U Splitu je prije 33 godine tokom demonstracija pred zgradom današnje Banovine ubijen ročnik iz Makedonije. Zvao se Saško Gešovski. Bio je na odsluženju vojnog roka. Nikada se nije doznalo ime ubojice koji je pucao iz nacionalistički nabrijane mase koju je organizirao lokalni HDZ. Tražila se deblokada obližnjeg sela Kijeva. Ovih dana lokalna vlast je odlučila da se na zgradu pred kojom je Saško ubijen postavi spomen ploča. Navijačka, ali često i huliganska i šovinistička Torcida odmah je uputila javnu prijetnju gradonačelniku Ivici Puljku i dogradonačelniku Bojanu Ivoševiću, a pridružio im se i dio sinekurista branitelja koji se po službenoj dužnosti uvijek prvi jave kada treba odaslati još jednu poruku netrpeljivosti i predrasuda. U takav Split dolazim kasno navečer napraviti portret desetljećima ranjavane pravoslavne zajednice.

Dolazim u grad u kojem institucije srpske zajednice ne smiju staviti nikakvu ploču s natpisom, u grad koji još uvijek nema pravoslavni hram, iako je gradnja Hrama Svetog Save započeta daleke 1936. Dočekuje me protojerej Milan Kadijević. Iz istog smo kraja, obojica rođeni u splitskom starom rodilištu kraj Starog placa, obojica Imoćani. On iz Glavine Donje, ja iz Varuša.

Rano je jutro. Dok se čeka završetak gradnje hrama, liturgije se obavljaju u kući u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve, tik uz splitsku peškariju. Tu se nalazim s ocem Milanom. Nije u mantiji. Krećemo na kavu na Rivu. Nakon dva metra u lice mu se unosi stariji gospodin. „Jeba te Plenković“, kaže ocu Milanu koji umire od smijeha i odgovara: „Ne diraj mi Plenkija.” Čovjek odlazi i brontula sebi nešto u bradu. Nisam još došao sebi od uleta, kad s boka iz pravca peškarije dolazi drugi puno mlađi lik i visoko podiže boršu punu ribe. „A, vidi je, biće dobra!“, dobacuje. Klasični Split. Da, tamo ti se može dogoditi sve u tri metra. Može ti torcidaš opsovati mater, a mogu ti uletjeti i ovakva dva lika koja kao da su ispala iz Smojinih priča. Oca Milana ovdje očito mnogi znaju. Kao Vlaj od dva metra, još u mantiji pravoslavnog popa, teško može proći neprimijećeno. Dok pijemo kavu pridružuje nam se dobroćudni jerej Mladen Skopljak. Otac Mladen je iz Osječana Donjih kod Doboja. Živo me zanima kako je biti pravoslavni sveštenik u ovom ludom i prekrasnom gradu. Mladen je došao prije šest godina. Prije toga je služio u Smilčiću. Prvih pet godina živio je s troje male djece i suprugom na Ravnim njivama i Brdima. „U početku sam se bojao. Prva reakcija mojih roditelja i prijatelja je bila – gdje ćeš u Split. Došao sam s nekim strahom. Ispočetka sam bio podstanar. Osjećao sam se kao u kavezu. Zimski period, ne znam nikoga, odvojen, iščupan iz jedne sredine, razmišljao sam da odem. Malo po malo, došlo je ljepše vrijeme, upoznao sam parohiju i sela u okolici. Nikada nikakvih neprijatnosti nisam doživio. Jesam jednom, ali bila je južina. Bio sam u mantiji. Opsovao mi je majku četničku, ali nisam obraćao pažnju”, prisjeća se svojih prvih dana u Splitu otac Mladen.

„U početku sam se bojao. Prva reakcija mojih roditelja i prijatelja je bila – gdje ćeš u Split. Došao sam s nekim strahom. Zimski period, ne znam nikoga, odvojen, iščupan iz jedne sredine, razmišljao sam da odem. Malo po malo, došlo je ljepše vrijeme, upoznao sam parohiju i sela u okolici. Nikada nikakvih neprijatnosti nisam doživio“, prisjeća se svojih prvih dana u Splitu otac Mladen

Otac Mladen često obilazi sela u zaleđu: Kaštele, Broćanac i Ubli. Kaže da mu je muka kada vidi stanje infrastrukture, asfalt koji se raspada i činjenicu da sela još nemaju vodu. Kaže da ga često po Splitu zaustavljaju rimokatolički vjernici, kada ga vide u mantiji: „Priđu i kažu, dajte da vas dotaknem, blagoslovite nas, mnogi žele razgovarati. Znam dosta katolika koji dolaze na molitve kod nas, pa se tu kroz razgovor kasnije upoznamo, proširi se dobar glas.”

