Tri dana nakon Nikoljdana idem za Pakrac. Silazim s autoputa nekadašnjeg imena Autoput bratstva i jedinstva na izlazu za Novsku i odmah ulazim u neko posebno stanje, kao i uvijek na tom izlazu. U blizini je skretanje za Jasenovac, koncentracioni logor i stratište mnogih. U blizini takvog mjesta čovjeka uvijek ulovi nelagoda. Ovoga puta na skretanju ne idem desno prema bivšem logoru, nego lijevo prema jednoj od najgorih pozornica zadnjeg bratoubilačkog rata između Srba i Hrvata, onog devedesetih. Rano je jutro. Oko ceste na kojoj čovjeka ni vuka nije, sve je zaleđeno. Cesta je u katastrofalnom stanju. Njome vlast poručuje Lipiku i Pakracu koji su joj na listi prioriteta. Očito nisu pri vrhu.

Selo Korita, kao da je ostalo u 90-ima. Tu su se braća kvalitetno tukla u besmislenom sukobu nakon kojeg su jedni otišli (ne)dobrovoljno, a djeca drugih zadnjih godina odlaze sama. U selu Korita, ozbiljnoj klaonici minulog rata, par veselo razbacanih i neveselo razvaljenih nekadašnjih domova podsjeća na intenzitet mržnje koja je ovdje carevala 90-ih, mržnje koja u mnogim srcima tinja i danas.

Nedjelja je i žurim na liturgiju vladike pakračko-slavonskog Jovana. U Sabornom hramu Svete Trojice zatičem samo jednog čovjeka. Duško Končar, zalutao kao i ja. Očito je da ovdje jutros nema liturgije. „Ja sam domaći čovjek iz Japage, ali kupio sam stan u centru da mi otac i majka imaju svoj mir. Nekada ljudi nisu imali mogućnosti, pa su morali durati na selu, ali sada to nije potrebno. Radio sam u banci u Pakracu, ali sam odavno u Minhenu. Domar sam, brinem o 300 stanova“, kaže Duško.

Ostavljam Duška da zapali svijeće svojima. Bježim iz smrznutog i praznog hrama koji je napola obnovljen i ulazim u Vladičanski dvor. Lijevo od ulaza su vrata iza kojih čujem sirensko pojanje monahinje iz manastira Pakra. Liturgija je počela. U malom prostoru troje vjernika i pet sveštenika. Do kraja liturgije došlo ih je još četvero. Ovo je bio partizanski kraj, nije se ovdje puno išlo u crkvu prije rata, a očito se ne ide ni danas. Na pitanje gdje su vjernici, vladika se šali:

„Bio je Sveti Nikola, Slavonci još jedu…“ Priča nam da u Slatini i okolici ima više vjernika i da redovitije dolaze na liturgiju. Isto je i u Daruvaru, gdje je i atmosfera puno opuštenija. Pakrac je još u poratnom grču, osjeti se to u gradu. „Ovdje ako pozoveš ljude na radnu akciju, poslije koje će biti malo i da se popije i pojede, eto ih. Vole da rade. Naravno, za velike praznike puni su hramovi. Ovdje ljudi izlaze u kafiće do 10 ujutru i četvrtkom kada je pijaca. Što reče jedna baba u Gradišci, kod mene, drugoj iz Srpca: A, je li, kojim danom je kod vas četvrtak“, priča vladika Jovan.

Nekoliko Pakračana koji su došli na liturgiju, većinom su starije životne dobi. Đorđe Vukadinović vratio se u rodni kraj tek prije pola godine: „Bio sam u Požarеvcu, pa sam dugo radio u Njemačkoj. Vratio sam se, kao i mnogi, kada sam otišao u penziju. Ja ovo zovem grobljem slonova…“ Njegovog prijatelja muči neka druga muka: „Ja sam 95-te otišao u Beli Manastir, tamo su me poslali na ratište. Imam kćerku koja živi u Vrbasu u Vojvodini, a ja sa ženom i sinom, koji je 100-postotni invalid, živim ovdje. Unuka mi je u Berlinu, završila je studije jezika i tamo radi. Teško se živi, ali nema provokacija. Nemoj nikoga napadati, neće ni tebi niko ništa. Bilo je poslije rata čarki, sada nema. I njima je dosta, svi smo u krizi, svi odoše vani.“

