U BiH će 6. oktobra biti održani lokalni izbori. U šezdesetak lokalnih zajednica u Republici Srpskoj (RS) i osamdesetak u Federaciji BiH građani će birati gradonačelnike, načelnike i odbornike u skupštinama. Lokalni izbori u BiH održavaju se svake četiri godine, istim tempom sprovode se i opšti, pa građani ovdje izlaze na birališta svake parne godine. Postojale su i ideje o spajanju opštih i lokalnih, ali do toga nikada nije došlo, niti sluti da bi moglo. Najviše zato što je u pitanju izuzetno tehnički komplikovana rabota. Ako bi se to dogodilo, svaki birač bi iza onog improvizovanog paravana morao da zađe sa, konkretno u RS, ukupno šest listića u rukama.
Drugi razlog zbog kog domaće vlasti ne pomišljaju na spajanje izbora jeste što im trenutna pravila omogućavaju razne vidove legalnih prevara. Jedna od njih je da kandidati na lokalnim izborima mogu bez ikakvih ograda da budu i oni koji trenutno obavljaju funkciju na entitetskom ili zajedničkom nivou. Ove godine je ta praksa posebno izražena, pa će tako u Banjaluci na liste za odbornike i poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS), i poslanici u Parlamentu BiH, pa čak i ministri u Vladi RS. Niko od njih neće, ako dobije podršku građana, preuzeti mandat odbornika. Šta je to nego legalna prevara?
A to im je omogućio Izborni zakon BiH. Kreatori tog akta koji je usvojen prije dvije decenije, a zatim u nekoliko navrata dopunjavan, nisu vodili računa o dupliranju funkcija i kandidatura. Oni koji su se početkom ovog vijeka bavili tim aktom danas kažu da je to stvar ljudskih prava, a ne moralnih načela. I naglašavaju da ne možete nekom ministru zabraniti da se kandiduje za odbornika bez obzira na to što znate da on neće uzeti mandat, jer svako ima pravo da bira i bude biran.
Ali nije ovaj dualizam najveći problem izbornog zakona BiH.
Polemike o ovom aktu traje više od deceniju, a glavni zagovornici njegovih izmjena su hrvatski politički predstavnici. Njihov cilj je da kroz te izmjene omoguće izbor legitimnih hrvatskih predstavnika na poziciju u Predsjedništvu BiH. Podsjećanja radi, četiri puta u proteklih 20 godina na to mjesto biran je Željko Komšić, deklarativno Hrvat, suštinski izabran glasovima Bošnjaka. Jedna je to od tema koje najviše opterećuju politički prostor u BiH u posljednje vrijeme. Početkom ove godine stranke koje čine vlast na nivou BiH otvorile su razgovore o izmjenama izbornog zakona, sve u skladu sa pozitivnim trendovima na evropskom putu. Određeni pomaci su postignuti, ali priču je prekinuo – Kristijan Šmit. Njemački političar kog dio međunarodne zajednice smatra za visokog predstavnika u BiH nametnuo je izmjene izbornog zakona koje nisu riješile problem Hrvata, ali jesu izazvale problem sa Srbima.
Službena Banjaluka odavno zastupa politiku da je svako međunarodno nametanje u BiH neprihvatljivo. RS čak ima i zakon usvojen u Narodnoj skupštini koji propisuje da odluke visokog predstavnika ne važe na njenoj teritoriji. Nakon što je Šmit nametnuo izmjene izbornog zakona, RS je donijela odluku da – usvoji vlastiti.
Pokretanje te procedure izazvalo je novu političku krizu u BiH. Temelj za ovakav potez Banjaluka je našla u Ustavu BiH, gdje je navedeno da centralni organi vlasti sprovode izbore za Predsjedništvo BiH i Parlamentarnu skupštinu. To je bilo sasvim dovoljno da u NSRS bude usvojen zakon kojim je predviđeno da izbore za predsjednika Srpske i Narodnu skupštinu, kao i lokalne izbore na teritoriji RS, sprovodi isključivo izborna komisija RS. Kako se u periodu ovih političkih nadgornjavanja bližilo raspisivanje ovogodišnjih lokalnih izbora, mnogo stvari bilo je nejasno, a sve je slutilo da će izbori biti raspisani i u Banjaluci i u Sarajevu, što je dalje slutilo na potpuni haos na biralištima. Tome su doprinijele i kategorički postavljene izjave funkcionera iz Banjaluke koji su tvrdili da će izbori sigurno biti sprovedeni po republičkom zakonu. Međutim…
Složene procedure usvajanja zakona u RS olakšale su život svim „zainteresovanim stranama“. Kako svaki akt usvojen u NSRS mora da potvrdi i Vijeće naroda RS (tijelo koje se bavi zaštitom nacionalnih interesa), zakon nije mogao odmah da stupi na snagu. Očekivano, Bošnjaci su osporili zakon u Vijeću naroda i o tom aktu je, po pravilima, morao da se izjasni Ustavni sud RS. Dok je izborni zakon RS šetao od institucije do institucije, Centralna izborna komisija u Sarajevu raspisala je izbore za 6. oktobar. Izbori u BiH moraju biti raspisani 150 dana prije njihovog održavanja i od tog momenta počinju da teku rokovi koji se tiču prijave stranaka i kandidata. Dan pred istek roka za prijavu političkih subjekata, vladajuće stranke u Banjaluci koje su usvojile izborni zakon RS, odlučile su da se prijave za izbore po izbornom zakonu BiH pravdajući to faktom da na snagu nije stupio izborni zakon RS, te željom da ne dozvole „nepatriotskim“ snagama da pobijede na izborima.
Na kraju je iz velike frke nastalo novo veliko ništa.
Kampanja je uveliko u toku, iako službeno počinje tek u septembru. Izborni zakon RS u međuvremenu je prošao sve procedure, Ustavni sud je presudio da je u skladu sa Ustavom RS i nije bilo prepreka da stupi na snagu. Kasno za ovogodišnje lokalne izbore, a prilično rano za one koji će biti održani 2026.
