Iako naše organizacije ovdje imaju za jedan od glavnih ciljeva i sustavno istraživanje cjelokupne kulture i povijesti ovoga naroda, iz prakse se ipak nazire da se najveći dio kadrova u svom radu koncentrira na svega nekoliko odabranih perioda i polja djelovanja. Sasvim ugrubo, kultura se mnogo vrti oko najšireg smisla termina, oko folklora i oko nešto suvremenih pojava, a povijest je uglavnom politička i vezana je najvećim dijelom za dvadeseti vijek (potonje je, kad se o našem narodu radi, i sasvim razumljivo dakako). Također, institucionalno gledano, koncentracija centrala naših organizacija po prirodi same stvari je u Zagrebu, što ponekad marginalizira pokušaje ozbiljnog naučnog i kulturnog rada u dijelovima van centra gdje zajednica živi. Najveći dio kadrova svjetovne je, laičke, i često „progresivno-lijeve“ orijentacije, u nedostatku boljeg termina, pa i radovi stoga idu većinom u tom pravcu, mada je u posljednje vrijeme izašlo i nekoliko vanrednih djela, monografija koje se bave i našom sakralnom baštinom.
Izvan centra događa se međutim već neko vrijeme jedan gotovo nepoznat a bogat život promišljanja nacionalne povijesti i kulture kroz drugu vrstu institucionalizacije, tamo gdje su historija i kultura blisko vezane s duhovnošću. Upravo završen međunarodni naučni skup održan početkom oktobra u Šibeniku pod naslovom „Mediteranski pejzaži, identitet i život naroda Dalmacije“ blistavi je primjer toga novoprobuđenog i drugačijeg kulturnog života izvan najužeg centra. U organizaciji Eparhije dalmatinske, a uz podršku Uprave za saradnju sa crkvama i verskim zajednicama pri Ministarstvu pravde Republike Srbije, veliki broj znanstvenika održao je u tri dana preko dvadeset predavanja, silno zanimljivih i pregnantnih, sa živim diskusijama u nastavku, u demokratičnosti i širini, s ehom gotovo antičkog simpoziona, a sasvim moderne akademske, intelektualne i etičke strogosti i akribije.
Pokretač skupa i idejni začetnik je vladika Nikodim (Kosović), arhiepiskop zadarsko-šibenički i mitropolit dalmatinski, „dobri duh“ skupa a i mnogočega dobrog i kvalitetnog u Šibeniku i u Dalmaciji, s posebnom točkom koju predstavlja manastir Krka, kao aktivno i živo mjesto okupljanja ljudi kulture, umjetnika i članova akademske zajednice. Mitropolitov nastupni govor na otvaranju pokazao je impresivno ne samo posebnu, na momente zbunjujuću, koliko energičnu ličnost i indviduu, nego je i metaforički rekao onima koji znaju osluhnuti i kakvi su se intelektualci koji su ujedno i duhovnici pojavili u samo jednoj generaciji unutar Crkve. Vladika koji u govoru apostrofira najprije da je Dalmatinac (Zadranin rođenjem i korijenima), Mediteranac, i koji se u uvodnoj riječi referira na Felinija i talijanske filmove, koji sa znalačkim osmijehom citira stih „malo nam za sriću triba“ iz pjesme Doris Dragović (!), i dok govori o osobinama Mediteranaca i njihove (dez)organizacije uvodi i Alana Forda… sve to opisalo je i podvuklo koloritnost, samouvid i duh(ovitost) ovoga posebnog sveštenika, u međuvremenu i pravog „kulturtregera“ šibenskog, kao što je takav ton još radosnije najavio i atmosferu predstojećih dana. Lak i opušten početak jest diktirao atmosferu, ali izlaganja se dakako nisu povinovala i ravnala po tome. Odvila se u nekoliko dana čitava serija vanrednih predavanja, u golemom luku tema i dubini pristupa, u registrima i stilovima izlaganja i govornika, gostiju iz