiti ikakvu pažnju, iako ih se obje tiču u samom korijenu.

Da se pritom radi o događajima međusobno povezanim, misteriozno isprepletenim štoviše, i s dalekosežnim posljedicama, a historijski i kulturno upravo epohalnim, onda takav uobičajen nedostatak interesa, uslovljen namjernim zaboravom ili skretanjem na marginu, to je samo još jedna metafora o stanju stvari ovdje. Stanju u pogledu kulturnom, naučnom, u jednom slučaju, a u drugom u društvenom i naravno ideološkom, koji kao determinanta, što (ne)vidljivim mehanizmima, naizgled stihijski određuje, kontrolira i oblikuje gotovo sve aspekte društvenog života. I ta dva događaja i njihove posljedice imaju najdublje korijene upravo kod nas ovdje, da bi se u kontinuitetu prelamali i prelamaju se, kao po daljnjem determinizmu, također na nama naravno, do danas.

Prije devedeset godina, 1934. u Beogradu je osnovana jedna od najapartnijih i igrom strašnih okolnosti i jedna od najnesretnijih kulturnih institucija uopće. Balkanski institut, ustanovljen je u Kraljevini Jugoslaviji kao jedina slična organizacija među zemljama u okruženju koje su pripadale istoj geografskoj i kulturnoj odrednici. Sa vjerom i jednako u frustrirajućim okolnostima, osnivači su najreduciranije rečeno htjeli pokazati koliko su balkanska povijest i kultura kompleksne i veličanstvene. Htjeli su pokazati golemu i neprocjenjivu vrijednost ovdašnjih kultura i njihovih dometa, u univerzalnim kategorijama upravo, a naspram podcijenjenosti od strane evropskih i svjetskih kulturnih i političkih hegemonija. Idealisti, osnivači Instituta željeli su napokon našoj kulturi dati samo ono što joj pripada, a što joj se trajno oduzimalo i oduzima do današnjeg dana – da bude jednaka s drugima. U isto vrijeme, širinom kakvu su imale samo određene generacije naših intelektualaca, Institut nije bio zatvoren u nacionalne i uže kulturne granice. Sasvim u skladu s, kasnijim terminom rečeno, „transgraničnošću“ koja je upisana u ovaj naš prostor, odmah je imao međunarodni karakter i okupio vodeće svjetske autoritete za balkanski prostor, a uz ime na našem jeziku stajalo je jednako – Institut des Études balkaniques, iz čega je slijedilo i kontinuirano objavljivanje radova u neprocjenjivom časopisu Revue internationale des études balkaniques koji je izlazio pri ustanovi. Onako kako su ciljeve, program i misiju postavili osnivači, nekolicina intelektualaca i znanstvenika najviše klase, Institut se bavio sustavno istraživanjem cjelokupne prošlosti balkanskog prostora, od prapovijesti do modernog doba, s kulturom kao centrom svega. I zaista, nevjerojatno je što je u nekoliko sljedećih godina započeto, a da nije bilo nesretnih okolnosti bilo bi bez sumnje. Ili kako je jedan od osnivača mnogo kasnije napisao, u dramatskom tonu: „stvoreno je jedno delo koje će nadživeti nas smrtnike i ostati trajno u kulturnoj istoriji.“ Naravno, Institut nije bio jedino naučna ustanova, kako odmah dalje piše isti osnivač: „Preko balkanskog instituta radilo se sistematski i s mnogo vere, na solidarnosti balkanskih naroda i na njihovoj boljoj sudbini i budućnosti.“ Onako kako se čitatelj postavi prema ovoj rečenici, gorko, s osjećajem tragičnosti i razumijevanja takvog ideala, ili pak podsmješljivo, o tome će ovisiti svako dalje (ne)razumijevanje stvari. I mnogošta drugo još.

Kako god, priča o Balkanskom institutu i njegovo djelovanje prvih šest godina, jedna je od najenigmatičnijih i najpregnantnijih, a gotovo sasvim neispričanih poglavlja naše kulture. Budući da bi nam za to trebala čitava knjiga, neka onda prečicom, kroz višestruku, višeslojnu metaforu dvije ličnosti, dvojice vodećih suradnika Instituta, tako pokušamo naznačiti važnost ove institucije: ta dvojica su, neka se dozvoli, „Lenon i Makartni“ naše suvremene kulturne povijesti – Milan Budimir i Petar Skok. Budimir, ingeniozni filolog, potpuno neobična ličnost u svakom pogledu, slijepi filozof s mističnim ehom nečega starostavno našega i jednako tako potpuno antičkoga. Sačuvani audio-zapisi njegovih predavanja na Beogradskom sveučilištu zapanjujuće su svjedočanstvo tome: malo je pojava koje do današnjice zbunjuju kao što je to umio ovaj Krajišnik, dok tonom, tempom i naglaskom zvuči kao naš dobri Branko Ćopić, prisno i tako narodski, a ujedno u naizglednoj kontradikciji stila i sadržaja, govori oceanski širokim znanjem, i referencama na desecima (!) stranih jezika, beskrajnom, renesansnom erudicijom pripovijeda o historiji Balkana i, kako je on govorio, „Jugoslovenima“ u antici. Petar Skok, s krajnjeg zapada zemlje, od potomaka žumberačkih uskoka, lingvist, gospodar onomastike, s Budimirom osnivač balkanologije kao znanosti. I dakako, za pisce i ljude od jezika, tvorac vjerojatno najvoljenijeg leksikografskog djela uopće, nedovršenog a nenadvladanog, neprocjenjivog „Etimologijskog rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika“.

Institut s takvim ljudima i idejama, nastao u onakvom vremenu i okolnostima, opstao je do fatalne 1941., kad ga okupatori ukidaju. Zanimljivo je da, za razliku od tolikih drugih institucija, u poslijeratnoj Jugoslaviji koja je argusovskim okom mjerila što obnoviti od ustanova iz Kraljevine, Institut obnovljen tek 1969., pod promijenjenim imenom Balkanološki institut i kad je potpao pod ingerenciju SANU, gdje traje i djeluje do danas. Problemi i dugogodišnji zazor spram Instituta imaju strahovito kompleksne razloge i predhistoriju. Glavni razlog pak, jasniji je.

Balkanski institut 1934. osnovali su ljudi znanosti. No, nužna financijska, i (samo) dijelom idejna podrška ustanova došla je s drugoga mjesta. Novčanu donaciju poslao je sam Aleksandar I Karađorđević. Za koji dan, 9. oktobra, navršava se i točno devedeset godina otkako je kralj Jugoslavije ubijen u Marseju.

Umjesto prebrzih i izvježbanih sudova, umjesto podobnih i konformnih „zaključaka“ s jedne, emocijama upravljanim reakcijama s druge strane granice, intelektualci iz naše zajednice, ili makar ono što ih je ostalo, imaju priliku, sada prvi put sasvim slobodno, proučiti ove događaje, kao što imaju i priliku nakon toga smireno, razložno i bez patronata ičijeg razmisliti o tome svemu. O implikacijama ova dva događaja, o njihovim vezama, vidljivim i skrivenim, o ličnostima, pripadnostima, idealima, posljedicama i okolnostima nakon svega, toliko godina kasnije. U ljudskom životu devedeset godina je starost. U društvenom i kulturnom životu u nas, devedeset godina tek je naznaka zrelosti.