Već duže od trideset godina, sve od raspada (velike) Jugoslavije, u javnosti se uporno i često postavlja pitanje šta je od nekadašnje zajedničke države ostalo. Pojedini jugonostalgičari idu toliko daleko da tvrde kako je zajednički kulturni prostor sada jedistveniji nego u vremenu kad je Jugoslavija postojala. Drugi dio javnosti pak potpuno odbacuje svaku ideju da je bilo šta preživjelo. U Hrvatskoj je to dobro sumirano kroz staru Lasićevu tezu da su za Hrvate podjednako daleke srpska i bugarska književnost, dok je posljednjh godina Nino Raspudić znao elokventno obrazlagati tezu da je logičnije da se Hrvatska okreće ka Mađarskoj i Austriji negoli prema (eks)jugoslovenskim republikama. U Srbiji je jugoslovenski sentiment dugo bio prisutniji, no u posljednje vrijeme i tu je sve više aktuelna priča o „prosvjećenom antijugoslovenstvu“ unutar koje se kao prirodniji srpski saveznici od Hrvatske i Slovenije potenciraju Rumunija, Bugarska i Grčka, koje su, ako ništa drugo, a ono pravoslavne zemlje.
Kako to često biva, obje ove radikalne teze udaljavaju se od istine. Najprije, u startu je pogrešna priča koja izjednačava sve nekadašnje dijelove Jugoslavije. Slučaj Slovenije i Makedonije, a naročito slučaj samoproglašenog Kosova, zbog jezičke barijere su drukčiji. Kod njih je došlo do snažnog javnog odvraćanja pažnje od ostatka nekadašnje Jugoslavije. Nije to svugdje išlo istim intenzitetom, kao ni među svim sferama stanovništva, ali je generalno tako. Ipak, čvrsto jezgro južnoslovenskog potkontinenta, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija, prvenstveno zbog zajedničkog jezika, kako god ga gdje zvali, sačuvalo je barem neku vrstu simboličke cjelovitosti.
To ponekad i nije toliko očigledno, ali postoje konkretne situacije u kojima se ta istina nepogrešnivo ukazuje. Nažalost, te situacije, te prilike, obično su tragične po prirodi. A još žalosnije i tragičnije je to što su se takve situacije krajem prošle i početkom ove godine frekventno dešavale. Svaka od ove četiri zemlje imala je po jednu medijski jako propraćenu kolektivnu nesreću. U Bosni i Hercegovini su se desile katastrofalne poplave, s velikim brojem poginulih, prvenstveno na području Jablanice. Zatim se na glavnoj željezničkoj stanici u Novom Sadu urušila nadstrešnica i to je odnijelo dvocifren broj žrtava. Nešto kasnije, ali još uvijek tokom prethodne, 2024, godine, u Zagrebu je psihički poremećen pojedinac nožem ubio jedno dijete, povrijedio još petoro, te je teško ranio učiteljicu. Naposljetku, kad smo već prešli u 2025, na Cetinju je Aco Martinović vatrenim oružjem ubio trinaestoro ljudi, uključujući i dvoje djece.
U svim ovim slučajevima, solidarnost je potpuno prirodno i „odozdo“ bivala prekogranična. Narod je osjećao iskreno saosjećanje i to je u javnom prostoru bilo očigledno. Ponegdje je reagovala i vlast, pa je, primjera radi, Crna Gora zbog događaja u Hrvatskog proglasila dan žalosti, a isto je napravila i Srbija zbog masakra na Cetinju, ali empatija „iz naroda“ je tome ipak prethodila. Takođe, poslije događaja u Jablanici, Republika Srbija je u Bosnu i Hercegovinu kao ispomoć poslala ekipu od 36 vatrogasaca-spasilaca i dvanaest specijalnih vozila.
Naravno, ova četiri događaja ne mogu se ni u kom smislu potpuno izjednačavati. U Bosni i Srbiji, desila se nesreća po svoj prilici uzrokovana ljudskim faktorom i javašlukom. U Hrvatskoj i Crnoj Gori eskalirala je privatna patologija dvojice pojedinaca, a komparativno gledajući nemoguće je ne notirati koliko u ovakvim situacijama cijelu stvar pogoršava pristup vatrenom oružju.
Gledajući cjelokupnu javnu scenu, najveći potres među svim ovim slučajevima izazvao je novosadski „slučaj nadstrešnica“. Studentski protesti započeti povodom ovog događaja obilježavaju svakodnevni život u Srbiji već više od dva mjeseca. Njihov ključni simbolički dio je odavanje pošte u trajanju od jedne minute za svaku od žrtava. I poslije zagrebačkog ubistva i poslije cetinjskog masakara, studenti su uz odavanje pošte novosadskim žrvama na isti način odavali i poštu ljudima s druge strane (državne) granice.
Država je jedno, a zavičaj je drugo. O zavičaju je nezaboravano pisala Isidora Sekulić: „Gde je ljudima zavičaj? Tamo gde drugi ljudi oko njih razumeju do kraja i do dna šta oni kažu, do poslednjeg spoljnog i unutrašnjeg trepeta jezičkog razumeju šta je onima drago i šta ih boli. Zauzme li našu njivu i selo narod drugoga jezika, zavičaju našem je kraj; oni koji se do dna i do kraja razumeju rodnim jezikom, kad jad dodija, sele. Kuda sele? Tamo, gde tamošnji ljudi do dna i do kraja razumeju šta kažu doseljenici… Ostavili su iseljenici sela i njive, kuće i groblja, ali u gorko stisnutim ustima nose svoj jezik, i gde se prospe reč koja se do dna i do kraja razume, tamo će biti zavičaj i život.“
Očito je da i pored svega što se desilo, u poslijeratnom vremenu, ljudi na cijelom ovom prostoru jedni s drugima dijele svoj bol i razumiju dobro šta njihove bližnje boli. Na prvi pogled paradoksalno, takva empatija i solidarnost mnogo manje postoje kad je riječ o ratnim žrtvama, jer tu uglavno jedino „svoji“ žale „svoje“. Ali dobro, rat je prošao prije trideset godina. Aktuelno „bratstvo u tuzi“ tiče se u mnogo čemu jedne nove generacije i jednog novog konteksta. Isto tako, ono pokazuje da su neke ljudske veze bazirane na empatiji i solidarnosti otporne na dnevnopolitičke manipulacije. U ovako teškim vremenima, ta misao je skoro pa utješna.