U posljednjih desetak godina, u Srbiji se desila prava hiperprodukcija televizijskih serija. Ključni „igrač“ tu bio je Telekom Srbije, koji je očito želio da preko ovog formata učvrsti svoju poziciju na terenu kablovske televizije. Ipak, daleko od toga da su (bili) jedini. Uprkos, međutim, marksističkoj mantri o kvantitetu koji rađa kvalitet, publika se u neka doba počela žaliti zarad činjenice da su praktično sve te serije nekakva „srednja žalost“, da nema nijedne oko koje se stvara „hajp“. Jedna od onih koja je prije nekih šest godina zasigurno nadrasla prosjek bila je „Jutro će promeniti sve“ mladih autora Vladimira Tagića i Gorana Stankovića. Neskriveno zamišljena kao generacijska posveta, ona je ukazala na jedan zanimljiv kreativni „tandem“ koji zasigurno može da se bavi i drugim žanrovima.
Upravo su Tagić i Stanković dobili povjerenje Radio-televizije Srbije da se pozabave najtraumatičnijim događajem u istoriji Srbije u dvadeset i prvom vijeku, odnosno ubistvom Zorana Đinđića. Nedugo zapravo nakon završetka emitovanja serije „Jutro će promeniti sve“, počele su pripreme za „Sablju“. I pripreme i samo snimanje tekli su, za ovdašnje uslove, relativno dugo. Ta pažljivost i predanost su urodili plodom. Malo je ovdašnjih recentnih serija tako superiorno scenaristički osmišljenih i tako efektno produciranih. Takođe, glumačka podjela je sjajna. Skoro da nema važnog savremenog srpskog glumca ili glumice da nije u seriji, a i „gostujući“ glumci iz tzv. regije, odnosno prvenstveno Bosne i Hercegovine i Hrvatske nisu tu da bi opravdali nekakve koproducentske kombinacije, nego jer su zaista odlični u svojim ulogama. Nije slučajno da je cijeli ansambl nagrađen na programu posvećenom televizijskim serijama u Kanu.
Inače, upravo je to gostovanje na festivalu u Kanu bilo razlog da serija nije premijerno prikazana u martu ove godine, kako je najavljivano, nego u novembru. Bilo je, međutim, skeptika koji su za odgodu pronalazili političke razloge, pa i zlih jezika koji su tvrdili da se serija uopšte neće ni prikazati, barem ne na RTS-u. Uoči prikazivanja, u javnosti se dominantno tvrdilo da serija neće biti dovoljno „hrabra“, odnosno da će cijelu priču prikazati površno, ne tangirajući „tamne koridore moći“. Vrlo brzo se, međutim, pokazalo da su takve bojazni bile sasvim neutemeljene. Bez imalo zazora, Tagić i Stanković bave se, takođe, i otmicom i ubistvom Ivana Stambolića, kao i pokušajem ubistva Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali, iza kojih je stajao isti „rukopis“.
Serija se prikazivala subotom i nedjeljom i kao u neka stara vremena, svaka epizoda je masovno komentarisana od ugostiteljskih objekata, ulice i gradskog prevoza do društvenih mreža. Čini se, međutim, da je prevelika pažnja posvećena traženju sličnosti i razlika sa stvarnošću, a serija je programski pravljena kao „igrana“ tj. sa glavnim likovima koji su plod fikcije. Ipak, svrha ovakve serije je da se izazove rasprava, a to definitivno nije izostalo.
Možda je srpska publika preblizu temi, a možda su, recimo, Francuzi i Danci predaleko. U tom smislu je naročito zanimljiv ugao kritičara iz susjednih zemalja. Primjera radi, Igor Tomljanović sa zagrebačkog portala Indeks nedvosmisleno „Sablju“ proziva najboljom regionalnom serijom godine i pravi indikativnu komparativnu paralelu: „Gledajući je iz perspektive hrvatske kinematografije, dvije stvari zaista bodu oči. Prva je produkcijska, odnosno industrijska, a tiče se dojma o golemom zaostajanju hrvatske kinematografije u odnosu na Srbiju. ‘Sablja’ je tek najnoviji i najreprezentativniji primjer serije nastale u okviru zrele, industrijski razvijene i zanatski iznimno kompetentne kinematografije koju mi danas gledamo kao da je riječ o Holivudu. Šanse da hrvatska kinematografija snimi ovako dramaturški, režijski i tehnički zahtjevnu seriju jednake su kao da snimi ‘Nemoguću misiju’ (kud mi je baš taj sugestivni naslov pao na pamet). Kad je pak riječ o zrelosti društva, spremnost tamošnje kinematografije na preispitivanje vlastite, ne tako daleke i nimalo laskave prošlosti također je nemjerljiva s hrvatskom ‘ne bi se štel mešat’ agendom, odnosno njezinim tematskim rasponom koji se proteže od Generala do Dražena.“
Ilustrativno je da Tomljanović prepoznaje spremnost ove serije da preispituje „nimalo laskavu“ prošlost. Za većinu srpskih kritičara taj detalj nije vrijedan isticanja. U njihovim tekstovima se na ovu temu uglavnom sitničari. Uostalom, sama ideja da se istorija uči preko igranih serija je pogrešna sama po sebi. Pa ipak, dio javnosti u Srbiji seriju napada upravo iz te perspektive, odnosno iz perspektive ideje da će zbog ove serije „neki novi klinci“ steći pogrešnu sliku naše novije istorije.
Onaj ko „Sablju“ posmatra kao nekakvu akademsku građu, u startu griješi. Onaj ko joj priđe kao umjetničkom djelu nadahnutom stvarnošću, zasigurno će dobiti estetsku satisfakciju. Takođe, „Sablja“ nudi dublju istinu od istorijske ili dokumentarne, baš kao u starim Aristotelovim tumačenjima umjetnosti. U tom smislu i finalni utisak, kakav gledalac osjeća na kraju osme epizode, jako je usklađen sa aktuelnom dominantnom atmosferom u društvu. Iako tematizuje događaje koji su se desili prije više od dvije decenije, „Sablja“ se pokazuje kao neobično dnevnopolitički aktuelna. Ima u njenoj teksturi nečeg od onog glasovitog citata Vilijama Foknera: „Prošlost nikad ne umire. On čak nije ni prošla.“ Naša televizijska epoha pamtiće se po „Sablji“.
