„Ovih devet dana srebreničke tragedije crna je stranica istorije srpskog naroda. Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ni s čim. Onaj ko je činio ovakav zločin, a pri tome se možda pozivao na narod kome pripada imenom i prezimenom, učinio je zločin i prema vlastitom narodu.“ Ove riječi u oktobru 2004. godine izrekao je Dragan Čavić, tadašnji predsjednik Republike Srpske (RS), uživo, na državnoj televiziji, prezentujući javnosti izvještaj o stradanju Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine. Izvještaj je izradila komisija koju je formirala Vlada Republike Srpske, i to nakon što ju je na to prinudio tadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, zloglasni Pedi Ešdaun. Upravo ta komisija navela je da je od 10. do 19. jula 1995. godine na području Srebrenice stradalo više od 8.000 Bošnjaka. U samom dokumentu detaljno su opisani pojedinačni zločini, streljanja i masovna ubistva. Priča o stradanju bošnjačkih vojnika u koloni koja je pokušala proboj iz Srebrenice tek uzgred je pomenuta.
Bilo je to vrijeme žestokog međunarodnog intervencioznima u BiH. Ešdaun je bez ikakvog otpora domaćih vlasti donosio zakone, smijenjivao legalno izabrane funkcionere, a za to je imao podršku međunarodnih vojnih snaga. Samo nekoliko mjeseci prije nego što je izvještaj objavljen, Ešdaun je smijenio čak 59 funkcionera u RS i zabranio im političko djelovanje. Politička situacija u zemlji je bila izuzetno napeta, u toku su bili politički pregovori o reformi policije i promjenama Ustava BiH u kojima je srpska strana bila u defanzivi, a bližila se i desetogodišnjica srebreničke tragedije. U Republici Srpskoj na vlasti je bila sadašnja opozicija (SDS i PDP), dok je Milorad Dodik bio opozicionar.
Na 10. godišnjicu zločina u Potočarima kod Srebrenice 11. jula 2005. okupilo se više od 50.000 ljudi. Sahranjeno je 610 žrtava, a među više od 40 državnih delegacija bila je i ona iz Beograda sa predsjednikom Borisom Tadićem na čelu. Bio je to prvi dolazak jednog visokopozicioniranog srpskog zvaničnika u Srebrenicu. Deset godina kasnije na isto mjesto stigao je tadašnji srpski premijer Aleksandar Vučić. I jedva izbjegao linč.
U desetogodišnjem periodu između dolaska Tadića i Vučića tema Srebrenice na različite načine opterećivala je regionalni javni prostor. Jedan od najznačajnijih momenata dogodio se krajem 2007. kada je Milorad Dodik, ali ne više kao opozicionar, nego kao predsjednik Vlade RS, pred kamerama jedne sarajevske televizije izjavio: „Ja dobro znam šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici.“ Izjava je uslijedila osam mjeseci nakon što je Međunarodni sud pravde u Hagu po tužbi BiH protiv Srbije presudio da se u Srebrenici dogodio genocid. Iako je tužbeni zahtjev obuhvatao još nekoliko krajeva BiH, i iako se zahtijevalo da za te zločine kao krivac bude označena Srbija, sudije su to odbacile i kategoriju genocida svele u okvire granica opštine Srebrenica, pa je u godinama koje su uslijedile zločin u tom gradiću dobio i kolokvijalni naziv „opštinski genocid“.
Presudom iz Haga Beograd je bio zadovoljan, ali, svako iz svojih razloga, zadovoljni nisu bili ni Sarajevo ni Banjaluka. Ipak, nakon pomenute Dodikove izjave činilo se da će doći do svojevrsnog smirivanja tenzija, relaksacije odnosa između naroda i političara u zemlji. Komemoracije 11. jula svake godine su održavane, žrtve sahranjivane, ali sve do 2012. teške riječi su izostajale, uz tek sporadične zahtjeve za ukidanjem Srpske kao „genocidne tvorevine“.
A onda je sredinom 2012. u Prijedoru prvi put obilježen „dan bijelih traka“ u znak sjećanja na navodnu odluku srpskih vlasti u tom gradu 1992. godine, da su poput Jevreja u Drugom svjetskom ratu obilježeni nesrbi tako što su morali da nose bijele trake. Za takvu naredbu ne postoje nikakvi dokazi, niti svjedoci, niti je bilo ko osuđen zbog toga, ali i pored svega u tom gradu održan je performans koji je označio početak novog haosa. U Banjaluci je sve shvaćeno kao pokušaj širenja priče o Srebrenici na sve druge krajeve BiH. Srpska strana počela je žestoku borbu za rušenje te laži. Sve je ponovo u prvi plan vratilo i Srebrenicu jer se bližila nova okrugla, 20. godišnjica, a dio medija, političara i intelektualaca iz Sarajeva počeo je da odnos prema tom zločinu tretira kao test-pitanje, svojevrsnu ulaznicu u „svijet civilizovanih“. Kao odgovor stiglo je – negiranje.
Ali ne negiranje zločina, nespornog zločina nad zarobljenicima u zaštićenoj zoni. To nikome u Banjaluci ni danas nije sporno. Sporna je kvalifikacija zločina terminom genocid i vlast RS u narednih devet godina (od 2015. do danas) upregla je ozbiljne resurse da dokaže da presuda Međunarodnog suda pravde, a zatim i pojedinačne presude u Haškom tribunalu nisu bile zasnovane na pravu, već na političkim kvalifikacijama. Osnovana je nova komisija za istraživanje događaja u Podrinju koja je u novom izvještaju ponudila drastično drugačije brojke nego ona iz 2004. uz kategoričnu napomenu da to što se dogodilo u Srebrenici ne može da bude genocid. Taj izvještaj usvojila je Narodna skupština, a onaj iz 2004. je proglasila ništavnim.
U takvom odnosu snaga na dnevni red Generalne skupštine UN-a stigla je rezolucija o Srebrenici oko koje već više od mjesec dana traju žestoki diplomatski lomovi i koja je, po jednima, samo obični „civilizacijski čin“, a po drugima „stavljanje genocidne etikete cijelom jednom narodu“. Ne ulazeći u ovu „argumentaciju“, a imajući na umu sve navedeno u ovom tekstu, logično je pitanje da li iko razuman zaista iskreno misli da će taj dokument, ako bude usvojen u Njujorku, bilo šta poboljšati u ovoj i ovakvoj Bosni, a naročito odnose među tamošnjim narodima.
