Kultura je nježna biljka, divna je kada se njeni listovi razlistaju, ali potrebno je puno napora i strpljivosti, ponekad i razočarenja, da bi ona rasla, disala i razvijala se. O kulturi u gradu Rijeci, njenoj povijesti i današnjem izgledu, razgovaramo s Jolandom Todorović, povjesničarkom umjetnosti koja je gotovo čitav profesionalni vijek radila u Odsjeku za kulturu grada Rijeke, bila je predavač kolegija Muzejsko-galerijska praksa na Filozofskom fakultetu u Rijeci i dugi niz godina vodila je vrlo propulzivnu Galeriju Kortil na Sušaku.

Rijeka se još od 19. stoljeća doživljavala izrazito multikulturnom sredinom. Kako je tekao proces takvog razvoja grada?

Da, Rijeka je takva bila već u fazi njene rane industrijalizacije, a kasnije se nadovezala i faza socijalizma. To se najbolje vidi pogledom na grad s mora. Stara Rijeka, ona iz antičkih i srednjovjekovnih vremena gotovo je nevidljiva, a ono što dominira je duga linija uz obalu koja priziva sjećanje na industriju od prve polovice 18. i kroz cijelo 19. i 20. stoljeće, te lepeza socijalističke stambene izgradnje iznad nje. Grad je još u 18. stoljeću bio izložen prvim globalizacijskim procesima srednje Evrope, kad se u Rijeci osnivaju prve trgovačke kompanije od strane talijanskih, austrijskih, čak i nizozemskih trgovačkih i bankarskih obitelji. Kasnije je prisutan i britanski kapital ujedinjen s domaćim inovatorima, a potom razvoju luke doprinose i Mađari. Rijeka u svom nasljeđu nosi genetiku višenacionalne građansko-radničke sredine i to je temelj njenog identiteta. To je ono što ju je učinilo gradom i na čemu se većinom temelji i njen suvremeni kulturni identitet. Održano je nekoliko ključnih izložbi temeljenih na istraživanjima koja su se bavila ovim temama, dok je danas cjelovita priča o takvom gradu vidljiva u stalnom postavu novootvorenog Muzeja grada Rijeke.

Građani i proleteri

Kakav je onda u Rijeci, da tako kažemo, suživot građana i proletera?

Gotovo je nezamisliv život jednih bez drugih. Rijeka nije imala prilike naslijediti malograđanštinu, prije je razvila otpor prema njoj. Neki dan je ponovno otvoren omladinski klub Palach i na otvorenje smo došli mi, pripadnici starije generacije koja je svjedočila njegovom nastajanju sedamdesetih godina i bili smo tamo zajedno sa sadašnjim srednjoškolcima i studentima, pomiješani generacijski, ali s istim očekivanjima. Taj isti urbani, avangardni i radničko industrijski identitet probijao se kroz sve prethodne generacije, a evidentan je bio i na otvorenju manifestacije Rijeka – Evropska prijestolnica kulture (EPK) 2020. Rijeka svoju manifestaciju nije otvorila uz zastavice i balone nego uz buku tvorničkih sirena, uz „Operu industriale“, koja je kulminirala jednom melankolično lirskom pjesmom „O’ Bella Ciao“, također, nastalom iz otpora. Ta pjesma predstavlja duh prkosa, koji je većinom i identifikacijski kôd Rijeke i Riječana i danas.

Rijeka svoju manifestaciju Evropska prijestolnica kulture 2020. nije otvorila uz zastavice i balone nego uz buku tvorničkih sirena i jednom melankolično lirskom pjesmom „O’ Bella Ciao“, nastalom iz otpora

U Rijeci uz većinsku hrvatsku zajednicu živi i osamnaest drugih narodnih zajednica. Kako to objašnjavate?

Prije par godina u našoj galeriji Kortil imali smo izložbu mladih kustosa Katarine Podobnik i Zlatka Totha pod nazivom „Sedam lica grada“. Ta „lica“ se odnose na sedam državnih uprava koje su vladale i smjenjivale se u Rijeci tokom cijelog 20. stoljeća. Bilo je ljudi koji su, poput Romola Venućija, riječkog slikara, promijenili i sedam adresa živeći u jednom te istom stanu. Rezultat brojnih političkih promjena podrazumijevao je i kontinuirane migracije i miješanja stanovnika. I sve te manjinske zajednice njihovih potomaka i danas čine urbani korpus Rijeke.

Kako se ta etnička šarolikost Rijeke može vidjeti u živo?