Srbije i nas odavde, domaćih. Na istim sesijama prelazilo se lako i neusiljeno s termina kao što su „transmodernost“, na historiju krsnih slava u Dalmaciji; išlo u tematskom luku od ranosrednjovjekovne crkvene arhitekture do moderniste Mirka Korolije o kojemu je majstorski govorio profesor emeritus Jovan Delić. Tematizirao se Mediteran kroz svoju pluricentričnost i „meke granice“, kroz civilizatorske i emancipatorne elemente ovog jedinstvenog područja, kulturalnog i filozofskog koncepta, sa svojim mnogobrojnim prednostima, ali i ograničenjima i sporovima, pa time i vraćanjem na naše pitanje i opstanak na tom području kroz duge vjekove. U tom smislu, raspravljalo se o jeziku i jezičnim pitanjima, lingvistički, kao u intervenciji prof. Pupovca, gdje se visokoznastveno i lično miješalo u dirljivom i gorkom prepoznatljivom iskustvu lokalnog govora i jezika kao točaka spajanja i strašnog dijeljenja, a govorilo se o jeziku i poetski i esejistički, kako i dolikuje. Prosvjetiteljska linija, nezaobilazna, promišljena je kroz dvojicu najvećih intelektualaca početaka suvremene nacionalne povijesti, kroz život i djelovanje u Dalmaciji dvojice svjetskih putnika i pisaca – Gerasima Zelića i naravno uz „Život i priključenija“ najdražega Dositeja Obradovića. Pisana povijest kako Mediterana tako i našeg naroda na Mediteranu kao magistralna tema, nužno je vodila u pripovijest o arhivama, što je golema civilizacijska stečevina i non plus ultra vrlina mediteranskog kruga, baš kao što je pokazano u čarobnom, gotovo literarno uokvirenom predavanju o iseljenicima iz Dalmacije u Argentinu i ovim odistinski (za razliku od današnje često prazne fraze) „fluidnim identitetima“ naših ljudi na najdaljim točkama svijeta, što je briljantno pokazala dr. Milesa Stefanović-Banović u svojoj intervenciji. Na to se odlično naslonilo predavanje o povijesti odijevanja u Dalmaciji i samom Šibeniku, koji je u tom trenutku bio apsolutno idealni topos za to – Šibenik sa svojim narodnim odijelom i kapom čiju je dekoraciju izvela u 19. vijeku Simeuna Matavulj, majka piščeva. Gosti iz Srbije, bilo je razvidno, gornji su ešalon akademskog svijeta. To se najbolje i najimpresivnije vidjelo s predavačima teolozima. Episkop moravički Tihon, doskora iguman Studenice i vrhunski intelektualac čitao je identitet kompleksno, kroz unutarnje ustrojstvo crkava u Dalmaciji, nastalih pod utjecajem romejske kulture u srednjem vijeku. Filozof i filolog dr. Mikonja Knežević spojio je Šibenčanina, episkopa dalmatinskog Nikodima Milaša, tu istinsku historijsku figuru, s izrazito kompliciranim teorijskim, teološkim problemom iz crkvene dogmatike. Sve zajedno, čitav jedan, naslovom predavanja Nataše Bulatović, „skriveni duh srpske inteligencije“ objavljivao se iz predavanja u predavanje, iz dana u dan, kroz prošlost, ali i evo, skoro iznenađujuće nakon svega i s obzirom na mjesto, napokon i u današnjici. I bez namjere da opet nestane.
Naravno, pošto je mjesto susreta Šibenik, kako bi u pitanju grada, njegove kulture, pripadnosti i identiteta onda moglo bez braće Dedića, Arsena i Milutina, i svega onoga što ih je formiralo, spajalo ali i razdvajalo, stvari opće i sasvim lične. Ako se dozvoli, dojam je uopće bio da su njih dvojica bili prisutni kao neki „svjetovni zaštitnici“ nad čitavim simpozijem tih nekoliko dana, a trajno nad gradom.
Čast je bilo biti u Šibeniku početkom oktobra, ljeta Gospodnjeg 2024.
