Huligansko nasilje na Balkanu tema je koja je u posljednjih 30 godina obrađena iz svakog mogućeg kuta, od sociologije do filmske umjetnosti. Unatoč proklamiranim naporima da se ono suzbije, rezultati se ne vide, a dokaz za to su periodične makljaže nogometnih huligana koje gledamo u svim balkanskim državicama i nekoliko puta godišnje. Uglavnom se takve makljaže odvijaju po odmorištima autocesta ili drugim izoliranim prostorima na kojima je mogućnost ozljeđivanja običnih ljudi manja, ali nerijetko gledamo i prave ulične ratove u kojima stradavaju i potpuno nevine žrtve. Posljednji primjer huliganskog nasilja koji je dosegao i europske naslovnice prošlotjedni je tragični sukob hrvatskih i grčkih huligana nakon kojeg je jedna osoba završila u mrtvačnici, a stotinjak u zatvorima diljem Grčke.

Geneza huliganskih grupa dobro je poznata, a svoja izvorišta imaju u kriminalu, ultranacionalizmu, rasizmu i raznim drugim radikalizmima i redikulizmima koji su bili pogonsko gorivo za stvaranje takvih rubnih grupacija. No, razlog zbog kojeg i danas opstaju, dugo nakon što su razlozi zbog kojih su nastali naoko nestali, leži u odnosu društva prema njima. Taj odnos, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, BiH i ostalim prije svega balkanskim državama, a onda i u istočnoj Europi u dobroj mjeri je pokroviteljski. Značajan dio javnosti gotovo jednako gorljivo podržava svoje sportske klubove koliko i njihove navijačke skupine, a s njima i huligane kao njihove isturene simbole. Naravno, huligane se ne podržava javno jer svatko zna da to nije društveno oportuno, ali milijuni pregleda navijačkih nereda na društvenim mrežama i neskriveni ponos koji prati takve snimke u komentarima ne ostavljaju mjesta sumnji da navijački neredi imaju podršku ne samo navijača nego i dijela šire javnosti koja konzumira sportske sadržaje.

Tabloidni mediji odrađuju značajnu ulogu u konstruiranju mita o huliganima, na način da njihove sukobe koji završavaju polomljenim rukama i nogama, krvavim i razbijenim lubanjama opisuju kao sportske utakmice ili kao srednjovjekovne viteške bitke. Oštra osuda i prikladno izvještavanje u pravilu izostaju kao i sudski epilozi koji bi na učinkovit način depopularizirali sudjelovanje u huliganskom nasilju.

Ne treba odlaziti daleko u prošlost da bi se našlo pregršt primjera medijskog izvještavanja koje samo doprinosi daljnjem učvršćivanju huliganizma kao normalne i očekivane društvene pojave, nečega što je sasvim normalno da postoji u bilo kojem društvu. Umjesto da sudionike masovnih tučnjava koji su pri punoj svijesti i vlastitom voljom s palicama i šipkama osvanuli u Ateni pravilno definiraju kao huligane i nasilnike, mediji im tepaju nazivajući ih „bojsima“ ili „navijačima Dinama“ stavljajući ih u ravan s desecima tisuća onih kojima nije palo na pamet otputovati u Grčku kako bi nekome, ako se ukaže prilika, s čeličnom šipkom promijenili lični opis. Također, mediji vrlo često pišu o tzv. „bratskim odnosima“ između huliganskih skupina koji onda jedni za druge odrađuju prljave poslovima u svojim zemljama. Nejasno je kako se jedan huliganski odnos, odnos između nasilnika usmjeren u pravilu na nezakonite aktivnosti koje uključuju batinanja, molotovljeve koktele, topovske udare i slične rekvizite može u bilo kojem smislu podvesti pod bratski odnos. Naravno da ne može, ali u vremenu u kojemu su mediji gladni klikova i profita, huligani postaju braća, a njihove potpuno bezumne i normalnom čovjeku neobjašnjive makljaže dobivaju viši smisao. Umjesto koncentriranja na sportske izvedbe, mediji su sve češće prepuni sadržaja o događajima na tribinama, do te mjere da svaki nažvrljani navijački transparent dobiva ne samo svoj članak na portalima veći i dubinsku analizu njegovog značenja, kao i toga kome je upućen. Detaljno se izvještava koja je tribina skandirala koje poruke, tko je kome zviždao i slične nebitnosti koje negativno utječu na inteligenciju čitatelja, ali vrlo učinkovito raspiruju sukobe i podižu čitanost. Pogotovo učinkovito djeluju na mlade koji u takvom ponašanju vide nepresušan izvor zabave i dokazivanja, i šansu da dospiju na medijske naslovnice. Najbolji dokaz tome je činjenica da su većina onih koji su završili u grčkim zatvorima između 18 i 22 godine starosti i koji su gotovo svi regrutirani iz komentatorskih sekcija Jutjub videa na kojima raznorazni „ultrasi“ rastjeruju policiju bakljama i pirotehnikom ili pak zastrašujućim uličnim marševima utjeruju strah u kosti lokalnom stanovništvu na svojim „gostovanjima“.

U takvim, povoljnim medijskim uvjetima, huligansko stanje svijesti polako postaje dijelom mejnstrima, a to je posebno vidljivo ovih dana nakon sukoba u Grčkoj o kojima se u medijima izvještava iz minute u minutu. Nakon ove grčke epizode može se očekivati rast popularnosti navijačkih grupa i nasilničkog ponašanja koji će sigurno rezultirati novim osakaćenim, ubijenim i unakaženim u skoroj budućnosti.