Rođena Zagrepčanka, Slađana Kilibarda, nakon gimnazije prvo je studirala biologiju na PMF-u i bila je šest godina srednjoškolska profesorica. A onda je napravila veliki zaokret i nakon puno peripetija upisala je u Beogradu kazališnu režiju. Danas je kazalište njena ljubav i njen poziv, režira na geografskoj dijagonali ovih krajeva gdje god je pozovu, a mnoge njene predstave dobivaju nagrade i priznanja. Ali, u međuvremenu su ovo područje preplavili ratovi i mržnja i to je u životu ove vrijedne redateljice ostavilo mnoge ožiljke. Ono što je važno, jednako kao i njene dobre režije, jest što ona svoje rane ne zlopamti i ne zapisuje ih u crnu knjigu.

Vaš radio roman „Konstantin Bogobojazni“, koji ste relativno nedavno realizirali u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem (SNV), temelji se na istoimenom romanu Sime Mraovića koji govori o „čovjeku iz manjinskog naroda“ koji se mora snaći u Zagrebu početkom rata ranih 90-ih. Kako je nastala vaša radio drama?

Prije tri godine producentica Nataša Puškar, predstavnica SNV-a, spomenula mi je roman „Konstantin Bogobojazni“ i dosta smo pričale o njemu. Ipak, trebalo je proći dvije godine da bi nas dvije ponovo počele razgovarati o Siminom „Konstantinu“ i složile se kako bi forma radio romana bila idealna za njegovo oživljavanje. Osim toga, pročitala sam i sve polemike i književne kritike oko njega i zaključila da je taj roman „stavljen po strani“ kao manjinska tema i u takvoj atmosferi percipiran je kao ne baš kvalitetno književno štivo. Zbog svega toga sam željela predstaviti „Konstantina Bogobojaznog“ na način da pokažem da taj roman ipak ima značajnu literarnu vrijednost i značaj svjedočanstva jednog vremena. Uglavnom, dramaturšku obradu romana napravila je Dina Vukelić i kroz naše razgovore i nakon njenih „nekoliko ruku“ rada na tekstu, povezali smo razne likove i događaje u smislenu cjelinu. Simin „Konstantin Bogobojazni“ bio bi, po mom mišljenju, odličan predložak za igrani film ili TV seriju, a mogao bi biti i odlična kazališna predstava. To govorim prema iskustvu publike koja je netremice i vrlo koncentrirano slušala naš radio roman u Zagrebačkom plesnom centru, kada smo ga prošle godine prvi put javno izvodili.

(Ne)svjesna misija

U radio romanu „Konstantin Bogobojazni“ igraju vrlo nadahnuto Ugo Korani, Petra Svrtan, Marko Hergešić, Sreten Mokrović, Aleksandar Cvjetković, Doris Šarić Kukuljica, Nikša Butijer, Žarko Savić, Vilim Matula i drugi.  Ironija priče o Konstantinu usred rata 90-ih jest u tome da je on pripadnik „manjinskog naroda“, rođeni je Zagrepčanin i govori autentičnim purgerskim jezikom…

Što se tiče ovdašnjih Srba, oni su se u 90-ima gledali kao da nisu dio Hrvatske, iako je to narod koji je stoljećima živio na ovom tlu i čuvao granicu u borbi s Turcima. Pojam „urbanog Srbina“ dobio je raritetnu konotaciju, okretala su se leđa mnogima čije je ime i prezime zvučalo „ćirilično“. Jedan od njih bio je i veliki Dušan Vukotić, koji je preko noći „odbačen“ i zbog toga je jako patio, iako je Hrvatska bila njegova domovina. Osobno sam čula priču njegovih rođaka. Recimo porodica Medaković su stari „Zagrepčanci“ bez kojih povijest Zagreba i Hrvatske ne bi bila ista. Ludilo 90-ih donijelo je strah, nekima promjenu vjere, nekima promjenu osobnog identiteta i promjene imena ili prezimena. Mojoj obitelji također nije bilo lako, mi smo tada bili studenti, brat, sestra i ja, na pragu života…

Što znači da je u 90-ima vama i vašoj obitelji bilo teško?

