Još nepunu deceniju ranije smatralo se da Marin Le Pen, šefica Nacionalnog fronta, stranke krajnje desnice u Francuskoj, kao i Donald Tramp američki biznismen i republikanski političar radikalnih izjava i ponašanja, predstavljaju primjere onakve politike s kojom, gotovo higijenski, ne treba imati nikakvog posla. A onda se malo po malo sve promijenilo. Danas, rat u Ukrajini nas svaki dan nekoliko centimetara približava svjetskoj kataklizmi, za njim ne zaostaje izraelsko-palestinski sukob, a globalni kapitalizam i nova tehnologija uvukli su nam se u utrobu i porobili nam i srce i dušu. Sve je odjednom postalo neizdrživi problem. Promijenilo se i političko nebo nad nama i sada su „prezreni“ prvaci desnice postali najsvjetlije zvijezde na njemu, kao nada za spas Evrope i čovječanstva. Da je tome tako govore rezultati izbora za Evropski parlament u junu ove godine, ali i prijevremeni parlamentarni izbori u Francuskoj ovih dana. „Možemo s lucidnošću reći da je detoksikacija Nacionalnog fronta u završnoj fazi. Pobijedili su na evropskim izborima tri puta zaredom, a Marin Le Pen dvaput je prošla u drugi krug predsjedničkih izbora. Ako pobijede i na parlamentarnim izborima u Francuskoj, postat će stranka srednje struje“, rekao je prije koji dan francuski politički analitičar Bruno Kotre. Rezultati drugog kruga parlamentarnih izbora u Francuskoj, doduše, nisu mu dali za pravo, jer nijedna od tri političke struje: Nova ujedinjena ljevica, Makronov Preporod i Nacionalni front Marin Le Pen nema apsolutnu većinu i ne može sastaviti vladu, ali ta potpuna razjedinjenost francuskog društva (kao uostalom i drugdje u Evropi) govori samo o tome da je dosadašnjoj politici „demokratske vladavine bez naroda“ i pustom balansiranju između svjetskog kapitala, geostrateških interesa i neuvjerljivog administriranja iz sjedišta EU u Briselu, došao kraj. Jednostavno, pokazalo se globalno i lokalno, da se radi o tome tko na vlasti zaista može odgovoriti na temeljna egzistencijalna i suštinska pitanja života građana i kome ti građani mogu vjerovati. U prilog tome govore i izbori u Engleskoj od prije nekoliko dana, na kojima su laburisti pomeli konzervativce, kao nikada u zadnjih 200 godina.

Na drugom kraju oceana, Donalda Trampa jedni i dalje smatraju otrovnim pajacem svjetske politike, ali za one druge, koji već predstavljaju značajan dio američke i svjetske populacije, on sada predstavlja jedinu osobu od utjecaja u svijetu koja može zaustaviti rat u Ukrajini. „Čekamo novembar“, govore u glas njegovi simpatizeri, odnosno dan kada će se održati predsjednički izbori u Americi koji se kako sada stvari stoje smatraju „historijskim“, ne samo zbog Ukrajine nego i zbog vrlo krupnih stvari koje sve zajedno imaju veze s obuzdavanjem svjetskog kapitala i neutraliziranjem ratobornih glasova na raznim stranama svijeta.

Kako se ova epohalna promjena političkog pejzaža Evrope i svijeta uopće dogodila i na čiju dušu pada odgovornost za evidentnu krizu u kojoj sada živimo? Naravno, ovaj proces je kompleksan i odgovori na njega bi tražili strpljivost i pažljivu analizu, ali ono što je već dugo vremena evidentno jest da su se raspale tri stvari koje su dosad činile politički pejzaž Evrope: nestao je umjereni politički centar koji je do sada ne samo vladao u zemljama Evrope, nego je činio okosnicu evropske stabilnosti. Zatim, nestalo je duha socijalne solidarnosti, kojeg su pomele mnoge restriktivne mjere u odnosu na dostignute vrednote: penziono osiguranje, zajamčenu visinu plaće, siguran posao i druge. Građani su ostali na pustoj ledini, ogorčeni na aktualne vladare. Konačno, usahlo je „zainteresirano građanstvo“, koje je, ako ništa drugo, predstavljalo šarm civilizirane političke živosti Evrope. Zamiranje vitalnosti takvog umjerenog političkog centra koji je u Evropi postojao decenijama, zapravo je zamiranje duha političnosti uopće kao instrumenta vladavine naroda i iz toga izvedene operacionalizacije javnih poslova koji su zamišljeni da budu u službi toga naroda. Zašto se to dogodilo? Jednostavno zato što je svjetski kapital postao moćniji od svake politike. Političari su danas ili na dugom štapu moći globalnog profita ili igraju potpuno drugorazrednu ulogu u vlastitoj zemlji. Običan čovjek u takvom globalnom sistemu (to je već notorna činjenica) postao je naprosto roba kao i sve ostalo i jedino pitanje je kako će ga kao resurs taj kapital sažvakati. Oni na vrhu, direktori i menadžeri, proći će bolje, oni pri dnu, radnici i činovnici, rintat će od jutra do sutra, neće za života vidjeti bijele mirovine i proći će gore. Političke debate i dalje traju, ali su u stvari one potpuno nebitne. Zašto evropska ljevica i liberali nisu u stanju odgovoriti, zašto su sa svojom idejom slobode nasjeli na zamku bjelosvjetskog novca koji nas je sve podjarmio i zašto su, paradoksalno, dičeći se idejom tolerancije različitosti, uništili posljednja uporišta humanog identiteta čovjeka, opet u korist tog kapitala. To je zato, kako je nedavno na stranicama Privrednika komentirao profesor politologije u Zagrebu Tihomir Cipek, jer današnja ljevica sebe doživljava na način „mi smo kozmopolitski građani i razvoj individualnog pojedinca je sjajna stvar“, pri čemu svi oni nisu osvijestili činjenicu, zaključuje Cipek, da su zalaganjem za univerzalnog pojedinca otvorili vrata globalnom kapitalu, kojemu tako postaju najvjerniji saveznici. Mogli bi se pitati zašto, u najmanju ruku, nema samokritičnog osvještenja glavnih nosilaca dominantne epohe u koju su ljudi vjerovali još od kraja Drugog svjetskog rata, ali još značajnije pitanje jest da li je to još uvijek ta ista epoha i tko su zapravo danas njeni nosioci. Kako je davno rekao Andre Žid, budućnost postaje igra karata s kojima ne znamo igrati, a sadašnjost postaje najopasnije doba kada ćemo tu igru morati naučiti.