Deklaracija o produbljivanju suradnje na području obrane i stabilnosti koju su nedavno potpisali Hrvatska, Albanija i Kosovo izazvala je reakcije Republike Srbije koja je taj korak okarakterizirala kao podrivanje regionalne stabilnosti i prijetnju vlastitom teritorijalnom integritetu. Naravno, spomenute potpisnice odbacile su takve ocjene i ponovile da se radi o unaprjeđenju primarno obrambenih sposobnosti i industrijske suradnje potpisnica, povećanju interoperabilnosti kroz zajedničke vojne vježbe, obrazovanje i obuku, jačanju otpornosti na hibridne prijetnje i podršci euroatlantskoj integraciji Kosova.

Iz perspektive Srbije, podrška euroatlantskoj integraciji Kosova svakako jest ugrožavanje njenog teritorijalnog integriteta, budući da Srbija ne priznaje nezavisnost Kosova i aktivno radi na njegovom ograničavanju sudjelovanja u međunarodnim institucijama. U tom pogledu obje strane su u pravu i njihovi interesi izravno se sukobljavaju u ovom slučaju, ali isto tako radi se o očekivanom razvoju situacije s obzirom na stanje u kojem se nalazi cijela Europa.

Dolazak Donalda Trampa na vlast i postupni izlazak SAD-a iz aktivnog sudjelovanja u ratnim operacijama u Ukrajini prebacio je sav teret toga rata i odnosa s Rusijom na Europu, tj. primarno EU. Vodstvo EU izuzetno je ozbiljno shvatilo svoju novu ulogu te su u svega nekoliko mjeseci izrađeni planovi za masovno naoružavanje Europe kroz plan ReArm. Za potrebe ponovnog naoružavanja Europe tako je predviđeno golemih 800 milijardi eura javnih sredstava država članica, te 150 milijardi eura novih zaduženja za koje će jamac biti proračun EU. U prijevodu, Europu očekuje utrka u naoružanju u kojoj će sve države članice gledati da uzmu što je više moguće sredstava iz zajedničke kase.

U tom kontekstu, deklaracija između Hrvatske, Albanije i Kosova zvuči kao najpovoljniji model uključivanja Albanije i Kosova, koje nisu članice EU, u proces zajedničkog naoružavanja čitave EU. Ovakvom deklaracijom koja izrijekom spominje industrijsku suradnju potpisnica, Hrvatska služi kao most između EU i onih koje EU želi uključiti u zajednički projekt naoružavanja. U sljedećim godinama ulagat će se milijarde eura u proširenje kapaciteta vojne industrije, prije svega tvornica streljiva i municije, a zasigurno će i zajednički industrijski projekti biti dodatno nagrađivani.

Upravo zbog toga ovaj savez između Hrvatske, Albanije i Kosova treba gledati kao dio širih napora EU da pod svoje okrilje stavi što više područja tzv. zapadnog Balkana s kojima već surađuje u sferi pristupanja EU. S obzirom na to da EU nema vlastitu vojsku i ne može direktno surađivati s državama nečlanicama na vojnom području, Hrvatska je idealno poslužila kao „proksi“ koji će omogućiti da dio financijskih benefita završi tamo gdje to želi vodstvo EU.

U kontekstu povećanja ugroza za teritorijalni integritet Srbije i regionalnu stabilnost može se reći da ovaj savez nema preveliki značaj. I EU i sve države koje su priznale međunarodni subjektivitet Kosova ionako već godinama rade sve da Kosovo postane punopravna država članica svih međunarodnih organizacija, pa ova deklaracija ne predstavlja nikakvu kvalitativnu promjenu u dosadašnjem postupanju EU. Ovo je samo još jedna deklaracija u moru drugih kakve države potpisuju na mjesečnoj ili godišnjoj razini. U kontekstu ugroze regionalne stabilnosti, ova suradnja svakako predstavlja zveckanje oružjem u regiji, ali to nije pojava koja bi ikoga trebala iznenaditi. Europa je jednostavno ušla u razdoblje u kojem će zveckanje oružjem biti jedna od glavnih politika i to će trajati dokle god se ne iscrpe financijski fondovi za kupnju oružja teški gotovo jedan bilijun eura. Iako vjerojatnost oružanog sukoba na Balkanu nikada ne treba potpunosti isključiti, za očekivati je da u ovoj regiji sve ostane na naoružavanju i masovnom financijskom iscrpljivanju ionako siromašnih država zbog kojeg će u sljedećih nekoliko godina desetci milijardi eura otići u haubice, tenkove, dronove i punjenje proračuna europskih proizvođača oružja.