Kada smo razvijali volonterski program za manifestaciju Rijeka – EPK, razmišljali smo kako bismo tu dimenziju Rijeke dočarali gostima iz Evropskog volonterskog centra, a bilo ih je preko stotinu iz cijele Evrope. Najbolje je bilo pozvati sve predstavnike tih narodnih zajednica u prostor u Hrvatski kulturni dom (HKD), gdje se održavao susret s volonterima, te da svaka od njih donese neko svoje jelo. Svi su se odazvali pozivu i došli u narodnim nošnjama sa svojim najboljim nacionalnim specijalitetima, a naši gosti su ostali potpuno zatečeni ovakvim prijemom. Tu otvorenost i kozmopolitski duh imamo priliku preispitivati i danas, jer opet svjedočimo nekim drugim migracijama. Sirijci na željezničkom kolodvoru i Nepalci, koje u gradu iz dana u dan srećemo, sve su više rezultat političkih promjena suvremenog doba. Veselilo bi me da Rijeka i prema njima pokaže svoju otvorenost.

Sirijci na željezničkom kolodvoru i Nepalci, koje u gradu iz dana u dan srećemo, sve su više rezultat političkih promjena suvremenog doba. Veselilo bi me da Rijeka i prema njima pokaže svoju otvorenost

Nekome sa strane se čini da je Rijeka, kulturalno i umjetnički – recimo to tako – grad slobodno lebdeće inteligencije. Slažete li se?

Nazvala bih to riječkom mješavinom različitosti i to je ono što ga je u svakom slučaju činilo manje provincijalnim. Na likovnoj sceni se, na primjer, u tom smjeru ide posljednjih 40 godina, pa se može reći da je nekoliko važnih okolnosti utjecalo na ovaj proces. Na Pedagoškom fakultetu u Rijeci je 80-tih počeo djelovati Odsjek za likovne umjetnosti i interes mladih ljudi u tom pravcu od početka je bio velik. Istovremeno, značajan dio riječkih vizualnih umjetnika: Dalibor Laginja, Goran Štimac, Mirko Zrinšćak, Ksenija Mogin, Zdravko Milić i mnogi drugi, vraćali su se u Rijeku sa studija iz umjetničkih centara poput Venecije, Ljubljane, Zagreba i Milana i otvarali likovnu scenu tada aktualnim promjenama. No, razvijene likovne scene ne bi bilo bez sinergije s riječkim muzejskim institucijama i tu prvenstveno mislim na tadašnju riječku Modernu galeriju pod vodstvom Berislava Valušeka, koja je prepoznavala inovacije na terenu, osnaživala umjetnike dajući im mogućnost da izlažu i usmjeravala pažnju publike na njihov rad i nadolazeće promjene.

U riječkoj gradskoj upravi bili ste jedna od kreatora riječke kulturne politike i kasnije ste više godina vodili riječku Galeriju Kortil. Što znači biti kulturni poslenik na terenu?

Od 1993. godine radila sam u Odjelu za kulturu Grada Rijeke i bila sam zadužena za muzejsko galerijsku djelatnost. Nekoliko godina kasnije otvorili smo u sklopu HKD-a na Sušaku i galeriju Kortil, koju smo osmislili kao programski otvoreni izložbeni prostor za različite estetike i stilove, te na taj način nadopunjavali one sadržaje koje muzejske ustanove i drugi izložbeni prostori u gradu nisu mogli pokriti. Kortil je bio otvoren nezavisnoj sceni koja je u 90-ima bila sve vidljivija i trebalo ju je i na ovaj način osnažiti. Omladinski klub Palach tada nije imao izložbeni prostor, dovoljno velik i profesionalno opremljen za značajne izložbe koje je organizirao pod vodstvom Čarlija Čargonje. To je, također, bilo vrijeme inicijative Drugo more, koja je dovodila međunarodne autore i festivalske programe, kao i umjetničke organizacije Kopart, koja je pak prezentirala klasike hrvatske likovne scene. Zajedno s performerima i plesna scena je tada bila na uzlaznoj liniji. U takvoj situaciji, galerija Kortil je neprestano riječkoj publici omogućavala raznolikost ponude i uvid u aktualna kretanja na domaćoj i međunarodnoj likovnoj sceni.

Sedam klupa na Rječini

Ustanovili ste i program Kortil uživo. Što je to?

