Prošle su gotovo pune četiri godine od posljednjih lokalnih izbora. Građanima 128 hrvatskih gradova i 428 općina valja ponovo izaći na biračka mjesta. Netom završeni mandat većina će gradonačelnika i načelnika vjerojatno ocijeniti i više nego pozitivnim. Iako je započeo u doba još važećih korona ograničenja, vrlo brzo su se stvari okrenule nabolje, pa su stotine općina i gradova zabilježili enormna povećanja proračuna uslijed nekoliko simultanih faktora.
Nakon uvođenja eura 2023. godine Hrvatsku je zadesio val poskupljenja, koji se iz mjeseca u mjesec prometnuo u visoku stopu inflacije, što je dovelo do ogromnih punjenja javnih proračuna. Rast plaća, rast PDV-a i rast cijena svih usluga napunio je lokalne proračune, a onda su stigle nove milijarde eura. Hrvatska je kroz Plan oporavka i otpornosti koji je skovan kao odgovor na pandemijsku krizu inkasirala dodatnih 10 milijardi eura za provedbu 84 državne reforme i 253 dodatna ulaganja. Od 10 milijardi eura, koliko se slilo u državni i lokalne proračune, 5,8 milijardi bila su bespovratna sredstva, a 4,2 milijarde zajmovi koje ćemo otplaćivati do 2048. godine.
Tolika količina novca, usprkos sveprisutnoj korupciji, našla je svoj put do javnih investicija diljem Hrvatske, pa već godinama svjedočimo novim projektima u područjima gospodarstva, javne uprave, obrazovanja, zdravstva i obnove. Grade se ili obnavljaju bolnice, javne institucije, grade se nove prometnice i popravljaju stare. Mnogi gradovi, pogotovo oni koji na vlasti imaju podobno političko vodstvo, uduplali su svoje proračune, na način da im pola proračuna čine vlastita sredstva, a polovinu pomoći iz EU, kako se ta sredstva bilježe u gradskim proračunima. Nemoguće se oteti dojmu da je čitav Plan otpornosti i oporavka skrojen na način da se novac potroši u zadanom roku i po pravilima, a na što će isti biti potrošen, to i nije previše bitno. Tako imamo situacije da mnoge lokalne uprave simultano provode više projekata, što često onemogućava normalan život zajednice: svakodnevno nailazimo na blokirane ceste i slične infrastrukturne radove uzrokovane navalom javnih radova. Posljedično, građani su zadovoljni, bageri na ulicama i skele na fasadama stvaraju dojam da se gradi, radi i napreduje. U što se novac ulaže i odakle uopće takve količine novca nije nešto o čemu će razmišljati prosječni birač. Dok god novca ima, sve je u redu. Upravo zato će mnogi gradonačelnici i načelnici rutinski obnoviti svoje mandate bez obzira na kampanje koje će se voditi sljedećih nekolika tjedana. Ova godina je idealna za izbore jer se u desecima gradova i općina upravo dovršavaju značajni projekti koje će vladajući koristiti kao svoj predizborni program.
Budući da će financijska sredstva iz Plana oporavka i otpornosti biti trošena sve do 2026., do tada će trajati i idila u proračunima lokalnih jedinica. Što će i kako će biti nakon toga roka i hoće li EU ponovo uskočiti s nekim novim investicijskim planom danas je nemoguće prognozirati, no za očekivati je da će život lokalnih političkih prvaka nakon nestanka besplatnog novca biti značajno teži. Sva istraživanja pokazuju da golema većina općina nije financijski održiva, a čak njih 243 ili gotovo tri petine, nema niti jednog proračunskog korisnika, što znači da građani koji žive u njima ili poduzetnici koji posluju na njihovu području ne mogu ostvariti niti jednu javnu uslugu u svojoj lokalnoj jedinici.
Upravo zato što se aktualna financijska idila temelji na privremenom izvoru prihoda, pred lokalnom samoupravom nalaze se godine koje će pokazati tko je mudro koristio novac, a tko ga je samo trošio. Jer kada se slavina zatvori, oni koji su investirali u strateške projekte s dugoročnim učinkom – kao što su obrazovna infrastruktura, održiva mobilnost, obnovljivi izvori energije, poduzetnički inkubatori ili digitalizacija – imat će temelje za nastavak razvoja i bez vanjskih infuzija. Ostali, koji su novac potrošili na estetske zahvate, spomenike i asfaltiranje po kvoti, mogli bi vrlo brzo iskusiti surovost financijske realnosti.
Do tada, lokalni čelnici će pokušati iskoristiti preostale dvije godine „zlatnog razdoblja“ europskog novca da maksimalno podignu vidljivost vlastitih mandata. U kampanjama koje dolaze nećemo gledati vizije budućnosti, konkretne planove za održivost ili analize demografskih kretanja. Gledat ćemo „cut the ribbon“ strategiju – presijecanja vrpci, otvaranja centara, vrtića i škola, uz poneki vatromet i prigodnu svečanost. I to je, nažalost, domet većine lokalnih politika u Hrvatskoj – kratkoročni efekt, dugoročna nepoznanica.
S obzirom na to da birači, umorni od nestabilnosti, potresa, pandemije i inflacije, traže sigurnost, nije teško pretpostaviti da će upravo taj privid stabilnosti i vizualnog napretka biti odlučujući faktor na glasačkim listićima. Mnogi će glasovati za „status kvo“, uvjereni da ako se „gradi i radi“, to mora značiti da su stvari pod kontrolom. I dok će neki čelnici već sada razmišljati o tome kako će izgledati njihova jedinica nakon 2026., mnogi će tu godinu dočekati s istim onim pitanjem koje se javlja nakon svake vanjske financijske intervencije: a što sada?
