Gotovo četiri godine nakon strašnog potresa koji je poharao Baniju, obnova u Majskim Poljanama još traje, svako dvorište, svako imanje krije svoju priču. Kada sam prvi put s brojnim drugim novinarima došao u ovo selo, u kojem je pod ruševinama ostalo petoro stanovnika, dočekali su me apokaliptični prizori porušenih ili potresom izobličenih stambenih objekata, srušenih staja, mrtvih krava uz cestu, ali i nevjerojatne energije koju su svi pokazivali u to vrijeme. Banijom su krstarili ljudi dobre volje iz cijele Hrvatske, ali i iz regije, poduzetnici koji su dijelili kamp kućice, humanitarci svih profila i gomila običnih ljudi koji su napunili svoje prtljažnike potrepštinama kako bi pomogli žrtvama potresa. Sjećam se navijača Dinama koji su na srpskim kućama popravljali verande i krovove. Tada, prvi put nakon puno godina, na Baniji nije bilo važno tko je pravoslavac, a tko katolik, tko je Srbin, a tko Hrvat.

Danas centrom Majskih Poljana dominira devastirani spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata. Na njemu su nekada bile ploče sa 280 imena. Danas ih nema. Porazbijane su jednog teškog ljeta godine 1995. Parkirao sam pored spomenika i začuo graju. Preko puta je svinjokolja. Tek tada shvatim da sam u selo došao na nekadašnji dan jugoslavenske republike. Da, bolje je da propadne selo, nego običaji. Nisam se još stigao ni predstaviti, domaćini su mi već u ruku tutnuli šljivovicu. Dobre su volje. Dočekuju me gazda Branko Kukoleča i njegov sin Vasilj. Jedan od susjeda upravo „brije“ svinju. Pitam koliko je teška. „Oko 250, za prodaju 300“, šali se Brankov unuk, koji je za ovu prigodu sa suprugom i malom kćerkom došao iz Smedereva. Tamo su se udale dvije Brankove kćerke, nakon što je porodica izbjegla u Oluji. Pored korita sa svinjom nalazi se veliki stol na kojem se trančira druga. Pod budnim okom gazde Branka, nekadašnjeg mesara glinske Prehrane, meso reže susjed Đuro Mraković. Pitam ga kako se živi četiri godine nakon potresa, odgovara mi vicom: „Lete dvije rode pustinjom, gladne i žedne i veli jedna: ‘Ajde pitaj kako mi je’. Kaže druga: ‘Šta da pitam, znam’. ‘Pa, ajde pitaj’. Veli: ‘dobro, kako ti je? ‘ ‘Šuti, ne pitaj… ‘ E, tako ti je kod nas…”

Još jedan susjed pomaže Kukolečama, Zoran Batalo. Za razliku od političara, on kao žrtva potresa nije oduševljen obnovom Majskih Poljana. „Ovo što se priča da se radi, većinom je to državna imovina, zgrade koje su zaštićene kao kulturno dobro, državni stanovi, a privatno… ima ruševina koje još nisu ni uklonjene… Ja sam vlasnik 1/1 kuće, a ruševine još nisu uklonjene. Rješenje je došlo u osmom mjesecu, ne ide to. Jad i bijeda”, kaže Zoran.

Brankov sin Vasilj, uključuje se u razgovor: „Nisu nama važne samo kuće. Tu je porušen stočni fond, štale. Ljudi s ovih područja bave se poljoprivredom, Ministarstvo poljoprivrede se oglušilo, potpuno. Ja se bavim kravama, ovcama, svinjama. Ostao sam na istom fondu, ali su objekti stradali. Ovdje nema budućnosti za mlade. U Glini nemaš gdje da kupiš obične gumene čizme…”

Nakon druge rakije, panično bježim iz Brankovog dvorišta. Idem preko puta, tamo su isto Kukoleče, druga dva brata. Gazde Pavla nema, ali tu je gazdarica Smilja. Smiljina i Pavlova kuća, imala je narančastu naljepnicu. Štala je u istom stanju u kakvom je bila odmah poslije potresa. Dakle, jedva stoji. „Krov kuće smo popravili. Štala stoji onakva kakva je bila odmah nakon potresa. Za koju godinu nam neće ni trebati… Statičari su bili odmah nakon potresa, napravili brzi pregled i napisali da treba detaljan pregled. Više nisu došli”, žali se Smilja.

Smilja i Pavle, koji je također bio mesar u Prehrani, vratili su se u selo četiri godine nakon Oluje. Išlo im je dobro. Imali su 15 krava, a onda je otkup mlijeka došao na niske grane i Smilja se razboljela. A onda je na sve to došao i potres.

Potres je uništio kuću i trećem bratu Kukoleči, Vasilju. U montažnoj kućici dočekuje me Kata Kukoleča. Naravno, Vasilj je također bio mesar u Prehrani, ali nije kod kuće.

„Dobili smo rješenje o obnovi prije sedam mjeseci i ništa još. Jedna firma iz Zagreba nam je donirala ovu montažnu kućicu”, kaže Kata i nastavlja: „Imam jedno živo i jedno mrtvo dijete. Kćer živi u Srbiji. Izbjeglištvo je bilo strašno. Išli smo autom. Djeca su ostala tamo. Kćer mi živi u Batajnici. Imam i dvije unuke od pokojne kćerke. Ona je umrla od raka dojke. Imala je 28 godina. Krećemo treći put ispočetka. Prvi put osamdesetih kad smo se uzeli, poslije rata drugi put i sada treći.“

Kata i njen suprug žive od ukupno 360 eura mjesečno, male bašte i nekoliko kokoši. Tako živi većina ljudi na Baniji. Sretniji imaju i pokoju svinju.