Riječ „kortil“ je naziv za dvorište, dvor, prostor između kuća, a takvih zatvorenih dvorišta u urbanitetu Sušaka ima jako puno. I na mjestu naše galerije bio je kortil pavlinskog hospicija palijativne zdravstvene skrbi iz 18. stoljeća, sve do njegovog rušenja zbog izgradnje sušačkog Narodnog doma tridesetih godina prošloga stoljeća. No, u našoj memoriji dvorište je također mjesto igre, opuštanja i susreta… Zato je Kortil uživo prostor zabave, neformalnog učenja i otkrivanja svog susjedstva, kvarta, grada. Njegova ideja je druženje kroz aktivnosti u zajednici, povezivanje sa stanarima, školama, udrugama i svima onima koji su u tom okruženju zainteresirani za zajednički, javni prostor i priče o njegovim povijesnim i sadašnjim vrijednostima. Naš cilj je bio tu zanimljivu prošlost Sušaka učiniti vidljivom i povezati ju s njegovim sadašnjim stanovnicima.

Ispričajte nam neku od tih priča.

Na sušačkoj obali rijeke Rječine postoji sedam klupa za koje smo vezali po jednu priču. Program se zvao „Kako čitati kvart?“, a provodili smo ga uoči i tokom 2020. godine. Ako sjedite na tim klupama, pred vama je nevidljiva, ali slojevita povijest Rijeke. Na primjer, na starom ušću Rječine je u rimsko doba bila prva riječka luka. Još u 19. stoljeću tu su pristajali jedrenjaci koji su dovozili sirovine iz cijelog svijeta. Ako pak krenete uzvodno Rječinom, naići ćete na nekadašnje mlinove, prve manufakture iz kojih se kasnije razvila riječka industrija: tvornica papira, kožara, ledara, tvornica „Rade Končar“, elektrana…Naići ćete na ostatke i tragove tog industrijskog pejzaža koji je nekad predstavljao srce grada i bio pravi pogon njegovog razvoja.

Postoji i priča o dva grada…

Slatkovodnom rijekom Rječinom je između dva rata prolazila granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije, dakle između nekadašnja dva grada – Fjume i Sušaka. Tu su granicu ljudi prelazili svakodnevno. Živjeli su u jednoj državi, radili u drugoj, išli u kazalište na ovoj strani, a kupovali vino na onoj drugoj. Kortil uživo je nastojao te priče učiniti vidljivima, najviše kroz osobna sjećanja i obiteljske sudbine. Bio je to okvir za međugeneracijske susrete, gdje su stariji Sušačani svoja iskustva učinili živima prisjećajući se rada u tvornici papira Hartera ili svojih tradicijskih drvenih barki privezanih na Mrtvom kanalu. Tragična priča o arhitektu Josipu Pičmanu, mladom i talentiranom projektantu sušačkog nebodera, još je jedna od tih priča, ali je svevremena jer nam govori o sudbini mladih talenata koje njihova sredina nije na vrijeme prepoznala i uvažila. Rijeka je puna takvih priča i iza svake od njih stoji neki pojedinac i njegovo istraživanje. Recimo Janko Polić Kamov, sa sličnom tragičnom sudbinom, ne bi bio utkan u riječki javni prostor da nije bilo Mladena Urema. Sve priče o riječkom rokenrolu temelje se na istraživanjima Velida Đekića, kao što je na vrijednost riječke industrijske baštine još početkom 90-ih ukazivao Miljenko Smokvina. O grobljima je pisala Daina Glavočić… Za vrijeme korone neke smo aktivnosti prenijeli iz fizičkog prostora u digitalni format, pa su danas te šetnje dostupne na stranicama HKD-a na Sušaku.

Na kraju, kako se stvara uspjeh u području kao što je kultura?

Dobre ideje same po sebi nisu dovoljne. Za pozitivne pomake i vidljive rezultate potreban je i spoj sretnih okolnosti i sposobnih ljudi. U to me je uvjerilo moje radno iskustvo u Gradu, kao i prilika da budem dijelom programa Rijeka – EPK. Iza te 2020. godine i riječke evropske titule stoji vizija tadašnjeg pročelnika za kulturu Ivana Šarara, ali i niza ljudi koji su bili jednako važni: od gradonačelnika do članova gradskog vijeća i od ravnatelja kulturnih institucija do timova u Gradu i ustanovama koji su sve to provodili. Evropski fondovi bili su sredstvo u postizanju željenih ciljeva, dok je korona svakako bila otežavajuća okolnost. No, rezultati su danas vidljivi, u izvanrednom postavu Muzeja grada Rijeke, u djelatnostima Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, u uvijek punoj Gradskoj knjižnici, u dobroj energiji Dječje kuće, odnosno u novoj prilici da se u vremenskom i prostornom kontekstu lakše prepoznamo. Radi se o tome da treba prepoznati vrijednost onog trenutka u kojem čovjek živi. Ljepota je u očima onoga koji gleda. Danas se sve promijenilo, ali treba vjerovati u snagu nečeg divnog što smo svjedočili u mnogim generacijama. Uvijek je moguće nešto dobro.