Saborski zastupnik Josip Jurčević izazvao je kontroverze svojom izjavom u Hrvatskom saboru, kojom je srpske kulturne centre u Hrvatskoj nazvao „neprijateljskim identitetskim utvrdama i budućim uporištima“ koje predstavljaju sigurnosni rizik za zemlju. Ova izjava nije izoliran incident, nego simptomatičan pokazatelj jednog dubljeg problema s kojim se suočava hrvatska desnica.
Jedan od najočitijih problema s retorikom koju koristi Jurčević i njemu slični političari jest potpuna vremenska iščašenost njihovih stavova. U vremenu kada Hrvatska ima drastične demografske probleme i rapidan gubitak stanovništva, ovako radikalan fokus na srpsku zajednicu kao sigurnosni problem pokazuje potpunu nesposobnost desnice da odgovori na stvarne izazove današnjeg vremena. Umjesto da se bave egzodusom radno sposobnog stanovništva, niskim natalitetom ili reformom pravosuđa, hrvatski desni političari i dalje pokušavaju mobilizirati biračko tijelo starim i potrošenim nacionalističkim tezama. Kako bi dočarali veličinu hrvatskog demografskog, a time i nacionalnog problema, treba samo spomenuti da Hrvatska svakih 10 godina izgubi novih 200.000 građana i to isključivo zbog negativnog prirodnog priraštaja. Kada se na tu brojku nadoda masovno iseljavanje koje i dalje traje, upitno je kako i jednom desno orijentiranom političaru fokus može biti išta drugo osim borba protiv ubrzanog nestajanja stanovništva kakvom svjedočimo. No, to je njihov izbor, što dovoljno govori o kvaliteti današnje hrvatske političke scene.
Korištenje vojničkog vokabulara poput „neprijateljska utvrda“ i „neprijateljsko uporište“ nije samo neodgovorno, nego i opasno. Ovakav govor ne doprinosi nikakvoj konstruktivnoj raspravi, nego isključivo podgrijava atmosferu straha i netrpeljivosti. Povijest nas uči da ovakva retorika najviše pogađa obične ljude, koji zbog nje mogu postati mete zločina iz mržnje, a ne političke vođe koje su stvarne mete ovakvih napada. Kada političari označe neku grupu kao neprijatelja, uvijek se nađe netko tko te riječi shvati kao poticaj na konkretne akcije. U zemlji u kojoj su stotine tisuća ljudi sudjelovale u ratu, naći će se netko tko će znati kako se obračunati s „neprijateljskim identitetskim utvrdama i uporištima“.
Jurčevićeva insinuacija da su srpski kulturni centri „neprijateljske utvrde“ ne samo da je besmislena, nego je i u suprotnosti s demokratskim standardima modernih država. Kulturni centri manjinskih zajednica postoje u cijeloj Europi i oni nisu nikakav sigurnosni rizik, već mjesta gdje se promovira jezik, kultura i identitet manjinskih naroda. Štoviše, njihovo djelovanje je u potpunosti javno i transparentno, te se odvija uz financijsku podršku države. Programi koje provode su poznati i regulirani, a njihovo financiranje dolazi upravo iz proračuna Republike Hrvatske.
Za razliku od dojmova koje pokušavaju stvoriti pojedini desni političari, međunacionalni sukobi u Hrvatskoj su u konstantnom opadanju. Već godinama nema ozbiljnijih incidenata koji bi ukazivali na duboke podjele u društvu. Naprotiv, odnosi između Hrvata i Srba u Hrvatskoj su se stabilizirali, a suradnja je sve prisutnija, osobito na lokalnoj razini. U tom kontekstu, pokušaj ponovnog otvaranja tema iz prošlosti ne samo da je neproduktivan, nego je i u suprotnosti s realnošću u kojoj danas živimo.
Još jedna činjenica koja ruši Jurčevićevu tezu jest da su svi programi srpske zajednice u Hrvatskoj sufinancirani od strane hrvatske vlade. Trenutna vlada, u kojoj sudjeluju i desni centar i izrazito nacionalistički Domovinski pokret, odobrava sredstva za rad srpskih kulturnih centara. Dakle, oni nisu nikakve „paralelne“ ili „tajne“ institucije, već službeni dio sustava koji podržava i sam državni vrh.
Ako hrvatska desnica doista želi biti relevantna u političkoj areni, trebala bi se okrenuti rješavanju pravih problema poput katastrofalne demografske slike i masovnog iseljavanja. Hrvatska je jedna od zemalja s najbržim padom broja stanovnika u Europi. Mladi i obrazovani ljudi napuštaju zemlju u potrazi za boljim životom, a umjesto da nude rješenja, desni političari troše vrijeme na pokušaje zastrašivanja biračkog tijela izmišljenim prijetnjama.
Na kraju, jasno je da je huškačka retorika najlakši oblik političkog djelovanja. Ona ne traži nikakav trud, nikakvo stvarno promišljanje ni rješenja. Međutim, takva politika ne rješava niti jedan stvarni problem hrvatskog društva. Ona ne rješava sigurnosna pitanja, ne zaustavlja demografski pad, ne potiče ekonomski rast, niti donosi ikakvu dugoročnu korist. Umjesto da podgrijava davno pokvarene paranoje iz prošlosti, Jurčević bi se trebao okrenuti stvarnim problemima i ponuditi konstruktivna rješenja, ako mu je doista stalo do budućnosti Hrvatske.
