Nedavno je završio još jedan beogradski Sajam knjiga. Kao i svake godine, svojim najboljim stranama i jednako problemima, samim postojanjem, donosi brojne razloge da se promisli kao najznačajniji događaj za knjiški i čitalački svijet ovdašnji, a kroz sve to i čitava naša kultura. Baš ove godine javilo mi se tako pitanje kako je Sajam izgledao prije trideset godina, 1994. Pitanje je naravno i retoričko: jer, kako je mogao izgledati u ono vrijeme ratova, sankcija, nedostatka informacija i potpune zatvorenosti prema ovoj strani tada nove granice? I, uostalom, zašto sad to pitanje. Ima razloga. Prije ravno trideset godina, a mjesec i po prije tih nesretnih i zaboravljenih dana oktobra devedesetčetvrte, umro je pjesnik. Ne u Beogradu, već  u glavnom gradu Crne Gore, tek od kratko ponovo iz Titograda nazad preimenovanom u Podgoricu, u tada i dalje zajedničkoj, „krnjoj“ Jugoslaviji. Životom i našim općim užasima iznuren poeta bio je napunio u aprilu šezdeset godina – što znači da je ove 2024. i devedeset godina od njegova rođenja. Bio sam uvjeren da će, bez obzira na razdvajanje u međuvremenu, na još dvije države, netko makar u jednoj od njih nekako ozbiljnije obilježiti te dvije godišnjice koje su se nekom nesretnom matematikom poklopile kod jednog čovjeka i umjetnika. Makar se, po megalomanskim kriterijima obje sredine, on i dalje nekako smatrao za „malog“ pjesnika, po nejasnim, pomjerenim i smušenim ovdašnjim mjerilima.

Taj pjesnik zvao se Vitomir Vito Nikolić, i za svoga života, stradalničkog, imao je nešto što ima malo pjesnika, najmanji broj upravo, a što počesto nedostaje baš onima institucionaliziranima, društveno pozicioniranima i nagrađivanim autorima, rekli bismo „establišmentu“. Imao je popularnost, omiljenost i ljubav čitalaca, ljubav koja se množila jedino na osnovu onoga najvažnijeg i ničeg drugog: na stihovima, njihovom učinku i odjeku. Vito je bio voljen kako svaki pjesnik želi da bude: bez pomoći drugih, bez prisile, trikova i reklamerstva, čak bez naročitog truda oko „plasiranja“ svojih radova. Štaviše, svoje tri zbirke, uz onolike izdavačke kuće u Jugoslaviji, štampao je o svom trošku i prodavao ih često sam, najviše po kafanama gradova gdje je živio nesređeno i pečalno, siromašan do gladi i prezren od osornih. Živio dakle, lažnom romantikom rečeno, „boemski“. I opet i takav bio je umjetnički – i ljudski! – uspješniji i voljeniji od toliko „kanonskih“ pjesnika što su se kočoperili po kongresima, bilo književnim bilo partijskim. Ali to je tako. „To“ se kod nekih pjesnika prosto „zapati“. Oni pjevaju glasom koji je tih, možda i tanušan, fragilan, no se svejedno čuje i prepoznaje kao prisan i drag. I kao istinit – u jednom višem smislu i poimanju, kao stvaran pjesnički i ljudski. Nikolićev je opus nevelik, ali pjesme i rime, pojedinačni stihovi čak, koji su se primili govore se i čitaju i vole, s vremenom sve nekako intenzivnije, onoliko koliko pada broj lirika, a trivijalnosti i bezosjećajnost guše sve nepodnošljivije. Da se i ovdje, gdje je sve poizbacano i prebrisano odavno, pokaže ponovo njegovo pjesništvo, tako da se izvuče vjerojatno najpoznatija pjesma, baš je sada u ovo doba godine savršen tren. Koliko je samo pjesnika pisalo o jeseni kao motivu, od Šekspira do Rilkea, od Kitsa do Jesenjina – Vita su zvali „crnogorskim Jesenjinom“ –  a kod nas da i ne govorimo, od Matoša, Krleže, Cesarića, preko genijalnog Vojislava i Drainca, koji je uz Tina moguće bio Vitov glavni uzor. Ali pjesma „I opet jesen“, te četiri katrene čija jasnoća, atmosfera, mjesta, geografija iz koje se obraća, i iznad svega način kako i kome se obraća, sve to ima jednu neusporedivu prisnost u toj savršeno izvajanoj i oblikovanoj pjesmi. Već od onog čuvenog početka:

