Iako ovaj tekst izlazi u prvim danima nove, 2025. godine, pisan je u posljednjim danima 2024. Osjećaj, neobičan za kraj godine, jest da u tih samo nekoliko dana između pisanja i objavljivanja može još svašta stati i mnogo toga se dogoditi, što je sentiment ne samo ličan, izgleda, nego se javlja kao neka mutna metafora o nesigurnosti ovoga vremena. Pa zar nije svako takvo?, uzvratit će se refleksno i retorički. Jest, naravno, ali ima zaista priličan komad vremena otkad se u novu godinu ulazilo s manje mira na unutrašnjem planu, ovdašnjem, koji nam je jedini važan, uz sav efekt onoga „dalekog“, svjetskog konteksta, godinama uzbibanog do predvorja kataklizme, kako se čini na momente. U ovom našem radijusu, konkretno, nemir i protesti u nekadašnjem zajedničkom glavnom gradu u koji su oči najvećeg dijela naše zajednice trajno uprte i onda kad se to ne priznaje čak ni privatno, čine svakako glavni dio te nelagodnosti i nemoćnog iščekivanja (jer šta bismo tu mogli mi odavde?) neke vrste raspleta, kakav god bio. U međuvremenu, ovdje, s ove strane granice, još jedni predsjednički izbori. E sad da se ne razumijemo pogrešno: oni ne donose nikakav naročit nemir, čak ni uz neke od izjava takozvanih desnih kandidata koji se u govorima i nastupima obavezno i rutinirano očešu o našu zajednicu i njene pojedince (a tu izgleda, kao u kakvom vicu, uvijek najebe Rade Šerbedžija), ako već svoje „izborne programe“ skoro sasvim ne temelje na starom i provjerenom antagonizmu i potpaljivanju ionako iritiranog dijela birača što samo čekaju povod da hinjeno ili stvarno skandalizirano cokću nad riječima ili gestom ovdašnjeg vječnog „neprijatelja iznutra“, tačerovskom sintagmom rečeno. Ni mi ne treba da se zgražavamo nad time više. Suviše nam je i odavno poznata retorika političkog i društvenog podzemlja koje, dok dva jedina realna kandidata mirno čekaju da se marginalci ispušu, svakih pet godina ispuže i izbaci u kampanjama potisnute osjećaje, trenutno stanje i namjere „kolektivnog Nesvjesnog“, pa se onda opet vrati negdje u sjenu. Nije tu najveći problem. Jer, „lako“ s ovima što se ne skrivaju. Drugdje trebaju oprez i pamćenje – dva mehanizma opstanka koje bi trebalo nužno razvijati, pa da se uključe nakon prve reakcije na nešto izrečeno. Naročito ako to djeluje bezazleno na prvi pogled, a često je zapravo opasnije jer djeluje na skrivenijoj razini, dok jednom kad biva uočeno svaki put uzrokuje dobro nam poznat slijed razočaranja, jetkosti i prigušene ljutnje. Ali, za one svjesnije, i nečuđenja, napokon; pripremljenosti nastale iz iskustva pred stalnim ponavljanjem istoga. Kao, recimo, kad navodno najprogresivnija kandidatkinja za predsjednicu države napravi reklamni video spot koji počinje pitanjem: „Što Hrvati žele za Božić?“ Naravno da je linija političkog oportuniteta ono što u završnici kampanja miče dotadašnje moguće principe i načela, no bojim se da ovdje nije čak ni do toga. Moguće je (mada se iznutra zapravo trajno pitamo upravo suprotno – kako je moguće?) da kandidatkinja ne vidi i ne razumije razliku, kao što svakako ne misli o njoj, ravnodušna prema tome da svaki put kad nas ovako „posvoje“ – to iznutra ubode kao igla, mada će većina naravno prešutjeti. I zasmeta dodatno, koliko god navikli, jer dolazi iz jedinog kuta odakle ne bi trebalo doći. Nevjerojatno je da kandidatkinja ne vidi – a ovo, ako će se vjerovati, nije izrečeno ni iz kakvog demagoškog kukanja i manipulativnog kompleksa žrtve („svi su žrtve danas“, kako bi anglosaksonski satiričari s pravom sarkastično rekli), nego dapače iz iritacije – i da time čini, što politički korektni frazeri kažu, „verbalno nasilje“ nad jednom specifičnom zajednicom s kojom nitko na političkom i društvenom spektru ni danas ne zna šta bi i kako. S njom ne mogu, a ni bez nje. Otvoreni negatori ne mogu je zaobići. Oni koji bi trebali biti saveznici, preskaču je kad ne bi smjelo. Ali – i do nas je. U prevažnoj novoj knjizi „Nalaženja Stanka Koraća“ (s podnaslovom „Otpor institucionalnoj asimilaciji“), profesora Dušana Marinkovića, ima rečenica starog Koraća napisana desetljećima unazad i u drugoj stvari, a teško da bi drugi citat ocrtao sadašnje naše stanje bolje: „…ona je to učinila iz uvjerenja da je to hrvatski nacionalni interes, jer svoga interesa nemamo“. Upravo u tome dodatnu ironiju svemu daje činjenica da kandidatkinjin muž – iako se vjerojatno, poput mnogih ovdje, tako „ne osjeća“ – porijeklom pripada baš ovoj zajednici, od svih. Htio ne htio, to jest, jer kako god se osjećao – označen je takvim, kao subjekt, izvana dakle, i od drugih (dovoljno je vidjeti komentare na društvenim mrežama u recentnom skandalu s ovdašnjim gangsterom, gdje je kandidatkinjin suprug s imenom-hipokoristikom koje dijele obje nacije inače, označen više puta kao „Milutin“ – pejorativno i sarkastično, dakako). I evo kako funkcionira ideologija: na predizbornom skupu ili u političkom javnom govoru moglo bi se još optimistično i očekivati da političarka takvog profila koristi onu kompromisno nađenu sintagmu „građani Hrvatske“, kao što su neki u prošlosti običavali. Ali čim dođe „nužno“ populističko približavanje glasačima „preletačima“ (kako bi se „preko“ reklo), kroz nespretnu i do „transfera blama“ smiješnu božićnu reklamu – odjednom nema nijansiranja: ponižavajući asimilativni princip „zaokružuje“ sve. Opravdanje da se to imenovanje odnosi na „političke Hrvate“ previše je usiljeno i neprimjenjivo u našem kontekstu. U ovoj igri zato trebamo paziti sebe, otvorenih očiju i ušiju primjećivati svako ogrješenje i prestup. Ne da bismo gnjavili, nego da bismo se znali repozicionirati. I da bismo znali istinu, surovu ali oslobađajuću: a ta je da ni s jedne strane političkog spektra za nas i dalje mjesta nema, da tu nemamo „nikoga svog“, nek se makar ovako, namjerno sentimentalno kaže, i da uostalom quidquid id est, timeo danaos… izvin’te. „To nek je poruka uz ove blagdanske dane“, frazom iz reklame.
Ili parafrazom Gordana Mihića i Stoleta Popova rečeno: „Srećna Nova ’25“.