Književnik Nikola Malović (Kotor, 1970) dobitnik je ukupno deset književnih nagrada za svoje romane “Lutajući Bokelj” i “Jedro nade” (prvi je u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna doživio deset izdanja, a drugi, opet u Laguni, četiri izdanja). Jedan je od petorice osnivača književne Grupe P-70 (Prozaisti na putu) koja je zajedno dobila 30-ak srpskih književnih nagrada, s tiražom romana od preko 250.000 primjeraka. Dugogodišnji je kolumnist utjecajnog beogradskog tjednika “Nedeljnik” i izdavač knjiga s bokokotorskom, morskom i pomorskom tematikom. Živi u Herceg Novom, gdje vodi knjižaru “So” koja po dozvoli nasljednika Jova Sekulovića (1879-1950), rodonačelnika knjižarstva u Boki kotorskoj, baštini tradiciju najstarijeg srpskog obalnog klasičnog knjižarstva od 1898. godine.

Roman “Lutajući Bokelj” pisali ste, prema vlastitom priznanju, pet godina i dovršili ste ga uoči crnogorskog referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Prema svemu što znamo, ovaj roman je iznenadio srpsku i crnogorsku javnost novim uglom pripovijedanja, ali i vrlo komentiranom prvom rečenicom koja glasi: “Još uvijek mislim na srpskom.”

Ta rečenica “Još uvijek mislim na srpskom”, u prvoj godini nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore, zazvučala je do te mjere jeretično da mi je do danas zatvorila sva oficijelna crnogorska vrata. Misliti na srpskom nije dozvoljeno unutar veoma nacionalističke ideologije nove Crne Gore, što će reći ni u romanu u kojem se, uzgred, Crna Gora ne pominje niti jednom. Protivteg je dakle bio prevelik:  visoke srpske književne nagrade i jezik koji je za prosječnog čitaoca bio otkrovenje – da nije bilo “Lutajućeg Bokelja” ne bi bilo ni sijaset romanizama inkorporiranih u leksiku savremene srpske književnosti.

Bokokotorski zaljev za vas ima posebno, uzvišeno značenje. Što bi to točno značilo?

Bokelj sam od 1694. godine što će reći da je deset generacija mojih predaka moglo da se preseli do sada kojekuda, ali se oni nisu selili, jer je svima nama Boka dom. Boka je jedini fjord na Mediteranu, pa je i po tome izuzetna: jer je, kako mi kažemo, oku “prezenca”! Boka je, pritom, egzotičan plavo-bijeli ram za radnje mojih knjiga. Novinari me svake godine na Sajmu knjiga u Beogradu pitaju da li planiram da izmjestim junake van Boke, a ja ih pitam da li bi time srpska književnost koja za sada mnome izlazi na more – nešto time dobila? Na kraju, Boka je u mojim romanima teatrum mundi, slika svijeta a ne neka lokalna iliti zavičajna priča.

Izgubljeno samopoštovanje

Što znači biti srpski pisac na Mediteranu?

[pullquote]Namjesnici naših republika, koji se zovu predsjednici i premijeri, per la finta, feudalci su globalnih gospodara kojima je dozvoljeno da narod tlače, bez obzira zašto. Zavađaju, da bi vladali. Da bi iz puka još i još izvlačili finansijsku šuštancu[/pullquote]

Znači davati čitaocu ono što mu poslovično nedostaje: more. Malo je mora u domaćoj književnosti. Malo je, rekao bih, mora i u svjetskoj književnosti.

Odnos srpskog i crnogorskog identiteta u Crnoj Gori u ovo današnje doba je, čini se, u neprestanoj tenziji. Zašto je tome tako?

Zato što su namjesnici naših republika, koji se zovu predsjednici i premijeri, per la finta, feudalci globalnih gospodara kojima je dozvoljeno da narod tlače, bez obzira zašto. Zavađaju, da bi vladali. Da bi iz puka još i još izvlačili finansijsku šuštancu.

Beogradska izdavačka kuća Knjiga komerc objavila je ove godine vašu novu knjigu “Boka kotorska i Srbija”. Što novo ona donosi?

Donosi koncept po kome je nedopustivo da Srbija nema izlaz na more. I po prvi put donosi sintagmu Boka kotorska i Srbija, jer smo do sada uvijek imali Srbiju i Crnu Goru, Crnu Goru i Boku kotorsku, ali nikada ono što takođe jeste organski spoj: Boku kotorsku i Srbiju.

Kako izgleda srpski nacionalni i kulturni identitet kroz vjekove u Boki?

