Osamdesetogodišnjica oslobođenja Beograda, 20. oktobra, što je bila i prva velika točka oslobođenja čitave zemlje, obilježena je prošlog tjedna. U javnosti i na svečanoj priredbi odana je velika počast i Crvenoj armiji, sovjetskim vojnicima, „Rusima“ kako se to sinegdohom krati, koji su izginuli u borbama za glavni grad. Takva počast jedina je ispravna, razumna i časna. No, pošto je ovdje sve postavljeno na glavu, u sljepilu i zaluđenosti ideologijom podignutom oko trajućeg rata, mrštili su se mnogi na spomen: odavde, pa čak i u Srbiji samoj, a naravno stiskale su se i budne oči predstavnika takozvanog političkog Zapada. Ispalo je maltene kao da su državne institucije Srbije počinile neki grijeh, kao orvelovsku „zlomisao“, slaveći one koji su s partizanskom vojskom oslobodili glavni grad zemlje.

A kome bi drugom odale počast? Podlom zamjenom i manipulacijom po kojoj sve ono kasnije proguta ono prije, u čemu se ovdje gdje živimo specijaliziralo još prije tri decenije, trebalo je valjda zanemariti onih skoro hiljadu izginulih heroja koji su ulicu po ulicu, zgradu po zgradu, zajedno s NOVJ-om oslobađali strateški najvažniji grad, utvrđeni grad, određen da se bori do kraja po ličnom naređenju Hitlerovom, gdje se ginulo više nego za mnoge druge točke po Evropi, do zadnjega dana.

Sitnodušni mediji vide u odavanju počasti Sovjetima naravno još jednu produženu ruku ruskog utjecaja, negirajući svu objektivnu povijest. To je ono kad se zamjene teze do stupnja da ne samo da se ne zna što je pravo i pošteno, nego bi se trenutačna oportuna verzija u propagandnom ratu rasprostrla unazad i na čitavu historiju, a za ideološko „zastranjivanje“ optužuju oni koji su sami obnevidjeli od nje, s prednošću jače hegemonije, a s ideološkom pozicijom samo manje vidljivom i osjetnom, koja se otud čini „neutralna“.

Naravno da ima tu političkih igara i kombinacija sa svih strana, ali ostaje da se zemlja Srbija ne stidi povezanosti s Rusijom u jednom dubljem smislu. Veze su to koje nisu od jučer, i nisu nastale i nestale s „komunizmom“. Veze su to višestoljetne, najprije kulturalne, dokazive, naročite bliskosti i povezanosti na slavenskoj liniji, a tako i one idealističke, iracionalne i neobjašnjive. I nikako isključivo srpske. Da retoriziramo malo, reducirajući: hoće li baš biti da je Juraj Križanić sasvim bio u zabludi, a sitna slabovidna piskarala u medijima koje drži stranac – da su u pravu? Srbija, nota bene, nema figure slične Križanićevoj u svojoj kulturnoj povijesti.

To da su Rusija i ruska kultura utjecale i utječu i na srpsku kulturu, da je ona nezamisliva bez njih, to je činjenica. Kao što su i ideologije, i nekad i sad, uticale i na srpsku povijest i na sadašnjicu. Razloga zato je bezbroj, nekih razumljivih, a nekih teže.

Ali, ima li historije i u suprotnom smjeru? Uzajamnosti? Je li onaj, površinom i snagom izrazito manji, u svom orijentiranju spram najveće slavenske zemlje imao ikakvog utjecaja na nju kroz vrijeme?

Biografija jedne nevjerojatne ličnosti, enigme koja djeluje kao romaneskna, no ličnosti stvarne, da ne može stvarnija biti, priča tajnu priču i govori nešto o neupoznatoj, dvosmjernoj i epohalnoj povijesti. Unatoč svim nerazmjerima.

