Ljudi iz gradova, pogotovo ako prema svojim gradovima osjećaju istinsku pripadnost, ako ih doživljavaju kao prednost, a ne kao ograničenje, uglavnom su ravnodušni prema prirodi. „Prirodno stanište“, ovako pod navodnicima, takvih izrazito urbanih ljudi su građevine, kuće, zgrade, ulice, trgovi, i ono od čega su izgrađeni – asfalt, beton, staklo, čelik i tako dalje, neprirodni materijali, dakle. Budući prave prirode tu nema, već samo njene simulacije, a urbani krajolik sastavljen je najviše od onoga što je napravio isključivo čovjek, njegova umješnost, zanat i ruke arhitekta i graditelja, gradski ljudi trebaju i cijene jedino ono što taj pejzaž i prekida i dopunjava – parkove i travnjake.
U geografske mape s dotad neobilježenim prirodnim predjelima i divljinom, kartografi su ucrtavali i upisivali rijeke, planine, šume i tako dalje. Urbani ljudi u kartama gradova otkrivaju nešto drugo: iako već iscrtani i upisani, označeni, ubicirani, sa svojom geografijom, fizičkom i antropološkom, ispod tog prvog formalnog sloja često se nalazi njihova dodatna i posebna, tajna kartografija. U tom smislu, iako je svaki veliki grad ima, naravno, malo je pak mjesta koji imaju tako zasebnu i skrivenu kartografiju, takvu koja se dade iščitati upravo preko intervencija „simulirane prirode“ u urbanosti, kao što je ima Zagreb. Uostalom, čovjek ipak počinje od sebe i onoga što poznaje, pa mu se njegov neposredni svijet i grad doimaju kao izuzetna i neotkrivena misterija.
Evo, u nekoliko točaka, zato, jednog ličnog i generacijskog hodograma i topografije, kroz vrijeme i promjene. Tamo sedamdesetih godina, kao djeca kupali smo se na jezeru Bundek, usred parka što se činio poput guste šume koju su prekidali pravilno izvedeni puteljci i staze. Onda, kao pravu „djecu socijalizma“ vodili su nas na izlete u veliki park u kojem je impresivno spomen groblje u Dotrščini s Bakićevom začuđujućom skulpturom, obilježjem žrtvama fašizma u NOB-u, o čemu se više govori prošlih godina jer je stradalo u općem historijskom revizionizmu ove države. Kad smo prolazili prema najužem centru jedan od vrhunaca urbanosti bila je fantastično izvedena Ostrogovićeva zgrada gradske vijećnice u Proleterskih brigada, tadašnjoj, s divnim travnjakom ispred. Kasnije po nekim zabavama šminkerskim na Pantovčaku, tajnovito, ozbiljno i često ispod glasa spominjala se i obližnja Vila Zagorje, „naše zagrebačko Dedinje“ – Titova rezidencija, i također djelo Ostrogovića i ingenioznog Rihtera, pored koje smo prolazili, a rijetki su joj imali pristupa. S druge strane brda bila je takozvana „Zarazna bolnica“, gdje su neki od nas imali nesreću da dospiju u osjetljivim godinama i da se tu liječe. Mnogo radosniji bio je park malo niže, kod sportskog centra na Šalati, istinski lijepe točke sretnih djetinjstava i mladosti. Najdraži ipak na toj liniji uzbudljivog pamćenja bio je Lenjinov park. Oni koji pamte vjerojatno će se nasmijati sad zbog asocijacija na demografiju koja se noću tu skupljala. Ali, za mene i za odabrani dio generacije, to je bio park kojim se prvo dolazilo prema apsolutno ključnom mjestu toga vremena, prema Hrvojevoj ulici broj 6 i „Kulušiću“ – a poslije se odatle vraćalo zadovoljno i ushićeno nakon čudesnih koncerata.
