Lik slavnog naučnika i velikog čovjeka, Nikole Tesle, obrađen je mnogo puta, u literaturi, feljtonistici, u kazalištu i na filmu – iz mnogih uglova osim iz jednog – iz ugla njegove majke. A njegova majka, Georgina, Đuka, rođena Mandić, kao i mnoge žene na selu u Lici sredinom 19. vijeka, bila je brižna, radišna i štedljiva i premda nepismena, kažu, prenijela je na Nikolu crtu istraživačke i kreativne lucidnosti koju je on ponio sa sobom u svijet. O takvoj ženi i majci koja je izrodila još četvero djece osim Nikole, napravljena je monodrama simboličnog naslova „Iskra“, koja je nedavno doživjela premijeru, prvo u Beogradu, a onda i u Smiljanu, rodnom mjestu Nikole Tesle. Tekst je napisala Ružica Vasić, režiju i adaptaciju teksta potpisuje Dejan Cicmilović, a Teslinu majku igra glumica Maja Kolundžija Zoroe. Premda je tada u vrijeme Teslinog djetinjstva na selu bilo naporno živjeti, i iako je Teslina majka trpjela svu težinu takvog života (njen sin i Teslin brat Dane umro je kao mladić, što je duboko potreslo čitavu porodicu), ta žena je držala tri ugla kuće i ona je zaista bila iskra, žena vitalne energije, okrenuta samoodržanju u grubom životu. Kolikogod neuka, bila je bliska radoznalosti i stvaranju vlastitim rukama. Jer, kako se u Lici govorilo, sve se tamo rađa iz kamena i iz to malo ograđene zemlje, pa je i Tesla za majku govorio „što okom – to rukom“. Takvu ženu, sazdanu od srčanosti, trpeljivosti i ponosa, na scenu je više nego uvjerljivo donijela glumica Maja Kolundžija Zoroe. To joj s jedne strane nije bilo teško jer Maja je rodom iz sela Kolundžije, 40 kilometara udaljenog od Tomingaja, odakle potiče Teslina majka, no s druge strane, ova glumica odigrala je majku Đuku s puno glumačke rafiniranosti i izbalansirane emotivnosti, ispod kojih je pulsiralo stvarno srce i duša, ljudska snaga i majčinska osjetljivost žene koja je u ličkoj zabiti othranila genija koji je otkrio 20. vijek.

Predstava „Iskra“ je prvenstveno priča o nevolji, kao sastavnom dijelu života ljudi u Lici, koji su morali ćuteći i trpeljivo prolaziti kroz život, s ranama i ožiljcima, da bi uopće preživjeli. Takav je bio i život u mladosti glumice Maje Kolundžije Zoroe. „Roditelji nas nisu tetošili i mi smo naučili da živimo skromno“, priča o svom djetinjstvu Maja. „Znate kako je bilo: zalij njivu, pa napiši zadaću. Moji roditelji su naporno radili, pa sam ja često bila sama u kući; morala sam da radim u polju, da kosim, muzem kravu i – onda bih uzela da učim pjesmicu za nastup u dramskoj grupi.” Treba reći i to da je Maja Kolundžija Zoroe zajedno s roditeljima morala napustiti rodni kraj u trenutku kada je počela vojna akcija „Oluja“, na dan kada je napunila 18 godina. Zato je Maja četvrti razred gimnazije morala završiti u Obrenovcu, a kada je željela upisati glumu, roditelji su bili protiv. Upisuje tada Pozorišnu akademiju u Prištini kao posljednja na spisku, u klasi profesora Milana Plećaša, nekadašnjeg glumca iz Zagreba. Nakon dvije i pol godine studiranja počinje rat na Kosovu i Metohiji i Maja valjda jednim od zadnjih autobusa iz Prištine dolazi u Beograd. Pozorišnu akademiju u Beogradu završava u sezoni 1999./2000. godine. Kaže, otac joj tada umire od raka kao i polovina izbjeglica iz sela Kolundžije, kojima je izbjeglištvo prelomilo život i srce i dušu. „To vam je kao kad zrelo drvo iščupate iz zemlje zajedno sa korenom“, objasnila je jednom Maja tragediju srpskog naroda iz Like, koji je odjednom izgubio smisao i razlog da živi. „Mogla bih da imam puno negativnih emocija, ali ja tih emocija nemam i ne želim da imam. Bez obzira na to što je prošlo 20 godina, ja sam ‘tamo i ovde’ i nema dana a da ne pomislim na neki detalj iz onoga kraja tamo. Ponosna sam na taj kamen na kome sam odrasla; groblje u Žagroviću, gde je sahranjen moj otac, staro je sedamsto godina. Šovinista nikada nisam bila. Taj rat je bio jedna nesretna stvar, uostalom kao i politika, ali ja mog drugara Hrvata u Kninu ne mogu zbog toga da mrzim. Danas, u školi u Beogradu, deca se rugaju mojoj ćerki da je ‘uljez’ i zato što se preziva Zoroe, što nas sve rastužuje, ali je važno da mi nikome ne kažemo da je uljez.“

Sve to hodanje od nemila do nedraga, ta žalost, trpljenje, radost i ponos, ispreplitali su se i prelijevali u ovoj predstavi s pozornice u publiku. Zato vrijednost izvedbe „Iskra“, koju je Maja Kolundžija Zoroe donijela u svoj njenoj punini, jeste u tome što je to prvenstveno priča o ženi koja se bori da bi sačuvala porodicu, a ne priča o majci koja se hvali s Nikolom Teslom, slavnim naučnikom. To je priča o materi koja se nagutala nevolja i koja je čitav život čekala da joj se sin vrati iz tuđine.

U završnom činu, obučena u bijelu haljinu od grubog ličkog platna, sama na sceni raširivši ruke glumica Maja Kolundžija Zoroe postala je majka Marija svih majki kojima život često dodjeljuje sudbinu da naporno rade, da se brinu za sebe i svoje i da se bore čitav život sa silama puno jačim od sebe samih. U stvarnom životu i na sceni, u izvedbi Maje Kolundžije Zoroe, Đuka Tesla je na samrti dočekala, u vrtu iznad dobra i zla, da joj se njen sin Nikola konačno vrati. Izvan svake patetike, mnogobrojna publika u Beogradu i malobrojna u Smiljanu, jer tamo više nije ostao nitko, stajala je i aplaudirala. Neki su plakali…