„I opet jesen

opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,

i opet stare, crne slutnje,

i opet sam si, Nikoliću.“

Nema pjesnika vrijednog imalo „soli“, a da ne bi bio ljubomoran na ovo čudesno obraćanje samom sebi u drugom licu, i ovako, prezimenom. I ljubomoran na to kako se iz generičkog južnoslavenskog prezimena nakon ovih tinovskih anafora i iteracija može izgraditi vrhunac rime i svršetak stiha. I nema pjesnika koji ne bi bio udivljen spram duhovitosti i bolećivosti, prijekora samohrabrivanja odmakom od sebe i obraćanju sebi kao drugome da bi se, paradoksalno, sebi vratio. Sve kasnije poznate i bezbroj puta viđene trope u ostatku pjesme ne bi bile skoro ni važne uz ovakvu prvu strofu. To će drugdje čak i ponoviti na neki način, varirati tako što će prijeći s prezimena na rođeno ime:

„Na drum palo nebo malaksalo,

Ne može se dalje, Vitomire,

I do sad se s mukom bitisalo,

Umiri se, veliki nemire,

Svako te je nadanje izdalo“.

Ima Vito čitavu seriju zapamćenih stihova, fragmenata i sintagmi koji su prešli u opće dobro pjesništva i kulture – od „Drumovi će poželjet luđaka“, preko skoro antimiljkovićevskog, a Brani Petroviću sličnog „Dane, đubre jedno („ne sviće se tako“)“ – do svoje, držim, savršene pjesme. Do „Intime“, s tim već onda demodiranim naslovom, kao iz pokušaja ambicioznih pučkoškolaca – i one razarajuće druge katrene, u prva dva stiha drainčevske, a u druga dva sveljudskosti koja može da rasplače svakoga u kome je još i zrno milosti.

Još jedan Nikolićev stih pak bio je od onih koji se prošire i udomaće da više na kraju nitko ni ne zna čiji je. Vito je gotovo djetinjim nezadovoljstvom i manifestno pjevao: „Hej, zaustavite planetu, ja hoću da izađem“.

U posljednjim godinama zemlje nad čijim je rasulom i strašnim krajem ovaj Nikšićanin rođen u Mostaru toliko propatio da se od te boli i ugasio, zagrebačka grupa Prljavo kazalište snimila je album naslovljen „Zaustavite Zemlju“. Najtrajnija pjesma s te ploče postat će dirljiva posveta naslova „Mojoj majci“, što ju je autor Jasenko Houra napisao u samorazvidan spomen, isto iz pozicije djeteta. Od naslova poznatiji bio je najmarkiraniji stih: „zaspala je zadnja ruža hrvatska“. No, pjesma lične žalosti za majkom pretvorila se recepcijom i interpretacijom publike u nešto drugo, u poziv na okupljanje druge vrste, kolektivno. U kontradikciji sasvim s naslovnom pjesmom albuma u refrenu koji je jasno parafrazirao Nikolićev stih: „Zaustavite Zemlju, silazim, nije mi do ničeg, odlazim.“

Može se sa sigurnošću reći da autor nije znao odakle je uzeo motiv po kojem je skrojio naslov i refren. Teško je međutim, a to bez sarkazma kažemo, ne pomisliti da su tvorac originala i zagrebački roker (koji uzgred i sam ima pjesmu „Kiše jesenje“), unatoč tome što su se takli na liniji dva motiva, i ljudski i pjesnički, u pogledu pak želja o budućnosti i sudbini tadašnje iste zemlje bili na suprotnim stranama. Kad je Nikolić umirao, sam i izopćen zbog otpora ratu u „ovoj noći bratske krvomutnje“, zagrebačka grupa i njen autor bili su na vrhuncu svoje društvene moći. Indirektno zastupajući suprotno, dok je Vito tada pisao ovako:

„Mir

Čudna me ponekad želja hvata,

da kupim razglednicu i napišem:

′Dobro je: pošte rade, nema rata…′

I ništa više.“

Trideset godina kasnije zagrebačka grupa je odavno ublažila retoriku.

I kad je ove jeseni – evo, „i opet jesen“ – umro veliki i kontroverzni beogradski rok-rapsod, njegov zagrebački kolega iz te grupe i jedan od simbola „nacionalne revolucije“, označio ga je kao velikog tekstopisca i autora.

Trideset godina kasnije sve u što je Vito Nikolić vjerovao dokraja, ostalo je kao načelo neokrnjeno i čisto. Da je ostao živ, on ne bi morao ništa mijenjati, nijedan stav s kojim je umro.

Poželio sam reći da je onda ipak i poezija pobijedila, ali bi to bilo prelako i kukavički. I neistinito.

A neka je vječni pomen pjesniku Vitu Nikoliću.