Bilo je tu zaista svega, od „slanja na frontu“ na ispitu, epiteta „četnikuše“, preko bacanja radnih knjižica, do kvalifikacije nekog mladića u klubu „Đuro“ da smo „troprste kokoške“, kada mu je na pitanje kako se zove, moja sestra rekla da se zove Svetlana. No ništa od toga nije u nama stvorilo neku gorčinu ili mržnju ili bilo što drugo. Hrvatsku sam oduvijek osjećala kao svoju domovinu, a takve stvari radili su pojedinci (a ne narod), s kojima se ionako nikada ne bih družila. To vrijeme nije bilo bezazleno (kako bi to Konstantin u romanu rekao) ni za manjinski ni za većinski narod, ali Zagreb je oduvijek bio multikulturna i multinacionalna sredina i tako bi trebao i dalje funkcionirati. Ja samo mogu reći da me crnogorsko-srpsko nacionalno obilježje ne određuje ni u kom smislu i da zbog toga nisam ni bolji ni lošiji čovjek od ostalih. Ostavljam prihvaćanje mene osobnom afinitetu svakog čovjeka, a ako mu nešto smeta, a onda nikom ništa…

Kada se osvrnete na vašu dosadašnju karijeru kazališne redateljice, kakvi su dojmovi?

Prvo, rekla bih da posao redatelja nije baš za svakoga. Da bi redatelj trajao i opstao, mora u današnjem svijetu imati karakteristike i osobine ličnosti za koje smatram da ih ne posjedujem. Svoje režije oduvijek sam radila s velikom pripremom i proučavanjem materije, maksimalnom posvećenošću, srcem i ljubavlju, koje u današnjoj eri influensera i samopromotora ipak nisu toliko na cijeni. Ako niste sami sebi hodajuća reklama i ako ne koketirate s interesnim skupinama, lobijima ili političkim strankama, uspjeh i količina posla vam nisu zagarantirani. Morate ići u korak s vremenom, a ja se tome naprosto nisam prilagodila. Osim toga, teško je biti žena redateljica, kojoj stalno diktiraju svoje uvjete, a kada se argumentirano pobunite, najčešće ostanete na ledu. Jako puno sam dala kazališnoj režiji i po starinski još uvijek očekujem da netko primjeti moj rad.

Režirali ste predstave u raznim gradovima i s različitim glumcima. Gdje je vaša kuća, a gdje je vaše srce?

To je kompleksno pitanje. Željela sam studirati na kazališnoj akademiji u Zagrebu, a ipak sam ju završila u Beogradu. Tamo sam neko vrijeme i živjela, a onda sam se poželjela vratiti u Zagreb. Vraćate se tamo odakle ste počeli. U Zagrebu mi je u jednom trenutku rata, kao što sam rekla, bilo teško, ali su mi tada pomogli Zagrepčani, a ne netko treći i ja ovaj grad neizmjerno volim i smatram ga svojim kao što bi ga i svatko drugi tko u njemu živi smatrao svojim. Moj sin danas ima 14 godina i dosta je važno da ima stabilno školovanje, tako da ja putujem kada je potrebno radi mog posla. I vraćam se u Zagreb, a oko svega mi pomažu porodica i prijatelji. Interesantno je da dok sam živjela i radila u Beogradu, pokušavala sam promovirati hrvatske autore, a u Zagrebu sam htjela približiti srpske autore hrvatskoj sredini. Možda je to i neka vrsta nesvjesne misije, da ako već živim na dvije strane, onda pokušam upoznati svaku od njih s onim što je dobro i kvalitetno na drugoj strani.

Kakve su sličnosti, razlike i prožimanja gradova kao što su Zagreb i Beograd?

To je jako složeno pitanje na koje bih mogla odgovarati dugo. Zagreb i Beograd za mene su dva grada povezana gomilom asocijacija: „442 do Beograda“, „Beo-grad – beli Zagreb grad“, „sporost-ubrzanje“, „red-kaos“, „mirnoća-histerija“ „K&K – turska kasaba“, ijekavica-ekavica, „pečeni kesteni – miris lipe“, film „H8“, “autoput“, „bratstvo i jedinstvo“. Zapravo, moj Zagreb i moj Beograd u kazališno/pozorišnom smislu veže Miroslav Krleža, taj čarobni, začudni mrkonasmješeni pisac, koji nikada neće prestati intrigirati svojom književnom ostavštinom.

Dva grada

Gdje ste se sreli vi i Krleža?

