„Ko god hoće, ovde može/da hara i pustoši/Sve kilavi radovani i nejaki uroši“, pjevao je u drugoj polovini osamdesetih žestoko i jetko Bora Đorđević dok ga je oštro pratila njegova Riblja čorba, „pržeći“ u visokom tempu u pozadini. Gotovo nitko od nas odavde, mogao bih se okladiti i danas, nije znao koji su to „likovi“ u stihu još jedne od onih njegovih „stanje nacije“ pjesama naslovljene „Tu nema Boga, nema pravde“. „I zato odlazim odavde“, nastavljao se refren. I zaista, trebali smo stvarno „otići odavde“ i trebalo se sve dogoditi, da bismo se okrenuli unazad, dvostruko, i saznali i proučili bolje o kome se radilo. „Kilavi Radovan“ oličenje je slabića i bolešljivca iz pučke mitologije. Ovaj drugi pak bio je stvarna ličnost naše historije. Stefan Uroš V., zvani „Nejaki“, unatoč ovakvom negativnom pridjevu, ili baš zbog njega, bio je car, potomak najvažnije vladarske obitelji srpskog srednjeg vijeka, sin samoga Stefana Uroša IV. Dušana Nemanjića, u našoj narodnoj predaji znanog kao Dušan Silni, srpskog kralja i cara Srba i Grka. Onoga koga Crkva nije proglasila svecem, a kosti su mu, što je bila također zapanjujuća činjenica kod otkrića, u crkvi Svetoga Marka u Beogradu – onoj istoj nad kojom je nezaboravno svanulo jutro, kako je također pjevao Bora. Dušanov sin ima strahovitu simboličku težinu u nacionalnoj povijesti: on je posljednji nasljedni i direktni vladar iz, kako se uobičava reći, svetorodne loze Nemanjića. Tek zahvaljujući kasnijim povijesnim izvorima utvrđeno je i institucionalizirano, ono što je opstalo zahvaljujući narodnoj predaji koja mu je i dala nadimak. Ne čudi zašto: u Uroševo doba centralna vlast države pada, a lokalni gospodari jačaju. Svoju državu nije mogao sačuvati ni od napada izvana, ni „od zla bratskoga“, od unutarnje nesloge. Mudrost naroda prepoznala je metaforičku snagu u činjenicama i povijesti. Uroš umire nakon ključne, a u odnosu na Kosovsku mnogo manje spominjane, bitke na Marici, 1371. Tada nestaje i samo srpsko carstvo, a stvara se kraljevina (opet: stalni i apsolutni motiv historijskog diskontinuiteta kao paradoksalna trajnost). S obzirom na njenoga kralja, nasljednika, sina Uroševa brata Vukašina, ime Uroševo preživjelo bi bez sumnje zahvaljujući njemu – taj „kralj“, poznat po umanjenici i inačici jednako kod Srba i Hrvata, najtrajnije i najčudesnije je ime naše predaje i, najvažnije, centralno ime epske poezije: Marko Mrnjavčević – Kraljević Marko.
Imena Dušan i Uroš, iako su različitih historijskih rezonanci i (ne)jasnoće etimologija, među najčešćima su kod Srba do danas. Uroša, iz razloga danas zaboravljenih, ima i kod Slovenaca.
Uroš V. Nemanjić, umro je (vjerojatno) 4. decembra 1371. Na isti dan skoro pet vjekova kasnije, a prije ravno šezdeset godina, rođen je u Beogradu još jedan Uroš – prezimenom Đurić, budući poznati umjetnik i moj prijatelj. Ne znam je li slučajnost ili su mu roditelji namjerno dali ovo ime, nisam pitao. Ne bih se čudio, međutim, i da im je simbolika bila poznata: stric Urošev, uostalom, čuveni je Vojislav J. Đurić, povjesničar umjetnosti, sveučilišni profesor, akademik, ekspert za freskoslikarstvo i umjetnosti srpskog srednjovjekovlja, koji je prije ravno pola stoljeća objavio svoje kapitalne „Vizantijske freske u Jugoslaviji“.
