U dobra vremena, u kasno proljeće uzbudljive 1987., kad su se mnoge stvari u našoj zemlji sve većom brzinom mijenjale, onaj rafiniraniji i gradskiji dio generacije, uglavnom ne mareći za opće prilike imao je druge strasti. Čitav jedan supkulturni pokret kod socijalističkih omladinaca doživljavao je svoj vrhunac, a kao i svi potkulturni rukavci tada i taj se vrtio uglavnom oko najvažnije stvari koja se zvala rokenrol. Generacija koja je zakasnila na neke ranije ikone i rok-karizmatike ili ih jedva okrznula, kao Morisona ili Ijana Kertisa, imala je i dobila svoje vlastite, ne toliko razvikane, tiše, ali ne manje važne. Jedan od njih bio je poznat kao Morisi, ovako, mononimno. Punim imenom i prezimenom, Stiven Patrik Morisi, bio je vođa i autor britanske grupe D Smiths, imao neobičan pjevački stil i vrhunske stihove visoke senzibilnosti i ironije, kao sestre joj i obrane od hiperosjetljivosti. U vrijeme prije interneta teže su se saznavali podaci o muzičarima, što je pridonosilo misteriji – recimo kad je kome rođendan i slične stvari za većinu trivijalne. Našli smo da je Morisi rođen 22. maja, u znaku Blizanaca. Dualna priroda dakle, promjenjiva, zračna, s Merkurom kao vladaocem, planetom komunikativnosti, blizanci su rođeni za scenu, za nastupe i javnost. Ali po svome znaku i sastavljeni od suprotnosti, često nepomirljivih, kompleksnih, što neke njihove misli, ideje i postupke čini teško čitljivim većini i dovodi često do nerazumijevanja i pogrešnog čitanja. To što ih i sami svojom brzom pameću i zaigranim umom znaju potencirati, uzrokuje gotovo stalne nesporazume s okolinom. Tako Morisija, slobodoumnu ikonu ondašnju, britanska javnost danas smatra reakcionarom, čak rasistom.

Te 1987. na isti datum, 22. maja, rodio se i u našem glavnom gradu jedan u tom znaku, po svemu poseban dječak. Suprotno od, kažu, nestabilne blizanačke prirode, toga će dečkića, kako piše ovih dana pjesnik Radoman Kanjevac, odlikovati ono što „većini našeg površnog i nestrpljivog sveta nedostaje: istrajnost, upornost i ozbiljnost, u trenucima koji zahtevaju najveću odgovornost.“ Kad poraste, dječak će postati sportaš, tenisač. I najveći igrač svih vremena. U godini i na datum kad se rodio taj Beograđanin s Kosova koji, kako napominje Kanjevac, „nosi ime staroga hajduka“ iz narodne pjesme, rok-zvijezda Morisi puni 29 godina i počinje drugu zaredom karijeru. Kad naš dječak rođen tog 22. maja 1987. bude u istoj dobi, već će nekoliko godina biti prvak svijeta.

Te dvojice s naizgled nikakvim sličnostima osim rođendana, sjetio sam se po drugom pak i drugačijem, neusporedivo težem datumu neki dan. I učinilo mi se da to sve možda ipak ima i neke veze, o kojoj je u ovoj vulgarnosti i bukvalnostima danas teško progovoriti i uz rizik da se ispadne neosjetljiv.

Dan prije obilježavanja toga strašnoga datuma za nas, koji umjesto habanja i krzanja uslijed prolaska vremena kao da nam svakom godinom sve teže pada, trećega augusta održana je u Loznici državna komemorativna ceremonija povodom Dana sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u takozvanoj „Oluji“. Ceremonija je bila na stadionu pred mnogo svijeta. Važno je, i jedino razumno dapače, da država Srbija obilježi užasni datum: stravičnog ljeta 1995. primila je onoliki narod odavde uostalom. U korijene i razloge što je vodilo tome nećemo sad ulaziti, je li. A nije ovdje ni tema. Da se pomen održao, bitno je i zbog toga da se čuje i drugi i drugačiji glas od ovoga što dolazi odavde. Kao što je bitno i da to čujemo i mi, da dopre do nas koje svake godine na isti datum ovdje ponižavaju službenom proslavom i „blagdanom“, iako je nama dan žalosti, u kojem još pride slušamo trijumfalističke govore ili pak lažno racionaliziranje i „legalizam“ ovdašnjih farizeja i medija kao opravdanje za zločin i egzodus.

