Ako počne veliki rat, tada više ništa neće biti važno. Neće biti važna ni imena te trojice, četvorice političara  – kako se već s koje strane gleda – koje bjesomučno okrivljujemo za rasplamsavanje svjetskih žarišta, niti će biti važni naši ogorčeni stavovi prema Rusiji ili Americi ili Ukrajini, Evropskoj uniji, Izraelu i Palestincima. Kada prva razorna bomba padne bilo gdje u svijetu, izvan omeđenih granica dosadašnjih sukoba – tada možemo zaboraviti na sve prethodne diskusije, kada smo se drugima unosili u lice vičući: rat, rat, rat i samo rat. Ta prva velika bomba ne mora uopće biti nuklearna, već bomba od recimo dvije tone, kakva je korištena i u Drugom svjetskom ratu. Ta jedna bomba koja bude pala bilo gdje u neko naseljeno područje, ostavljajući krater od 300 metara, što je otprilike dužina Trga bana Jelačića u Zagrebu ili Trafalgar skvera u Londonu ili Siti bloka u Njujorku, automatski će promijeniti sav naš život koji smo do sada poznavali. Roštilj s nedjeljne proslave još će nevino tinjati, gomila posuđa će još biti neraspremljena, a posljedice te prve velike bombe će nam se kao jureći kometi s neba istog trena sručiti na glavu. Nepojmljiva panika će se na čitavoj planeti proširiti brzinom svjetlosti, svi mogući dućani će u manje od tri dana biti opustošeni, a ljudi će postati ili potpuno histerični ili krajnje utučeni. O kakvom načinu života ćemo tada uopće moći govoriti: obični ljudi će praktično biti potpuno ludi, želeći jedino spasiti život sebi i svojima. Tada će pasti druga, vjerojatno i treća bomba. Ljudi žedni rata vjerojatno će još agresivnije demonstrirati svoju spremnost za „konačni obračun“, ali ključno pitanje neće biti upućeno njima nego nama, većini svakodnevnih ljudi, koji do sada ili nismo ništa učinili ili smo za te ratove navijali sa strane. Kada pogledamo u lica svoje malodobne uplašene djece, negdje u hladnim skloništima u kojima će faliti svega, da li ćemo se onda toj djeci pravdati da „mi mali, obični ljudi“ nismo mogli učiniti ništa. Jesmo li mogli barem izaći na ulicu, nas sto hiljada ili milion i zahtijevati na svim glavnim trgovima svijeta da sve to s ratom mora prestati? Koliko će bombi još morati pasti da bismo shvatili da smo do sada bili nepodnošljivo pasivni ili da smo, vjerujući da smo u pravu, svi pomalo huškali – da se dogodi upravo ono zbog čega se sada tresemo. Hoćemo li mi i naša djeca ostati živi još mjesec ili dva? Da li baš sve mora postati besmisleno i zašto to nismo shvatili odmah na početku?

Tada, u martu 2022. godine, na primjer, papa Franjo je osudio napad Rusije na Ukrajinu, ali je također vrlo jasno rekao: „Što NATO ima lajati pred vratima Moskve?“ Danas, načelnik Vojnog komiteta NATO-a, admiral Rob Bauer, koji je pozvao evropske privrednike „da prilagode proizvodnju prema scenariju rata u Evropi“, rekao je, također, na nedavnoj konferenciji NATO-a u Briselu: „Ljudi u Evropi treba da shvate da čak i ako se sukob (u Ukrajini) završi sutra pod bilo kojim okolnostima, to ne znači da će se sve vratiti u normalu, jer je to dio mnogo većeg globalnog izazova, a to je rebalans snaga između SAD i Kine. Sve što se sada događa mnogo je šire od Ukrajine.“ I – što sad? Iz riječi gospodina admirala proizlazi da ako ovo danas možda i preživimo, čeka nas „rebalans snaga između SAD i Kine“. Zar je zaista to ono što svi mi želimo za naš život sutra i prekosutra, zapjenjeno se danas svađajući s bližnjima tko je u pravu na istoku Evrope ili na Bliskom istoku. Dakle, u ovom trenutku se još uopće ne mora raditi o nuklearnom ratu nego samo o totalnom kaosu: o ratu u kojem marširaju sve moguće vojske u svim pravcima, kada sve više ljudi gine i kada se sveopći užas povećava iz sata u sat. Jesmo li točno to svi mi željeli?

„Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa“, kaže irski filozof Edmund Berk. Kada se 1962. godine dogodila ta već poznata Kubanska kriza s instaliranim sovjetskim nuklearnim raketama na tlu Kube, udaljene 120 kilometara od Amerike, milijuni ljudi širom svijeta su odjednom stali kao ukopani. Taj masovni muk možda je tada spasio svijet od nuklearnog rata, dok nas današnji muk tom velikom ratu sve više približava. Bilo je još ratova za koje je rečeno da ih je nemoguće zaustaviti i koji su mogli još više eskalirati: građanski ratovi u Sjevernoj Irskoj i u južnoj Africi trajali su 30 godina i mislilo se da nikada neće stati, pa su ipak u 90-ima, kombinacijom političkih pregovora i antiratnih demonstracija, oni prestali. Zašto danas nema masovnih i ujedinjenih antiratnih demonstracija, koje će trajati mjesecima ako treba? Rat u Libanonu sredinom 70-ih trajao je 15 godina uz strašne žrtve, ali je početkom 90-ih na sličan mirovnjački način prestao, uz slogan koji se mogao vidjeti na ulicama Bejruta i koji bi nama ovdje mogao djelovati krajnje crnohumorno i ironično. Na arapskom jeziku je pisalo: „Ne želimo balkanizaciju Libanona.“ Mi naše ratove nismo uspjeli spriječiti mršavim antiratnim inicijativama, kao što se ovi današnji ratovi s nekoliko transparenata na trgu ne mogu zaustaviti. Što se s nama ljudima u međuvremenu dogodilo? Radi se o tome da nam je, civilizacijski rečeno, postalo svejedno. Naši receptori za dobrotu su usahnuli, postali smo sebični i jako laki na obaraču i to se danas vrlo dobro vidi. Postali smo ledeni, nemilostivi ljudi. Pokojni srpski patrijarh Pavle je govorio: „Nama je bolje da nestanemo kao ljudi, nego da opstanemo, biološki da preživimo, kao zločinci i neljudi.“ Vrlo značajni teološki pisac Tomas Merton u knjizi „Mir u post kršćanskoj eri“, (koja je kada je 1962. godine objavljena, bila povučena iz prodaje), kaže: „Jedino čovjek, koji je stasao do svoga duhovnog identiteta, ne osjeća potrebu za ubijanjem, niti za doktrinom koja bi mu to dopustila činiti s dobrom savjesti…“ Ako, dakle, danas, kada se nalazimo na rubu, nismo sposobni uzdignuti se do sebe samih kao zrelih duhovnih bića, koji nikako ne mogu imati potrebu za ubijanjem, onda je bolje da nestanemo.