Dva puta sam provjeravao da li je autor teksta „U ime beba” koji je objavljen 12. jula na portalu zagrebačkih Novosti zaista Viktor Ivančić, a ne neki od priučenih banjalučkih skribomana sklonih površnim naklapanjima, a kako treći put i Bog pomaže, tek iz trećeg cuga sam se uvjerio da to zaista, glavom i bradom, jeste on.

Zaprepaštenje je ubrzo zamijenilo pitanje šta je jednu „legendu“ regionalnog novinarstva navelo da reaguje na tekst pod nazivom „Bez sućuti za bebe“ objavljenom u listu Privrednik i na njegovom P-portalu sedam dana ranije, čiji je autor urednik u Glasu Srpske i dopisni član „Privrednikove“ ekipe.  Odgovor sam pronašao u posljednjem pasusu, ali ono što je tamo navedeno o faktčekingu već nije samo moja stvar.

No, svi ostali pasusi jesu.

Ivančić je procijenio da je tekst o zlehudoj sudbini 12 banjalučkih beba koje su u lokalnom kliničkom centru preminule u maju i junu 1992. godine zbog nedostatka kiseonika i akciji „Koridor 92“ koja je potom uslijedila poslužio autoru, klasičnom potvrđenom srpskom patrioti, da glorifikuje ličnost pokojnog Momira Talića, nekadašnjeg komandanta Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, vođe vojne operacije kojom su 28. juna iste godine u građanskom ratu u BiH spojeni istočni i zapadni dio Republike Srpske. Još je dodao da sam prećutao zločine počinjene u toj akciji pod komandom Talića, a sve to u „mentalnom manevru“ koji uključuje poricanje svojih zločina i naricanje nad svojim žrtvama. „Šugavom laži“ Ivančić je nazvao navod iz drugog teksta na P-portalu pod naslovom „Rezolucija bez smisla“ da su „bijele trake“ kojima su Srbi navodno obilježavali nesrbe u Prijedoru izmišljotina i podvala, a pronašao je i moj osvrt u Glasu Srpske na film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida“ gdje mu je zasmetala teza da je ovo ostvarenje pokušaj podmukle i smišljene dehumanizacije Srba kao naroda. Sporno je Ivančiću i što sam u tekstu o bebama izostavio da je Talić bio osumnjičen za ratne zločine u Hagu, ali da presudu nikad nije dočekao jer je u međuvremenu preminuo.

Zašto mi je sve ovo nalik na verbalne performanse banjalučkih priučenih skribomana, redovnih dobitnika priznanja Bundestaga i drugih sličnih značajnih nagrada? Zato što se i oni služe takvom metodologijom, da u moru činjenica biraju samo one koje odgovaraju njihovom iščašenom narativu, a do istine i stravične sudbine žrtava stalo im je otprilike kao Ivančiću do polemike sa banjalučkim novinarom, usput i „poslugom“ Milorada Dodika.

Faktčekinga radi, a ako ćemo kao relevantan izvor uzimati Haški tribunal, valja navesti da Talić nikada nije bio optužen ni za kakav zločin u Posavini. Pregled navoda iz optužnice koju je onomad, krajem prošlog vijeka, potpisala Luiz Arbur otkriva da nema riječi o Posavini. Ima o Prijedoru, Kozarcu i Sanskom Mostu, što jesu sredine u kojima su srpske snage nesporno počinile ratne zločine, zbog čega je unazad tri decenije osuđeno nekoliko desetina ljudi.

Ivančić navodi da bi Talić bio osuđen na 30 godina zatvora za ubistva i progone nekoliko hiljada ljudi u okolini Prijedora!? Nadasve precizna brojka, ali ostaje nejasno na osnovu čega je izvedena. Na osnovu haške prakse ili proizvoljno? Ante Gotovina bio je osumnjičen za progon 200.000 duša iz Krajine, pa je oslobođen. Šta je garant da bi Talić bio osuđen, osim toga što je Srbin?

U istoj toj optužnici, u detaljnom opisu krivičnih djela za koja je Talić bio osumnjičen, nigdje, pa ni usput, nije navedeno da su Srbi tjerali nesrpsko stanovništvo da nosi bijele trake u Prijedoru. Bijelih traka nema ni u drugim haškim aktima, niti ih je bilo u javnom prostoru sve do 2012. kada su se lokalne prijedorske poglavice raznih, nazovi, nevladinih udruženja dosjetile da obilježe „dan bijelih traka”. Gdje su bili i zašto su ćutali 20 godina? Ako su ti i takvi Srbi, u maniru nacista, na taj način obilježavali svoje dojučerašnje komšije, zašto o tome niko ništa nije govorio dvije decenije prikrivajući na taj način jedno grozno, dehumanizirajuće i zastrašujuće krivično djelo!?

To su činjenice, fakti. Kao što je i rečenica „Hoću koridor do Vidovana, pa makar bio kozja staza, neću da mi djeca umiru”. Zapisana u najmanje dvije knjige i posvjedočena od strane najmanje pet oficira, učesnika akcije „Koridor 92” koje, gle čuda, nije gonilo ni haško, ni sarajevsko tužilaštvo.