Milan Kozlović – Mišo, predsjednik je Županijskog vijeća srpske nacionalne manjine. Na pitanje gdje su pakrački pravoslavci, odgovara smiješkom: „Da kažem da nas ima dva posto vjernika, ne mogu. Što reče vladika Grigorije u Trebinju kad smo bili, što se čudite, mi smo u Trebinju došli do šest posto. Sad će za Badnjak biti 100 ljudi. Situacija je takva kakva je, kakva je u društvu, takva je i u zajednici. Živimo ovdje još u 90-ima. Dijaspora slabo dolazi. Jučer sam bio u Voćinu na parastosu za postradale, ne znam je li bilo 20 ljudi i to većinom članovi okolnih vijeća. Ne dolazi ni rodbina stradalih. A tamo je stradalo osamdeset i četvero ljudi.”

O socijalnoj situaciji u ovom kraju najbolje govori podatak da se najviše ljudi pojavilo kada su se na Nikoljdan dijelili paketići djeci. Prema Milanovim riječima, u Pakracu se itekako osjeti kada se antisprska retorika u društvu pojača. „Mi smo heroji, ali kada neko lupi odozgo, onda kažemo – ćuti da nas niko ne vidi. U onom sistemu nas se učilo bratstvu i jedinstvu, pa je došlo do bratoubilačkog rata, a čemu nas sad uče… Za mojih 69 godina, da li sam morao da proživim sve šta sam proživio. Do 91. nekako je bilo, neka sigurnost, neka garancija, a sad… da li se sve to moralo desiti, da sve to doživiš… loše stvari u društvu. Čovjek teži da bude nešto bolje. Ja sam 15 godina bio nogometni sudac, 600 utakmica u nogama. Nikada nisam doživio toliko loših stvari. To su bili pojedinačni incidenti, možda jedna loša stvar. Sada više i ne idem na utakmice…”, priča Milan.

Prilazim vladici Jovanu koji mi pokazuje novosti u obnovi vladičanskog dvora. Dok razgledavamo vizantološku zbirku, orijentalnu dvoranu puno namještaja iz Sirije i gomilu knjiga razbacanih po podu, koje se upravo pregledavaju i raspoređuju na police biblioteke, vladika priča o vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kada je narod napustio pravoslavlje i utrčao u zagrljaj komunizma, zagrljaj koji mu je zamalo ugušio svaki trag identiteta.

„Brisanje nacionalne intelektualne elite, prvo u ratu, poslije rata izgonom u Srbiju, stvaranje kozmopolitskog sloja u Hrvatskoj, koji je suštinski stvoren od Srba, recimo Korčulanska škola, Vanja Sutlić, Gajo Petrović, Milan Kangrga, bilo je izrazito ateističko i onda ti ostane narod… iz njega regrutuješ sveštenike… to kada intelektualci ne daju sveštenike… nije bilo više Medakovića. Jedino viđeno javno lice, kao intelektualac, bio je Jovan Rašković, koji nije imao šanse, a tu je bila određena nesložnost mentaliteta, narod hoće svoga, a ne intelektualca”, objašnjava vladika Jovan.

