„Ubij Srbina, ubij tovara, ubij Riječana, ubij svakoga ko mrzi Dinamo“, odjekivalo je prošle nedjelje u Maksimiru na prvenstvenoj nogometnoj utakmici između Dinama i Rijeke. Uzvikivali su to ostaci ostataka zagrebačke navijačke bojne, koja se nakon grčke epizode opasno prorijedila. Mnogi su zaglavili po grčkim zatvorima nakon teških nereda u kojima je život izgubio navijač grčkog AEK-a. Medijska prašina koja se digla nakon masovnih uhićenja u Grčkoj se stišala, ali ispod površine. U huliganskim redovima zasigurno je došlo do nove radikalizacije i novačenja novih „kadrova“, jer takvi neredi, a onda i masovna medijska pažnja, uvijek dovode do nove regrutacije mladih.
Može se pretpostaviti da su nakon takvih teških gubitaka u „huliganski zbor“ na tribinama unovačene nove snage koje ovakvim rafalnim skandiranjem dokazuju svojim nadređenima da nisu pogriješili s izborom. Reakcije javnosti nisu ni ovoga puta izostale, no ovoga puta na račun huliganskog revanja stižu teške osude, vidljivo teže nego do sada.
Ključna stvar koja je dovela do takve pojačane osude mogla bi biti da su u isti poziv na ubijanje, bez ikakve diskriminacije, utrpali i Srbe i Riječane i tzv. tovare, tj. navijače Hajduka, Splićane i Dalmatince, njih nekoliko stotina tisuća. Dosad su Srbi u poklicima mržnje uvijek bili izdvajani u posebnu kategoriju. Time se naglašavalo da mržnja prema Srbima ima posebnu težinu i da se razlikuje od mržnje prema ostalim navijačkim grupama. Sada to više nije slučaj, što sugerira ili da se mržnja prema Srbima smanjila, pa su im sada Srbi u razini Riječana ili Splićana, ili se njihova mržnja prema Riječanima i Splićanima povećala, pa su im sada u njihovim zakrvavljenim očima jednako mrski kao i odavno mrski Srbi.
U svakom slučaju, grupiranje meta u jednu, objedinjeni poziv na ubijanje u kojem su se navijači Rijeke i Hajduka našli, figurativno govoreći, rame uz rame sa Srbima mnogima nije sjeo najbolje, jer su možda i po prvi put osjetili kako je biti metom govora mržnje. Na taj način su, ne odveć inteligentni huliganski stihoklepci, figurativno govoreći, dakako, sami sebi pucali u nogu. Izazvali su zgražanje „normalnog“ svijeta koji je na ovaj način njihov govor mržnje doživio mnogo osobnije, nego kada se ekskluzivno poziva na ubijanje Srba koji su dugogodišnja, takoreći prirodna meta na hrvatskim stadionima. Bilo bi sjajno kada bi praksu zagrebačkih huligana usvojile i ostale huliganske skupine, pa da se i na stadionima u Splitu, Rijeci i drugim gradovima, kad već mora, osim već izlizanog „ubij Srbina“, ori i ovaj dodatak. Time bi društvena netrpeljivost prema huliganima dosegla povijesno normalnu razinu, kako kod onih koji samo ne žele biti u istom „stočnom vagonu“ sa Srbima, tako i kod onih normalnih kojima će to pomoći da osvijeste svu odvratnost poziva na ubijanje. Iako su Srbi u tom mrzilačkom pokliču i dalje prvi na redu za odstrjel, uvrštavanje i stotina tisuća navijača drugih klubova, etničkih Hrvata, dovest će sasvim sigurno do povećanja općeg društvenog animoziteta prema huliganima i do veće osjetljivosti društva na govor mržnje. Nema boljeg lijeka za opću nezainteresiranost za huliganske ispade nego kada i sami postanete žrtvom ili metom huliganskog nasilja.
Iako trenutno svjedočimo ekspanziji huliganskog nasilja, dugoročna perspektiva huliganizma nije svijetla. Moderni društveni tokovi i u Hrvatskoj će u doglednom vremenu dovesti do potpunog izumiranja huliganizma. Sa sve više novca u nogometu, kao i na našoj klupskoj nogometnoj periferiji, vodstva klubova koja su nekada huligane koristili za svoje potrebe u borbi za vlast ne žele s njima imati više nikakvoga posla. Prvi korak prema kraju huliganizma promjena je društvene klime. Medijska estradizacija huliganizma kakvoj smo svjedočili posljednjih tjedana kratkoročno će dovesti do rasta zanimanja mladih za takav životni stil, ali dugoročno gledano huliganizam će završiti na jednak način na koji je završio u Engleskoj, nekoć prijestolnici huliganizma. Važan korak u uništenju huliganizma svakako je brutalna komercijalizacija nogometa koja se događa. Izgradnja novih stadiona s vrhunskim komforom dovodi do promjene nogometne publike, a vlasnici klubova u pokušaju da zaštite svoje investicije nisu više spremni plaćati kazne zbog šačice probisvijeta. S izgradnjom novih stadiona dolazi i do modernih sustava nadzora koji su diljem Europe s nogometnih stadiona doživotno isključili tisuće huligana. Tako će huliganizam, kao potpuno nazadan, animalan koncept iskazivanja privrženosti razmjerno brzo, već u sljedećem desetljeću, otići u povijest, a glavni faktori njegovog nestanka bit će ekonomske zakonitosti i huliganska glupost. Normalni se vesele takvoj budućnosti u kojoj će se moći uživati u nogometu bez huliganskog terora s tribina.