Nakon proboja koridora bebe višu nisu umirale u banjalučkom kliničkom centru. Tim putem dopreman je kiseonik i druga medicinska oprema, kao i brašno, i ulje, i one šugave konzerve „Ikar” i ostala humanitarna pomoć.

A bebe u maju i junu 1992. jesu umirale u Banjaluci. Njih 12, a 14 godina poslije i trinaesta. Samo neljudi mogu da tvrde da je njihova smrt korištena za propagandu, u političke ili neke druge svrhe. Umrli su sinovi Željke Tubić i Dušanke Đukelić, i kćerke Nađe Puškar i Safete Medić. I kćerka Milene Sandić i sin Maide Đuran. I još šestoro beba. Priča o njima nije veličanje bilo koje vojske, niti bilo kog oficira. Priča o njima je isključivo priča o jednoj tragediji koja nije bila „poticaj” ni za kakvo „klanje”, što Ivančić perfidno „uočava“. Kakvo klanje, koga i kada, je izazvala smrt 12 beba?

Ivančić u mrtvim bebama vidi i „izgovor za krupniju i državotvornu naraciju”. Šta to uopšte znači? Gdje je u tekstu „Bez sućuti za bebe” državotvorna naracija? Ko pominje bilo koju državu i državotvornost?

Ivančić piše o svemu, osim o temi teksta na koji reaguje. Optužujući da sam iskoristio bebe za glorifikaciju Talića, klanja, državotvornu naraciju i srpsku heroiku, zorno pokazuje da mu puca sućut za umrle bebe koje su mu puko sredstvo za objašnjenje vlastitih fatamorgana.

Da, bilo je zločina na području Posavine u mjesecima poslije proboja koridora. A bilo ih je i prije. Ima jedno mjesto kod Broda, Sijekovac se zove. I danas kad prođeš tim selom, osjetiš miris krvi u nozdrvama. Tu su neke Srbe pobili neki hrvatski bojovnici. Imena žrtava poznata, a svih zlikovaca nisu. Zašto? Zato što niti ih je ko gonio, niti osudio. No, u martu 1992. vojska međunarodno priznate države Hrvatske pobila je neke ljude u drugoj državi. Fakt. Provjeren. Nije to pomenuto u tom „strašnom“ tekstu o bebama, kao što nisu pomenuti ni zločini nad nesrbima u Šamcu u jesen 1992, zato što bi dovođenje tih zločina u kontekst umiranja beba bilo isuviše ideologizirano i na kraju isuviše srcedrapateljno. To rade priučeni skribomani kojima je hobi plivanje u krvi i jahanje trulih leševa.

Nego, još nešto o bijelim trakama je važno reći. Do te 2012, a počev od 2005, u ovoj zemlji stvari su izgledale dramatično drugačije nego danas, ali to je malo teže vidjeti sa bezbjedne udaljenosti, iz EU. Preciznije, teško je i naslutiti kako je ovdje živjeti nama sa nama. U tih sedam godina ovaj „potvrđeni“ patriota, zajedno sa ostalim potvrđenim patriotama iz druga dva naroda u više navrata je pokušavao da nađe način da jedni drugima, 15 godina nakon rata, ne kopamo oči u medijima. Ne moramo mnogo da detaljišemo, ali hajde bar da poštujemo tuđu žrtvu. Mi, potvrđene patriote iz Banjaluke izvještavaćemo iz Srebrenice, a vi potvrđene patriote iz Sarajeva napišite štagod iz Bratunca. Pa ćemo vidjeti kako dalje. I krenulo je, prva godina, pa druga. Sa respektom, bez teških riječi. I oni nesrećni političari počeše tih godina da se ko biva nešto dogovaraju. Sjećaš li se, Viktore, da smo te 2009. na pragu NATO-a bili? A i Dodik reče da je bio genocid. Drugo vrijeme, kažem ti.

Ali, onda su osmislili bijele trake. Kao da nije dovoljno što je više hiljada ljudi pobijeno i za to osuđeno na desetine likova, valjalo je dodati i nacistički predznak Srbima. Za čije babe zdravlje?

I dobili smo osporavanje. I raspad onog dogovora sa potvrđenim patriotama sa druge i treće strane. Jer, bijele trake su laž. A čestit potvrđeni srpski patriota ne voli laži, a naročito ne voli stavljanje u ravan sa nacistima. I onda nastaje haos, a u haosu se počesto oglašavaju i priučene patriote, pa njihovo osporavanje lako pređe u negiranje. Ovaj potvrđeni patriota ne pada u zamku negiranja. Niti poricanja. Ne može se poreći ono što se desilo, ali može ono što nije. Stoga je važno zapisati štogod o zločinima nad njegovima. I naricanju. Ima dovoljno onih koji pišu o zločinima njegovih, a takvi neće ni slova nabosti o 12 beba. Ni o Sijekovcu. Pošteno. Ne moraju. Samo nije lijepo da takvi drže slovo, a naročito da mi pod nos poturaju hašku praksu kao dokaz bilo čega.