Zamjenik županice iz redova srpske nacionalne manjine je dobri duh ovdašnje srpske zajednice, Nikola Ivanović, čovjek koji najbolje zna kako danas stvari stoje, a stoje loše. Od predratnog broja Srba, koji je s Jugoslavenima, debelo premašivao polovinu stanovništva Pakraca, danas u gradu živi navodno nešto malo iznad 1.000 građana srpske nacionalnosti. Po nazivim ulica ne bi se reklo da su Srbi ikada živjeli ovdje. „Imamo samo ulicu Nikole Tesle, to je jedina ulica nazvana po nekom Srbinu”, kaže Nikola. O odnosu gradske vlasti prema Srbima, najbolje govori podatak da se programske aktivnosti pakračkih Srba iz lokalnog proračuna pomažu iznosom od 664 eura. To Nikolu ne obeshrabruje. „Ako bismo htjeli kukati, imali bismo razloga, ali nama je bitno da su srpske organizacije jedinstvene, znamo da imamo preko 30 aktivista na koje se možemo preko godine osloniti. Naša Prosvjeta, u kojoj nastupaju većinom stariji ljudi, ima preko 30 nastupa godišnje. Imamo društveni dom u Kraguju, a što se tiče lokalne i državne vlasti, o nivou njihove svijesti ovisi koliko će podržati neke od manjinskih aktivnosti. Od nas ovisi da li ćemo slati djecu na školovanje po modelu C i hoćemo li se okupljati na priredbama i u crkvi”, dodaje.

Ulica Nikole Tesle jedina je ulica u Pakracu nazvana po nekom Srbinu, a o odnosu gradske vlasti prema srpskoj zajednici najbolje govori podatak da se njihove manjinske aktivnosti iz lokalnog proračuna pomažu iznosom od 664 eura

U gradu već tri godine djeluje Srpska kuća, koja je u vlasništvu Srpskog narodnog vijeća. Tamo ljudi mogu dobiti pravnu i brojne druge oblike pomoći. Ona je centar kulturnog i društvenog života srpske zajednice u Pakracu. Priredbe sa srpskim nacionalnim predznakom lokalni HDZ-ov establišment uglavnom ignorira, tako je danas, a tako je bilo i godinama ranije dok je još SDSS bio u koaliciji s HDZ-om.

Nakon liturgije u Vladičanskom dvoru, vladika Jovan upoznaje me s dvoje ljudi koji su iz neke druge priče. Marijana Koval odrasla je u zapadnoj Ukrajini, u Ivano-Frankivskoj oblasti. Pijanistica je i ljubav joj se dogodila na Konzervatoriju u Budimpešti. Njeno je srce osvojio kolega pijanist Dimčo Veličkov iz Bugarske. Pitam ih kako su, zaboga, završili u Pakracu.

„Pakrac je dobar za samorazvoj”, smije se Marijana. „Ovo liči na 60-te i 70-te, kada je hipi generacija išla u Indiju na samoprosvećenje i rad na sebi”, dodaje vladika Jovan. Dvoje mladih ljudi od oko 30 godina samo se smiju i otkrivaju nam koliko je lijepo ovo što imamo. „Bili smo u Mađarskoj. Vidjeli smo Hrvatsku, razmišljali gdje bi mogli živjeti i svidio nam se Pakrac. Ima plin, vodu, struju, kanalizaciu… hahaha”, smije se Dimčo i objašnjava kako se oboje bave još i atletikom. Po cijeli dan samo trče i sviraju klavir. „Imali smo prije dvije sedmice koncert u Budimpešti. Sviramo solo, ali i u paru. Izvodimo Lista, Bramsa, Dvoržaka, Šopena, Čajkovskog… Sve nam je ovdje dobro. Jako je mirno, za nas super. Imamo super uvjete za trčanje, trčimo po Pakracu i Lipiku. Živimo s devet mačaka, pravimo video materijale s macama i o trčanju. Družimo se i s Hrvatima i sa Srbima. Ne vidimo razliku između njih”, kažu.

Sve nam je ovdje dobro. Jako je mirno, za nas super. Živimo s devet mačaka, pravimo video materijale o njima. Družimo se i s Hrvatima i sa Srbima. Ne vidimo razliku između njih, uglas kažu jedna Ukrajinka i jedan Bugarin, oboje pijanisti koji su odlučiti živjeti u Pakracu

Praćen zaraznim optimizmom ovo dvoje mladih ljudi razmišljam kako bi bilo dobro da nekako uspiju objasniti pakračkim i lipičkim Srbima i Hrvatima da između njih zapravo nikakvih razlika nema. Možda i oni to shvate jednog dana.