Protojerej Milan u Split je došao 2017., nakon rukopoloženja za sveštenika. Služio je godinu dana u Vrlici u kojoj je, kako kaže, zatekao biblijske prizore siromaštva kod povratnika starije životne dobi. „Volim piti kafu. Supruga mi je bila u Beogradu i nisam je imao s kim popiti. Pitam kolegu gdje je dobra kafa u Vrlici. Vrlika je malo i lijepo mjesto dobrih ljudi. On mi kaže da u Vrlici nikada nije pio kafu. Išli su u Knin ili u Sinj. Ja u čudu slušam. Kafići mi ispred kuće, šta ću u Kninu. I ja se spustim na kafu u obližnji kafić. Pop u mantiji. Nije mi bilo svejedno. I ja tako pijen kafu, prilazi mi jedan čovjek, drugi, treći. Zahvaljuju se. Hvala vam šta ste sišli među nas. Idem da platim tu kafu. Ne daju. Ne znam da li sam ikada u Vrlici platio kafu“, priča otac Milan.

Kao što su Mladenovi roditelji imali zazor od njegovog odlaska u Split, tako se mnogi iznenade kada čuju da je Imoćanin postao pravoslavni pop. Pitam oca Milana kako se odlučio na svešteničku dužnost: „Sjećam se 1998. i prve vjeronauke. Crkva u Glavini Donjoj je još bila srušena. Mi smo pod zvonikom imali vjeronauk. Bio je srušen krov i nije se moglo unutra. Nas je bilo dvadeset troje djece. Nama je tada sveštenik bio sve. Kada je 2001. došao otac Đorđe, prvi paroh, kada sam vidio tu ljubav i energiju prema našem narodu, utkala mi se želja za žrtvom za zajednicu. Njegova pojava je bila blagodat i do 2007., s njegovom energijom koju nam je donio, završili smo obnovu crkve.“

Dok se prisjećao svojih prvih susreta s istinskom vjerom i vremena kada se u njemu prvi put javila želja da služi Bogu i svim ljudima dobre volje, ocu Milanu zasuzile su oči. Ljudina od dva metra, skoro je zaplakala. Prisjetio se roditelja, bake, odrastanja i svega što ga je odredilo kao čovjeka i što je onda utjecalo i na njegovo ponašanje kao sveštenika.

„Došao sam u Split i zatekao malu i zatvorenu zajednicu. Crkva se zatvarala do podne.

Meni je to bilo nepojmljivo, jer sam u Imotskom osjećao potpunu slobodu. Bilo je što je bilo u ratu, ne ponovilo se, ali smatram da smo mi kao ljudi u Imotskom, bez obzira na konfesiju, dobri, čestiti i radišni, ljudi koji su u bilo koje doba dana i noći spremni pomoći svakom čovjeku koji prolazi kroz to mjesto. To sam nosio u sebi, kao dijete svoga kraja i kada sam došao u Split, u dogovoru s vladikom Nikodimom otvorili smo crkvena vrata i ona su i danas otvorena svima cijelog dana”, priča otac Milan.

Otvorenost, ponos i ljubav prema zavičaju Milan nosi iz roditeljskog doma: „Ja sam imotsko dijete i sebe ne smatram nikakvom manjinom u Hrvatskoj. Ja sam starinom tu, mi smo tu preko 300 godina i s očeve i s majčine strane, tako da se osjećam kao svoj na svome. Volim ovaj dio zemaljske kugle, dapače, volim i ove ljude. Zato blagodarim Bogu i mojim roditeljima Iliji i Miri i mojoj blaženopočivšoj baki Mari koja me učila da je na prvom mjestu biti čovjek. Ono što je patrijarh Pavle govorio da budemo ljudi, jer dok težimo ka ljudskosti, mi smo na pravom jevanđeoskom putu.”

Nažalost, mnogi Srbi u Splitu nemaju toliko optimizma i hrabrosti poput oca Mladena i oca Milana. O njihovoj stvarnosti priča nam i predsjednik županijskog Vijeća srpske nacionalne manjine Božidar Simić. On kaže da po zadnjem popisu stanovništva u Splitu živi oko 2.500 pripadnika srpske zajednice. Podatku da samo jedan od njih radi u državnoj službi, ne treba ništa dodati.

