Ove godine se navršilo punih trideset godina od odigravanja „vojno-redarstvene akcije Oluja“ kojom je viševjekovno signifikantno prisustvo Srba na području današnje Republike Hrvatske u suštinskom smislu okončano. Nešto malo stanovništva Hrvatske i danas sebe, svjedoči popis stanovništva, u etničkom smislu smatra Srbima, ali ta je zajednica toliko demografski i socijalno uništena da joj zapravo preostaje samo duža ili kraća agonija. U veličanstvenom romanu portugalskog nobelovca Žozea Saramaga „Godina smrti Rikarda Reiša“ iznosi se intrigantna simboličko-poetska teza da kao što svako ljudsko biće prije nego se rodi provodi oko devet mjeseci u majčinoj utrobi što bi značilo da istovremeno i jeste na svijetu i nije, tako i ljudska duša oko devet mjeseci nakon smrti još luta svijetom i ponovo i jeste i nije na svijetu. Sve što se dešava sa srpskom zajednicom od avgusta 1995. podsjeća u stvari na tih devet mjeseci.

Trijumfalni nacionalizam: Nakon što su u Hagu, na Tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi, Ante Gotovina i drugi generali koji su komandovali Olujom oslobođeni svake odgovornosti, mladi srpski pravnik Marko Milanović je lucidno primijetio da je ključna razlika između bošnjačkog i srpskog s jedne, odnosno hrvatskog nacionalizma s druge strane u dvadeset i prvom vijeku, ta što su prva dva gubitnička, a potonji je pobjednički. Na prostoru koji danas „pokriva“ Republika Hrvatska postojale su dvije autohtone zajednice osim hrvatske: italijanska i srpska. Nakon Drugog svjetskog rata, ogromna većina Italijana je napustila Istru, Kvarner i Zadar i nakon toga ne postoji neko neprijateljstvo Hrvata prema Italijanima. Neko bi po analogiji pomislio da će se isto desiti i spram Srba, međutim to se nije desilo. Da li je razlog to što su Italijani takođe katolici dok Srbi nisu, da li je razlog „narcizam malih razlika“ zbog bliskosti jezične i kulturne, da li je razlog istorijski, to je teško pitanje, ali je očigledno da animozitet prema Srbima definitivno nije nestao. U ovih trideset godina, postojao je možda jedan kratak period za vrijeme pregovora za članstvo u Evropskoj uniji kad je djelovalo da se situacija normalizuje, ali iz današnje perspektive izgleda da je to bila puka kalkulacija tadašnje vlasti. Jer čim se izgubio „evropski pritisak“ sve se polako vratilo na staro, a zatim je s prolaskom vremena dodatno eskaliralo. Kako je moguće da je baš ove godine došlo do tolike eksplozije „antisrbizma“?

Tompsonov poučak: Sve je čini se počelo najavama Tompsonovog koncerta na hipodromu. U skorije vrijeme, kad je Aleksandra Prijović nekoliko puta punila zagrebačku Arenu, u to su mnogi učitavali ideju u međuetničkoj normalizaciji. Ali Tompsonovim fanovima Prijovićka nije problem. Ne ulazeći u njeno porijeklo, ona živi u Srbiji, te u Hrvatskoj biva tek turistkinja i eventualno kratkoročna radnica. A vidjeli smo i ovog ljeta da srpski turisti i srpski sezonski radnici u Hrvatskoj uglavnom nemaju problema. Oni su gosti. Oni koji imaju problema su lokalni Srbi, kao i oni koji podsjećaju na značaj srpskog „segmenta“ unutar (i) hrvatske kulture. Kad se pokazalo da je Tompson prodao najviše ulaznica za jedan koncert na globalnom nivou, to je bio signal da je vrag odnio šalu. Jasno je da korijen Tompsonove popularnosti nije u njegovom pjevačkom talentu, nego u antisrpskim porukama koje šalje. Poslije koncerta antisrpska atmosfera konstantno raste. Naoko paradoksalno, najveći „triger“ bivaju kulturne manifestacije sa srpskim učešćem. Čak je i geografska distribucija incidenata, odnosno povoda za incidente, veoma široka: od Benkovca preko Pule i Splita, pa do samog glavnog grada Zagreba. Čemu to sada, kada Srba u Hrvatskoj skoro više da i nema?

Oluja koja traje: U jednoj skorašnjoj televizijskoj emisiji, mladi istoričar Bogdan Živković je primijetio da se u Hrvatskoj još kako-tako i podnosi da Srbi koji su u poznoj starosti umru na svom kućnom pragu, ali sve što podsjeća na vitalnost je nepoželjno. U tom smislu, mlađi ljudi srpskog etničkog porijekla pribjegavaju mimikriji ne bi li sebi olakšali život. Ima u takvom izboru neke logike jer ova najnovija dešavanja ukazuju na to da je velikom dijelu hrvatske javnosti nepodnošljiv i trajni vitalitet srpskog segmenta unutar kulture u Hrvatskoj. U famoznom filmu „Valter brani Sarajevo“ postoji ona čuvena lozinka „Vazduh trepti kao da nebo gori – Sprema se oluja“. Incidenti kojima povod mogu biti Arsen i Milutin Dedić, Dani srpske kulture, odnosno Dejan Medaković pokazuju da bi mnogi voljeli da se svojevrsna simbolička Oluja sprovede i kroz hrvatsku (kulturnu) istoriju. Predsjednik SNV-a Boris Milošević je cijelu situaciju u intervjuu za jedan zagrebački nedjeljnik efektno sažeo: „Nije dobro i nije lako, jer imamo situaciju u kojoj nismo bili jedan duži period, iako nam je poznata situacija kad su Srbi tema, i to u negativnom svjetlu. Problematizira se kultura, održavanje manifestacija, lokacije održavanja, termini, sadržaj, i to na način na koji dosad jednostavno nismo navikli. Barem to do sada nije bilo sporno, a sad se nastoji sve označiti provokacijom ili neprimjerenim.” Kad je onomad Japan pristupio Trojnom paktu, tamo se pod uticajem Trećeg Rajha pojavio antisemitizam, mada u Japanu nije bilo Jevreja. Stanje u Hrvatskoj ubrzano se približava toj bizarnoj paradigmi. Prošlost navodno ne može da se promijeni, ali njena percepcija može.