Republika Austrija je1953. godine još uvijek podijeljena na četiri okupacione zone. U februaru su održani izbori nakon kojih je formirana koaliciona vlada na čelu s kancelarom Julijusom Rabom. On je bio fokusiran na razvoj i ekonomiju. Iz današnje perspektive znamo da je počinjala era stabilnosti. Mjesec dana poslije izbora u Austriji, umro je Josif Staljin. To je imalo posljedice na cijeli svijet, ali ponajviše na stanje u istočnom bloku. U Mađarskoj je Imre Nađ mogao da pokrene reforme prozvane „novim kursom“. Iz današnje perspektive znamo da će to postepeno dovesti do intervencije SSSR-a tri godine kasnije. Hroničari bilježe da je u jesen te godine odigrana i prijateljska fudbalska utakmica između Austrije i Mađarske.

Čemu ovaj istorijski ekskurs o Austriji i Mađarskoj 1953? Razlog je jedna analogija, nesavršena kao i sve analogije, ali ipak ponešto indikativna. 1953. su se navršile tri i po decenije od raspada složene države Austro-Ugarske u kojoj su Austrijanci i Mađari bili dvije najbrojnije nacije. Ove godine se navršavaju tri i po decenije od raspada složene države Jugoslavije u kojoj su Srbi i Hrvati bili dvije najbrojnije nacije. Teško je zamisliti da se ove godine odigra prijateljska fudbalska utakmica između Srbije i Hrvatske mada ih geopolitički ne dijeli ništa toliko čvrsto, krupno i važno kao što je bila „gvozdena zavjesa“. Članstvo, odnosno nečlanstvo u NATO i EU ipak nema toliku simboličku težinu kao jedna ili druga strana u „hladnom ratu“ (Austrija je bila dio Zapada, uprkos postojanju sovjetske okupacione zone, uprkos velikom spomeniku Crvenoj armiji, uprkos nominalnoj neutralnosti). Takođe, teško je zamisliti da bi Austrijanci i Mađari tada bili toliko opsjednuti nepostojećom Austro-Ugarskom kao što su Srbi i Hrvati do dana današnjeg opsjednuti nepostojećom Jugoslavijom.

Danas su srpske i hrvatske elite, i političke i kulturne, dominantno antijugoslovenske. Kod takozvanog običnog svijeta stvar je nešto kompleksnija i možda dostojna analogije sa čuvenom Frojdovom teorijom o strukturi uma, onim famoznim idom, egom i superegom. U širokim narodnim masama, i u Hrvatskoj i u Srbiji, možda na ponešto drukčije načine, ego je takođe markantno antijugoslovenski. Najveća razlika je u superegu. U Hrvatskoj, u superegu provejava ipak neka vrsta ambivalencije. S jedne strane, Jugoslavija biva „tamnica naroda“, ali s druge ipak postoje tragovi svijesti da je poslije Prvog svjetskog rata, Jugoslavija spasila Hrvatsku od utapanja u Italiju, Austriju i Mađarsku, dok je poslije Drugog svjetskog rata učinila da se pobjegne od endehazijskog genocidnog žiga, kao što je i integrisala Istru, Rijeku i Zadar u hrvatsku teritoriju. U Srbiji pak, superego u Jugoslaviji ne vidi ništa dobro. To je tobože bila velika srpska greška, od Mlade Bosne i Niške skupštine do 27. marta i NOB-a. Pri tome se prenebregava da su sve velike stvari koje su se desile u Srbiji u dvadesetom vijeku – jugoslovenske, da je današnji Beograd, biser Srbije i Balkana, nezamisliv bez jugoslovenskog iskustva, da je, uostalom, pitanje da li bi Banat, primjera radi, bio u Srbiji da nije bilo Jugoslavije. Kad je o idu riječ, međutim, tu vlada najintenzivnija podudarnost, id je u Srbiji i u Hrvatskoj snažno jugoslovenski. To se pokazuje u pravilnim vremenskim razmacima i neobično iritira elite. Najnovija ilustracija je ogroman komercijalni uspjeh filma „Svadba“.

Statitistike o gledanosti je lako pronaći. Zanimljivije je možda pokušati odgovoriti u čemu je tajna uspjeha ove komedije. To da je populistička i prilično površna, nije sporno. Ali, istini za volju, nije film ni imao neke veće ambicije u tom smislu. Zamišljen je kao, da to kažemo na čistom srpskom ili još čistijem hrvatskom, „pipl-plizing“. U tom smislu, nije napravljen tako da se „navija“ za jednu ili drugu stranu. Što bi se pomalo banalno reklo, navija se za ljubav, kako to u ovakvom filmu i treba da bude. U tom smislu, bolje korespondira sa aktuelnim trenutkom nego neke mnogo ambicioznije „platforme“ bazirane na ideji srpsko-hrvatskog dijaloga. Jedan komercijalni i samoproglašeno elitni  Marković i Rajko Grlić, Svetislav Basara i Miljenko Jergović). Fore iz „Svadbe“ ipak su bolje i manje anahrone.

Srbi i Hrvati jedni drugima teško mogu biti Austrijanci i Mađari, ako ništa drugo, zbog jezika. Ali mogu jedni drugima biti, recimo, Česi i Slovaci. Filmovi poput „Svadbe“ ne mogu sami od sebe biti neka čudesna panaceja, ali u suštini to jeste pozitivan fenomen. Istorijske teme će po pravilu da izazivaju razmimoilaženja. Vrhunac trenutnog razumijevanja je u onoj poslovičnoj da se složimo oko toga da se ne slažemo, ali kao što i među bliskim ljudima može da postoji prešutni dogovor da se u trenucima kad su zajedno ne otvaraju teme koje ih dijele i razdvajaju, to nije nemoguće ni u kontekstu kakve-takve dobrosusjedske saradnje. Svadba je u našim krajevima obično haotičan dionizijski običaj koji skoro sujevjerno treba da prizove trajnu harmoniju među (budućim) supružnicima. U istoriji Srba i Hrvata ima i perioda međusobnog haosa i međusobne harmonije. Iz te ambivalencije rađaju se različiti fenomeni, pa, eto, i fenomen filma „Svadba“.