Sasvim je dovoljno reći da je u Boki kotorskoj prije 799 godina Sveti Sava lično, 1219. godine na ostrvu Miholjska prevlaka osnovao prvu Zetsku episkopiju, preteču današnje Mitropolije crnogorsko-primorske. Doba Nemanjića se ne može zamisliti bez Kotora, to jest Boke. Iz Kotora je i fra Vita Kotoranin, Srbin rimokatolik – graditelj Dečana. Izuzetak od pravila anonimnosti jeste da se srednjovjekovni neimar uopšte potpiše na građevini. Srećom pa se to dogodilo 1335. godine, kada je iznad južnih vrata crkve uklesao ćirilicom – da on, fra Vita, mali brat, protomajstor iz Kotora, grada kraljevog, sazida crkvu kralju Stefanu Dečanskom, za osam godina. Tokom dvjesta godina vladavine Nemanjića, Kotor je bio najkulturniji grad srpske države, koja je u drugoj polovini 13. i prvoj polovini 14. vijeka bila najmoćnija na Balkanu. Mi smo danas njeni nedostojni nasljednici, ne zbog izgubljene veličine, već zbog izgubljenog samopoštovanja i zapostavljene kulture. Fra Vita Kotoranin sagradio je dečanski ep pola vijeka prije Kosovske bitke (1389), podigavši najraskošniju srpsku srednjovjekovnu građevinu – spomenik svjetske kulturne i umjetničke baštine. U doba Vite, Kotor je imao apoteku, ljekare, notare. Imao je gramatikalnu školu (preteču današnje gimnazije), najstariju u regionu, pored dubrovačke i zadarske. Beograd će je dobiti 500 godina potom. Imao je znamenitu slikarsku školu, zlatarsku, kovačku, čuvenu građevinarsku, koja je uticala na razvoj raške građevinarske škole. Kotor je imao drvodjelce, brodograditelje, obućare, krznare, krojače, kožare, kožuhare, klobučare, užare, kotlare, voskare, mlinare, pekare, ribare… Doba fra Vite je vrijeme kada kultura Mediterana zalazi duboko u kontinent i kada širini Nemanjića, pa ni kralju Stefanu Urošu III Dečanskom, ne smeta katoličanstvo protomajstora, kamenara, ikonopisaca, freskopisaca, trgovaca, diplomata, protovestijara (ministara finansija, u današnjem značenju te riječi) – redom Bokelja, Srba. Ako je tačno da su srpske državničke ambicije po nesreći uvijek bile podalje od mora, za razliku od drugih mediteranskih zemalja koje je upravo Mediteran uzdigao i civilizacijski proslavio, začuđuje činjenica koliko je Kotor kao kraljev grad, glavna luka, i kao rasadnik diplomatije, umjetnosti i zanatstva – upravo značio najmoćnijoj srednjovjekovnoj državi na Balkanu. Srbi Bokelji umemorisali su sve gore kazano, do danas.

O ostrvima i rtovima

U knjizi “Boka kotorska i Srbija” čitamo da je Boka nelegalno pripojena Crnoj Gori prije 75 godina i da se direktno ujedinila sa Srbijom 1918. godine?

To je istina. Potom čitamo koja su to baš sva mora i koje su sve zemlje bez mora. Dalje – čitamo da je prvi Srbin koji je oplovio svijet bio Bokelj, da je najveći poznavalac Magellanovog moreuza bio Bokelj, da je prvi pravoslavac – vitez Malteškog reda bio Bokelj, da se prvi srpski ratni brod zvao “Srbija” i da je imao Bokelja za prvog kapetana… Saznajemo kako je to živjeti na moru, kako je ljeti, kako je zimi i kako je Ivi Andriću bilo u Herceg Novom. Čitamo o ostrvima i rtovima, o čudesnom putu začina, jelovniku bokeške kužine, o obalnom govoru punom romanizama i o tome kako starosjedioci doživljavaju turiste.

Rekli ste da Crna Gora prema Boki gaji kolonijalnu svijest. Zašto to mislite?

Ko se spusti s ma koje brdske tačke do Kotora, Perasta ili Herceg Novog – od razlike u kulturi, a potom i u temperaturi pomisliće da nije to ona ista zemlja iz koje je sišao. I nije. Jer je Crna Gora predugo već haotična, predivlja za iskustveni bokokotorski osjećaj. U kritici Crne Gore preovlađuje civilizacijski nad političkim vapajem. Ta nasljednica četiri naglašeno ruralne, pa ujedinjene nahije, gaji kolonijalnu svijest, što je apsurdno po sebi, kada znamo o kome govorimo, a govorimo o Crnoj Gori, entitetu bez hvale vrijednog spomena istorije ekonomije. U Boki se, a ne u Crnoj Gori, dogodio i prvi brod i prvi parobrod, i prva škola, i prva pomorska škola, i prva apoteka, i bolnica, i prva Zetska episkopija Sv. Save, i prvi kolski put, i prva redovna saobraćajna linija, i prva poštanska marka, i prvo pozorište, i prvi vazduhoplov, i prvi dokumentarni film, i prvi voz… Zapravo, sve što se dogodilo u Crnoj Gori zbilo se u Boki, uključujući i prvi film Brada Pitta, “Tamna strana sunca”, ako želimo da se ozbiljno zezamo do kraja.