Avaj. Iako je predsjednica Narodne skupštine Srbije u svom govoru točno označila „Oluju“ kao pogrom, i iako je vrijedilo čuti i vidjeti beskrajno potresna svjedočanstva i kazivanja naših ljudi, snimljenih i prikazanih na video-bimu – sve ostalo bilo je poražavajuće. Prilika da se oda počast stradalničkom narodu zloupotrebljena je i iskorištena za unutrašnja politička nadgornjavanja, i to unutar dvije države, za računice i razračunavanje koje imaju veze s kurentnom politikom i ideologijom kod kuće, ali i šire, u tzv. „regiji“. Krajiški mučenici, ionako nevidljivi i skrajnuti, opet su ispali sporedni. Dakako, to je politika i to smo mogli i znati. Ono što je pak bilo za nevjerovanje, a po liniji ukusa i estetike, bio je igrokaz upriličen na pozornici u sklopu programa, dramska scena koja je trebala prikazivati „narod“ u zbjegu. Napravljen po odavno zaboravljenoj špranci po kojoj biti dio ovoga naroda iz Krajine znači biti seljak (i to bliži 19. stoljeću nego kraju dvadesetog vijeka), igrokaz u kojem se  socrealistički stil miješao sa „nacionalno osviještenim“ kičom i sa zaostalim ognjištarskim replikama, izveden je na razini priredbe u seoskoj osnovnoj školi, sa sve likom zabrađene babe (koja je frapantno i kao frojdovskom omaškom podsjećala na bosanske „nene“), i djecom koja se prenemažu dok glume odrasle. Evo, dakle, pomislio sam poraženo, ovako nas vide i dalje i ovako nas žele vidjeti. Sve drugo kvari sliku.

Sjetio sam se tada nekih davnih ljudi iz Vojnića, Topuskog i Knina, sjetio se Saše, dva Igora, starijeg i mlađeg, pank grupe Solidarnost iz 1983., grafita „Uživaj opštu nemoć“ na jednom kninskom zidu, sjetio se Brane, Miroslava i Željka. I sjetio sam se Stivena Patrika Morisija, koga su ovi ljudi voljeli i dapače, kao i čitavu svjetsku scenu, poznavali odlično. Sjetio sam se Morisija, Engleza irskih korijena i njegove veličanstvene biografske pjesme „Irish Blood, English Heart“ – „Irska krv, englesko srce“, u kojoj pjeva kao nikad nitko o svojoj dvojnosti i dualnosti koja u toj pjesmi nije astrološka, blizanačka, proizvoljna i zanimacija mirnih dana: ovdje pjeva izazovno, hrabro, bez stida o svojoj nacionalnoj pripadnosti, istupajući kao neskriven patriota. Od posebne, hibridne vrste doduše, zbunjujuće većini, i svjestan da će ga samo slični njemu razumjeti i osjetiti.

Dan kasnije, došao je 4. august, još jedan, fatalni naš datum i dan svakogodišnjeg poniženja, dan koji ništa ne može popraviti. Ipak, ove godine za mnoge je taj dan bio drugačiji. Onaj naš momak, Blizanac rođen 22. maja 1987. i sam napravljen od dvojnosti u sebi, dvostrukosti koje nikada nije sakrivao, kao da je spojio sve te naizgled suprotstavljene sile i učinio nešto što nitko nije: da se toga dana ovdje sve ravna po njemu. I svemu što simbolizira. U drugi plan pala su usiljena obilježavanja lažnog trijumfa, ali i makabrične komemoracije, a umjesto toga slavio se apsolutni prvak svijeta u nečemu plemenitom i dobrom, i u izdizanju nad očajem okolnosti i zadatostima, kao onaj junak iz narodne pjesme po kojem je dobio ime, onaj što je bio kadar „na strašnu mjestu postojati“. Slavio se pobjednik kao nikada ranije, čini se – i to: s obje strane, s obje njegove polovine.

I jesu za slavu Novakove dvostrukosti: ona što je došla sa zvijezda, i ona što je oduvijek u njemu.