Razgovaram i sa ženom koja se ne želi predstaviti. Ne sviđa joj se rad srpskih institucija u Hrvatskoj. Ima dvije kćeri od 10 i 15 godina koje odgaja, kako kaže, u hrišćanskom duhu.

„Radim povremeno u školi i vidim što se djeci usađuje na vjeronauku. Malo je reći da je riječ o antisrpskoj klimi. Riječ je o mržnji prema djeci koja se trebaju deklarirati kao Srbi. Dođete u školu na kojoj su antisrpski grafiti. Kako će se osjećati moja djeca kada im kažem da sam Srpkinja i da su oni Srbi? Oni se ne osjećaju ugodno. A šta to znači, ne osjećati se ugodno u svojoj koži. To je nezdravo. I šta je moj zadatak? Da im ojačam identitet kako bi ušli u prostor slobode. Ja sam se opredijelila da budem Božji čovjek i da samo tako možemo opstati i biti slobodni, jer ne želim ovdje da živim neslobodno i u strahu”, kaže ova žena.

Nije lako doći u školu i prolaziti pored ustaških grafita koje nitko ne briše, nije lako biti Srbin i pravoslavac u Splitu. Treba poslušati ljude koji u mantiji ponosno šetaju gradom Splitom, ali i one koji se boje poslati djecu u školu i u rubriku nacionalnost upisati Srbin. U takvom Splitu, već više od 80 godina, pravoslavci čekaju dovršenje Hrama Svetog Save, koji se nalazi na mjestu starog benediktinskog samostana, kojeg je u srednjem vijeku poharala kuga i koji je u Napoleonovo doba pretvoren u konjušnicu i skladište. Početkom 20-og stoljeća samostan je preuzela Srpska pravoslavna crkva, koja je zemljište na kojem se danas nalazi Biskupsko sjemenište razmijenila s rimokatolicima, priča nam Simić. „U Splitu je sredinom 19-og stoljeća bila jako mala pravoslavna zajednica. Oni su imali malu kapelu u kući Nikole Dimitrovića. Ta se kapela spominje u zapisima od 1869. do 1892. Bila je u centru grada kod Dioklecijanove palače. On je bio bogati trgovac. Tu su dolazili kaluđeri iz manastira Dragović i paroh iz Zagore. Između dva svjetska rata povećao se broj pravoslavnih vjernika”, priča Simić.

Gradnja hrama Svetog Save, koji je danas okružen zgradama i ne vidi se s ulice, počela je 1936., a zaustavila ju je talijanska okupacija. Srpska pravoslavna crkva desetljećima pokušava dovršiti hram, a danas je u toku prikupljanje dokumentacije i jednog dana hram će biti vjerojatno dovršen. Protojerej Milan se nada da će njegovoj gradnji svoj obol dati i mnogi rimokatolici jer su uvijek jedni drugima pomagali graditi crkve. I danas u splitski pravoslavni hram dolaze rimokatolici kada imaju neki problem i kada im je u kući bolest. Dolaze i mladi parovi koji ne mogu imati djecu. „Meni često dolaze ljudi koji imaju problem sa sterilitetom. Čitamo im molitve pred ikonom Bogorodice, a oni kasnije dolaze punih ruku, što se kod nas kaže, nogama vrata otvaraju i plaču i zahvaljuju. Nose bebu u rukama i zahvaljuju. Govorim o katolicima. Ljudima je vjera potrebna. Svaki čovjek treba da osjeti svoje srce i uskladi svoj um kako bi ga Gospod darivao“, smatra otac Milan.

„Meni često dolaze ljudi koji imaju problem sa sterilitetom. Čitamo im molitve pred ikonom Bogorodice, a oni kasnije dolaze punih ruku, što se kod nas kaže, nogama vrata otvaraju i plaču i zahvaljuju. Nose bebu u rukama i zahvaljuju. Govorim o katolicima. Ljudima je vjera potrebna“, smatra otac Milan

Splitski pravoslavni hram u kojem se danas okupljaju i Srbi i Hrvati i Rusi i Ukrajinci i Grci i brojni turisti, a na molitvu dolaze i muslimani i Židovi, mjesto je susreta, molitve i vjere. Vjere da Hrvatska i Split mogu biti sredina u kojoj najvažnija stvar neće biti tko je koje vjere i nacije, nego mjesto u kakvom će ljudi svoju djecu moći odgajati slobodno, bez obzira na to koje su vjere i nacije. Bar onako kako su protojereja Milana odgajali njegova baka, inače Hrvatica, Mara, majka Mira i ćaća Ilija.