Napuštam pleme Kukoleča i vozim se Majskim Poljanama. Po dvorištima su i dalje kontejneri, montažne i drvene kuće za privremeni smještaj. Ima i neraščišćenih ruševina. Ne, ovo definitivno nije obnova o kojoj slušate iz blagoglagoljivih ministarskih usta. Ovo je realnost u kojoj živi banijska sirotinja koju su gazili ratovi i potresi i koja je naviknuta da trpi. Ispred jedne od kuća stoji Ljuba Karapandža. Kuća je montažna, poklon Grada Beograda.

„Imali smo kuću od 100 kvadrata. Skroz je otišla. Ovo nam je napravio Grad Beograd. Gradili su to neki dečki iz Banja Luke, nisu završili posao, pa su došli drugi. Fuge nisu dovršene. Pokupili su pare. Nisu prijavili radnike, policija došla i odvela ih. Beograd je pogriješio što je ovima iz Banja Luke isplatio sve pare unaprijed”, jada se Kata.

Karapandže su, kao i svi ostali, bježali devedesetih. „Troje djece, grabiš djecu preda se i ideš bez razmišljanja. Muž ostao, uhapsili su ga. Bio je u zatvoru šest mjeseci, do pomilovanja. Zvao se Dušan. Umro je 2011. Bilo pa prošlo. Sada gledamo u budućnost. Meni su svi dobri“, priča.

Radojka i Radomir Paspalj me dočekuju u prostoru od 30 kvadrata. Napravljen je od panela. Ruševine njihove kuće su uklonjena, a pored objekta u kojem žive su još dva. Jedna mala drvena kućica iz donacije i jedna koju upravo dovršavaju radnici. Radomiru smeta kada mu kažu da je nešto dobio. „Ja nisam tražio ni od koga kuću, ja sam tražio svoju kuću, a ljudi govore da smo nešto dobili. Nismo dobili, ne, mi smo samo na gubitku. Ovu kuću, neka je nosi tko hoće, ali neka mi daju 36.000 kuna što sam strpao u nju. Rekli su mi to vratiti, pa nisam dobio ništa. Nema izolacije, dolje sirova daska. Hladno, vlažno i nikakvo. Kažem im: ‘Nemojte mi praviti sprat, mi smo 90 posto invalidi, napravite mi u prizemlju dvije prostorije’. Oni kažu: ‘Ne, takav je projekt!’ Ne pravite mi verandu, ja trebam špajzu. Nemam gdje zimnicu ostaviti”, kaže Radomir.

Radojka pamti i Oluju u kojoj su izgubili blago. „Imali smo šajer, 12 sa šest, pun sijena do kaplaja. Imali smo koblu i ždrebicu i ždrijepca od četiri mjeseca. I dvije lijepe mlade krave i junicu. Konje su valjda pustili, ostalo je sve izgorjelo u štali. I šajer i štala”, prisjeća se Radojka.

Paspalji su imali i kuću u Glini u koju se nakon Oluje bespravno uselio Hrvat iz okolice. Radojka nikada neće zaboraviti što ju je dočekalo kada se vratila nakon par godina iz izbjeglištva u okolici Leskovca. „Ja sam srećom popila dvije tablete za živce, jer bi poludjela što sam sve vidjela. Bilo bi mi lakše da su kuću srušili. Znate kako je to izgledalo… i još sam morala ići na sud da tog uzurpatora istjeram iz moje kuće. U kući su bile ovce. Porušio je prezide, a u jednu sobu zatvorio ovce… Bio je iz Bišćanova, ime mu je Jozo ili Joso. Zauzeo je tri srpske kuće. U jednoj je živio, a u druge dvije je držao stoku. Bez suda nije htio vani”, priča.

Nakon teške priče Radojke i Radovana, vraćam se u Glinu i odlazim do Radovana Jovića, pravnika Srpskog narodnog vijeća, kroz čiji su ured tražeći savjet u vezi obnove prošle hiljade nesretnih ljudi. „Ima još uvijek puno ljudi koje nitko nije obišao i koje nitko nigdje nije pozvao. Jako puno je ljudi kojima policija obilazi kuće i provjerava žive li stalno na tim adresama. Javio mi se čovjek iz Šapca koji pola godine živi tamo, a kada je ljepše vrijeme, kada se ne treba grijati, kada se kosi trava i peče rakija, dođe ovdje i on nema pravo na obnovu. Javlja mi se puno ljudi kojima su loše obnovljene kuće. Jedan čovjek je tražio popravke sedam puta“, priča Jović.

Poseban problem su vlasnički odnosi, kaže. „Traži se da budete vlasništvo na 51 posto nekretnine da bi se moglo ući u postupak obnove, a to je neprihvatljivo. Traži se suglasnost svih vlasnika, a često brat bratu suglasnost ne da, jer su u svađi i onda onaj tko sam živi u kući, a nema suglasnost, ostaje bez obnove. Ljudi su vanknjižni vlasnici, a na papiru su samo suvlasnici. Oni su nekada napravili diobu, ali je nisu proveli kroz papire. Postupci utvrđivanja vlasništva pred sudom traju unedogled. Imam slučaj iz 2001. koji nije gotov.“

Banija, Glina i Petrinja, polako tonu u zaborav iz kojeg su se na naslovnice popela kada ih je zatreslo prije gotovo četiri godine. Daleko od velikih obećanja, pompozno najavljivane obnove, Banijci žive život na koji su navikli. Neki su se snašli, a većina je ostala kratkih rukava. Kada sam se opraštao od Ljube Karapandže iz Majskih Poljana, pohvalila mi se da joj je snaha trudna. Možda ipak život nađe način da pobijedi i ratove i potrese i loše politike…