Ova mjesta djeluju, reklo bi se, kao slučajno nabrojana ili izdvojena po ličnom afinitetu kao primjeri „zelenih otoka“ u gradskom pejzažu. Nije tako. Sve do jednog projektirala ih je i autorski ostvarila Silvana Sajsl, vrhunska pejzažna arhitektica i uopće izuzetna pojava, a danas na stid više zajednica ovoga društva i kulture gotovo nepoznata, iako nam je ostavila nabrojane projekte u parkovima našega grada. Mada je danas najveći dio kulturne javnosti ne zna, njeno neobično prezime na mah zazvuči poznato, makar ljubiteljima umjetnosti. I zaista, Silvana Sajsl, djevojačko Plavšić, bila je žena Josipa Sajsla – „Joa Kleka“, pseudonimom – jednog od najvažnijih hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika, slikara čuvene kompozicije „Pafama“, vjerojatno prvog konstruktivističkog platna kod nas. Ali i urbanista i arhitekta, što se malo spominje: upravo je sa svojom suprugom Sajsl ostvario značajne projekte u Zagrebu i duž Jugoslavije. Njegova biografija i rad su dokumentirani, međutim, nedovoljno. Iza Silvaninog djevojačkog prezimena krije se neispričana obiteljska saga golemih implikacija, tajna historija koja kao da je čekala ovakvu situaciju i stanje u kojem smo, da bismo shvatili da ostaje nama dati joj pažnju kakvu zaslužuje.
Silvanin otac bio je Dušan Nikolajev Plavšić, ili „Plavšić stariji“, kako se također piše, imućni bankar i intelektualac iz graničarske slavonske porodice, odnosno, kako ga neke ovdašnje enciklopedijske jedinice sramotno označavaju, „grčko-istočne vjere“. Pored Silvane, imao je i sinove, Dušana mlađeg, pisca, i Čedomila, liječnika, znanstvenika i u mladosti likovnog umjetnika. Obojica su ranih dvadesetih bili članovi malo znane zagrebačke avangardne skupine Traveleri, u doba nadrealizma, „dade“ i „zenitizma“, kojem su, kao i samom Ljubomiru Miciću bili bliski i lično, od grupa kakve su se kod nas stvarale brzinom jednakom zapadu. Jedan od članova Travelera bio je i Josip Sajsel, Silvanin budući muž. U vrtu vile Plavšića starijeg na zagrebačkom Rokovom perivoju sastajali su se ti mladi modernisti, umjetnički provokatori odreda iz imućnih obitelji, koji su svojim estetskim opredjeljenjima – kao ljubitelji fotografije, američkih filmova, džeza, stripova, mode, novih tehnologija i medija – mnogo desetljeća unaprijed navijestili i buduće generacije. Pa tako i moju. Generaciju koja će Lenjinovim parkom i Šalatom, mjestima koja je uredila Silvana Sajsl, špartati istom strašću u potrazi za najakutnijim umjetničkim pravcima vremena, nastavljati što su ovi divni predšasnici započeli. No nisu „samo“ to. Pored toga što su dakako bili evropejski orijentirani, oni su, kao i otac Dušanov i Čedomilov, Plavšić stariji, u Kraljevini SHS visokopozicioniran i u vladi, redom bili na liniji slavenskih i jugoslavenskih ideja i jedinstva. Plavšići se nisu stidjeli ni svoga prvog nacionalnog i etničkog pripadništva.
Za dugovječne protagoniste prošloga vijeka zna se frazom reći i napisati da su „svjedoci stoljeća“. Silvana Sajsl rođena je 1912., a umrla 2010, u svojoj 99. godini. Kad sam pročitao prvi puta njene osnovne biografske podatke, sjetio sam se nečega. Od onolikih jezika na svijetu, naime, čini mi se da samo holandski ima ovu riječ i izraz: „aldaar“ – on se koristi u biografijama kad je mjesto smrti istovjetno mjestu rođenja, da se ne bi pisali dvaput zaredom. Silvana Sajsl rodila se u Zagrebu i umrla u Zagrebu. Ako samo na tren pomislimo što to znači s obzirom na dvadeseti vijek našega naroda, onda taj simbolički „aldaar“ preveden u naš jezik i povijest zazvoni strahovitom težinom i jednako obavezom: da ovoj ženi više ne zaboravimo imena.