Vodite renomiranu privatnu knjižaru “So” u Herceg Novom. Kakav je njezin značaj u podneblju u kojem živite?

Osnovano sumnjam da bi iskren odgovor na ovo pitanje potegao nečiju ruku da mi na škurima opituranim u tradicionalnu bokeškozelenu boju napiše pogrdnim crnim sprejom “Srbin”, latinicom, te da bi ista ruka u nekoj od narednih epizoda, ukoliko ne bih shvatio poentu, crnogorskim kršom polomila izlog.

Vaša knjižara, koja je ujedno i izdavačka kuća, objavila je prvo jubilarno izdanje “Gorskog vijenca” povodom 170 godina od njegova izlaska 1847. u Beču. Koliko je vama Njegoš važan kao literarni, kulturni i historijski fenomen?

Knjižara “So” objavila je prošle godine jubilarni “Gorski vijenac” s podnaslovom “Bokeljsko izdanje”, jer je to izdanje bilo posvećeno činjenici da se Njegoš kao mladić školovao u Herceg Novom, i kasnije boravio u Boki, tako da knjiga donosi fotografije svih Njegoševih spomen-ploča, spomen-bista, svih palata u kojima je boravio, sa kompletnom hronologijom. Njegoš je u “Gorskom vijencu” dao formulu za razumijevanje svih Crnih Gora: nekad su se Crnogorci turčili, nekad su mijenjali vjeru za večeru i braću slali na Goli otok, a danas se masovno montenegriziraju, sve u uzaludnoj nadi da će živjeti bolje. Materijalno neki od njih hoće, kao i poturice iz “Gorskog vijenca”, ali neće imati veze sa njegoševskom Crnom Gorom koje možda van “Gorskog vijenca” – crnogorske Biblije – nikad nije ni bilo.

Fenomen mornarske majice

U svom nagrađivanom romanu “Jedro nade” govorite o fenomenu mornarske majice, ali pokrećete i puno važnija historijska pa i metafizička pitanja…

[pullquote]Roman “Jedro nade” govori o fenomenu najpoznatijeg, najseksualnijeg, ali i najavanturističkijeg modnog dezena na svijetu, a to je dezen mornarske majice, koji je ujedno i vojna uniforma u mnogim mornaricama svijeta[/pullquote]

Možda konačno tematski isplivavamo na otvoreno more, simbolično, i govorimo o stvarima o kojima jedino i vrijedi kazivati u kulturi… Roman “Jedro nade” govori o fenomenu najpoznatijeg, najseksualnijeg, ali i najavanturističkijeg modnog dezena na svijetu, a to je dezen mornarske majice, koji je ujedno i vojna uniforma u mnogim mornaricama svijeta. Radnja se dešava u baroknom i bajkovitom plavo-bijelom Perastu, no finale maestozo, roman doživljava u proučenoj tvrdnji da je najpoznatiji moreplovac svih vremena, Kristofor Kolumbo, bio konverzos, odnosno Jevrej porijeklom, jer je malo čudno da na prva tri broda, “Ninji”, “Pinti” i “Santa Mariji”, ne plovi katolički sveštenik, iako smo učili da je pokrštavanje bilo jedan od motiva finansiranja misije, nego plovi imenom znani Luis de Tores, tumač za hebrejski, iz čega proizilazi da je prvo “zdravo!” izrečeno u Indijama, to jest u Americi, izrečeno na hebrejskom, što baca potpuno novo svjetlo na nama znanu istoriju. Fakti koji liče na teorije zavjere nisu moji, vengo su s potpisom čuvenog Simona Vizentala, lovca na naciste, koji se sa Kolumbovim porijeklom ne bi šalio. U romanu “Jedro nade”, koji je svojevrsna enciklopedija znanja o mornarskoj majici (čak je i nebo ispisano na plave i bijele pruge), između ostalog se vidi kako je to misliti na barokni način, te se iz rečenica vide boje, ukusi i mirisi Mediterana.

Da li biste danas mlade posavjetovali da pišu, i o čemu?

Kao student književnosti opazio sam 90-ih godina prošlog vijeka na glavnoj beogradskoj željezničkoj stanici tablu sa živopisnim natpisom: “Opasnije je stati na šinu nego na zmiju!” Danas znam da je puno opasnije jagodicama prstiju stati na tastaturu pred ekranom kompjutora. Neka piše samo onaj ko je spreman na maraton. Da tek nakon deset godina od početka svih pisanja zaigra na kartu svog života.