Krajem devedesetih izašla sam na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, po drugi put, na prijemni ispit iz kazališne i radio režije s eksplikacijom Krležine jednočinke „Adam i Eva“. Na prijemnom nisam prošla, ali par mjeseci kasnije uslijedio je poziv redatelja Petra Večeka da mu budem asistentica u kazalištu „Gavela“ na njegovoj postavci Krležinog „Vučjaka“… Otprilike godinu dana nakon toga upisala sam pozorišnu i radio režiju u Beogradu u klasi profesora Egona Savina. Krajem te prve i početkom druge godine studija osjećala sam se poprilično nesigurno i javila mi se dvojba da li nastaviti studij ili ne. No, tu ponovno na scenu stupa Miroslav Krleža i redatelj Dejan Mijač koji me posredstvom slučajnosti poziva da mu asistiram u „Ledi“ u Ateljeu 212, prvom Krleži nakon rata u Beogradu. Jako sam uživala u tom procesu. Režija Dejana Mijača bila je maestralna, a Krležino djela zaista je veliko.

Čini se da je kazalište liječilo ratne rane i Zagreba i Beograda…

Mislim da je tada značajna poveznica Zagreba i Beograda bio tadašnji upravnik Ateljea 212 Svetozar Cvetković koji je osim Krleže u Beograd doveo i mladu Tenu Štivičić i Snježanu Banović („Dvije“), a u to vrijeme dva grada su povezali i Slobodan Šnajder s „Nevjestom od vjetra“, Krleža s „Adamom i Evom„ i „Maskeratom“ i Boro Radaković s „Kaj sad?“. U svim ovim predstavama bila sam asistent redatelja, ali se jasno može reći da je tih godina, početkom dvije hiljaditih, pozorišni Beograd zaista ugostio kazališni Zagreb. Dokaz isprepletenosti ova dva grada su prepune kazališne/pozorišne dvorane kada u Zagrebu gostuju Beograđani ili kada u Beogradu gostuju Zagrepčani, ili zaljubljeni parovi koji cirkuliraju u oba smjera i organiziraju živote na obje adrese…

U životu ste imali i dobrih iskustava, ali i onih veoma loših. Gdje je sredina između ogorčenosti i trpeljivosti?

Ja nisam ogorčena osoba. Nisam zlonamjerno zapamtila sve ono što mi se ružno događalo u životu. Ali jesam osjetljiva oko raznih stvari u profesionalnom smislu. Mada do sada o njima nikada nisam javno progovorila. Na primjer, u kazalištu „Gavela“ režirala sam predstavu „Kolovoz u okrugu Osage“ i u nju sam zaista uložila svu svoju energiju, ljubav, znanje i veliki trud. Predstava je odigrana gotovo sto puta, a da me nakon takve jedne vrlo uspješne predstave, koja je obilježila jedan period toga kazališta, nitko više iz „Gavele“ nije pozvao bar na razgovor oko eventualnih novih naslova. Slala sam im i dramske tekstove koje bi imalo smisla režirati i – ništa. Očito, ja nisam na listi. Profesionalno, to nije fer odnos i to je ono što vam u poslu zasigurno mora smetati. Ne mora vam netko nužno dati novu režiju, ja to i ne očekujem, ali mogućnost da nešto predložite i izložite ideju, svakako sam zaslužila. Kritičar Tomislav Kurelec je u jednoj svojoj kritici zanimljivo primijetio: „Redateljica Slađana Kilibarda rijetko režira u svom rodnom Zagrebu, ali tada postiže vrsne domete, posebice u ′Kolovozu u okrugu Osage′ u ′Gaveli′ 2015. godine i u ′Savršenom partneru′, u kojima je pokazala za nju tipičnu sposobnost držanja pozornosti publike brzim ritmom predstave, u kojoj su brižljivo dotjerani svi detalji…“ U Zagrebu su gostovale dvije moje nagrađivane predstave „Malo blago“ iz Banja Luke i dječja predstava iz Skopja „Pitam se pitam, koliko sam bitan“ za koje su ovdašnji kritičari imali zaista samo riječi hvale. Zagreb jest moj grad, ali je profesionalno pitanje, da li me u njemu netko hoće ili neće.

U jednom nedavnom razgovoru ste rekli da danas živimo u krizama koje su posvuda oko nas. Kojim temama bi se u takvom vremenu trebale baviti kazališne predstave?

Ako pogledate oko sebe, mi živimo u vremenu gotovo potpunog otuđenja na mnogo načina. Kazalište je trenutno jedini medij u kojem vi možete imati stvaran odnos iz gledališta sa živom osobom na pozornici. Mislim da ljudima danas jako fali neka vrsta empatije, solidarnosti i katarze. Na pozornici je potrebna emocija živog ljudskog odnosa, koja čovjeku u njegovom stvarnom životu danas nedostaje. Kazališnom gledatelju na pozornici ne treba ono isto otuđenje koje gleda svakodnevno, nego trenutak duhovnog oslobađanja i pročišćenja.