Uroš Đurić, njegov nećak, artist je, od onih punokrvnih i svestranih: slikar, magistar likovnih umjetnosti, vizualni umjetnik, strip crtač, dizajner, autor performansa, konceptualac, pop-kulturnjak, uopće jedan od onih beogradskih majstora za, kako bi njegov drug Cane Brejker rekao, „pravljenje frke“. Sudionik beogradske pank i novovalne/novotalasne scene ranih osamdesetih, i uopće među onim figurama što su onaj najgradskiji Beograd činile time što jest, mjesto koje je „bacalo svetlost daleko“, kako je pjevao Milan Mladenović.
Njegov Beograd i moj Zagreb doticali su se u najbolja vremena kao preklopljeni prsti dvije ruke na jednom tijelu. Mislio sam da osim te i takve naglašene urbanosti dva odvojena centra druge veze i ne trebaju postojati. Njegov Beograd je bio kao neki veliki otok ili ostrvo odakle se činilo da „autohtono“ rastu takve biljke čudnovate kao što je Uroš, čak na momente skoro samodovoljne. Ključ za bolje i istinsko razumijevanje i otvaranje bio je, međutim, kao i za ime, onaj isti stric Vojislav, vizantolog i likovni stručnjak. Pored mnogo razgovora o generacijskim šiframa, rokenrolu iznad svega, o suvremenoj i umjetnosti urbanosti, o naša dva grada u njihova dva najmoćnija suvremena perioda, pored ovih lozinki međusobno spojenih i dijeljenih (sub)kulturnih prošlosti, nismo se dugo dodirivali gotovo ničega drugoga. Izronio je u nekom trenutku i biografski podatak o velikom kunsthistoričaru, a time i o „ovim Đurićima“, činjenica koju sam doduše znao, ali dugo za nju nisam mario: i Vojislav J. Đurić je, naime, Prečanin – rođen ovdje, u Velikoj Pisanici, onoj Solarićevoj, kod Bjelovara. To je bio neobičan zaokret, nešto što je bacilo drugačije svjetlo odjednom i lično, na dvije generacije njegovih intelektualaca, ali i na taj „insularni“ i „vertikalni“ Beograd, na sliku toga velegrada kao „ostrva“, onako kako je to u drugom kontekstu Njujork, od svih gradova. Dvije su se povijesti dotad naizgled odvojene i paralelne najednom počele neočekivano bližiti jedna drugoj, u tom novootkrivenom svjetlu – i nažalost i sjeni, i to većma strašnoj, ovoga otkrića o krugovima geografija što se prvi put u svijesti koncentrično sužavaju – ka zajedničkom središtu. Priče su nam se, Urošu i meni, od tada okrenule tokom i temama.
Uroš, kao čovjek radikalne suvremenosti i masmedija koje umjetnički i svjesno koristi za svoj izraz, najpoznatiji je po filmskim ulogama, dva nastavka jedne inteligentne i cinične (potonje nije kompliment uvijek) komedije, kao i po dvije strašne, još ciničnije, filmske drame, jednoj ratnoj i drugoj postratnoj. Skoro da je „šteta“, da je najprepoznatljiviji po tome. Jer Uroš je sveznadar, čovjek beskrajne znatiželje ka saznanjima, podacima i činjenicama, među raznim poljima interesa naročito okrenut i sklon jednoj znanosti humanističkoj.
Poput mnogih iz stvaralačkog, umjetničkog posla i poziva, obojica smo „noćne ptice“, od onih što najbolje rade i misle na tragu one čuvene Hegelove „Minervine sove“ koja svoja krila „širi tek u sumrak“. Svako malo čekam što će Uroš iskopati od frapantnih i neočekivanih podataka i poslati mi ih, s upisanom, tipično kontraintuitivnom gestom spram općih mjesta nacionalne (i nacionalnih) prošlosti, a kao povod za višesatnu prepisku i razgovor.
Ne razgovaramo više često o umjetnosti. Razgovaramo o povijesti – i (h)istoriji. I o precima, njegovim i mojim. Zajedničkim.