Prije ravno 210 godina u Sankt Petersburgu umro je Teodor Jankovič – ili kako je u Rusiji pisan Fjodor Ivanovič Jankovič, s titulom „de Mirievo“, ili „Mirijevskij“. Taj plemić rođen je pak u Sremskoj Kamenici, 1740., u habsburškoj Vojvodini. Srbin, Prečanin dakle, no potomak familije koja je iz potlačene i unižene turske Srbije prešla granicu da bi u Sremu pod Carevinom našla život dostojan ljudi. Tu će se razvijati taj, za učenje abnormalno talentiran, graničarski dječak, da bi preko Karlovaca i onda Beča završio najviše škole u Carstvu gdje će postati prosvjetiteljski filozof i praktičar, kao čovjek posvećen obrazovanju, pedagog i epohalni školski reformator. Znamo najvećeg reformatora školstva Srbije, dragoga Dositeja. Baš kao što mi odavde znamo i Kršnjavoga. Ali Janković će u svome pozivu (u izvornom smislu riječi) otići u frapantne daljine i visine, i kao najzasebniji školski reformator čitave suvremene evropske povijesti postići nešto zapravo zapanjujuće. Postavši direktor srpskih i rumunjskih škola u Banatu od 1773., najprije je sastavio i proveo Ustav – pisan na narodnom jeziku (odnosno tadašnjoj varijanti, predvukovskoj), a ne njemačkom – u kojem ne samo da je osuvremenio škole, dao institucionalnu mogućnost da se sva djeca obrazuju, stvorio školski program, propisao udžbenike i razinu obrazovanja učitelja, nego je, u skladu s naučnim racionalizmom i rusoovskim prosvjetiteljstvom, nastojao da stjecanje znanja bude prilagođeno svakom djetetu po potrebama i sposobnostima, anticipirajući time mnogo kasnije vrijeme. Nama bitno – njegov banatski Ustav je preuzet i primjenjivan i u Hrvatskoj i Slavoniji, u grencerskim krajevima s našim stanovništvom. U tome, Janković Mirijevski napravio je i prvu srpsku ćiriličnu čitanku i priručnik za učitelje. Takva osjetljiva igra ne bi mogla bez podrške moći – Janković je uspio steći naklonost same carice Marije Terezije, dobivši od nje i plemićku titulu. Odjeknuo je njegov rad, ovaj „ples“ na oštrici delikatnih pitanja jezika, pisma, obrazovanja, slavenskog i srpskog elementa, religije, bezbrojnih faktora. Koliko zadivljuje toliko onda i ne čudi: Jankovića, iz tada nepojmljivo daleke Rusije poziva carica Katarina II. U mnogo zaostalijoj, i dalje srednjovjekovno feudalnoj, a golemoj zemlji, Janković od 1781. hoda koracima koji preskaču vjekove: reformira škole, osniva ruski zavod za obrazovanje učitelja kojemu je prvi upravnik, instituciju iz koje se stvara i budući ruski Pedagoški institut. Nakon Jankovićevog Ustava o narodnim školama za Rusiju, dolazi apsolutna kruna njegova rada: osnivanje prvog Ministarstva prosvjete u carskoj Rusiji. Uzmimo sada sve u kontekstu: u dva najmoćnija carstva Kontinenta, politički, vojno i kulturno, na Zapad i na Istok, samo je jedan čovjek u oba izvršio ovakve školske reforme. Na posljetku i konačno – конечно: organizaciji škola i obrazovnim institucijama zemlje i naroda koji će poslati prvoga čovjeka u Svemir – temelje je udario prečanski Srbin.

U postojbini predačkoj, nekadašnje selo po kojem je nosio ime i titulu, sada je gradsko naselje. Mirijevo nije naročito prestižno ni privlačno, onakvo kakvo jest, na samom rubu urbane zone, nikad do kraja postavši sasvim gradsko. Historija mu se nije smiješila doduše, mjestu rubnom i kao od neke zle sreće. I nevoljnih ironija. Pedeset godina nakon što u Petersburgu umire najveći potomak, isti Jankovič-Mirijevski, kasnije sahranjen u otadžbini, u centru grada, u crkvi Aleksandra Nevskog na Dorćolu sagrađenoj u isto doba – u Mirijevu od trista duša ima troje pismenih. Stotinu i pedeset godina kasnije, nečijom duhovitošću, ne možemo to drugačije nazvati, i nekom višom ironijom naselje je dobilo ulicu Mihaila Bulgakova. Ima to smisla.

Ali nije ni sve ironija oko toga „kraja“.

U oktobru 1944. u odsudnim borbama za Beograd, 14. motostreljačka sovjetska brigada, zajedno s još jednim sovjetskim i jugoslavenskim partizanskim bataljonom krenula je preko Mirijeva u napad na Veliki Vračar kako bi se probila prema centru grada, no njemački je otpor bio prejak. Sovjeti i partizanske jedinice iz Srbije morale su u Mirijevu sačekati pojačanje – da im se pridruži Peta krajiška divizija.

I to ima smisla.