Već neka tri mjeseca, Srbija živi i diše u ritmu studentskih protesta i blokada. Kad je riječ o samim studentima, kao i njihovim profesorima, te svima zaposlenim na univerzitetima, stvar je nepotrebno dalje obrazlagati. Sve ovo vrijeme ne održavaju se vježbe, ni predavanja, od januarskog ispitnog roka nije bilo ništa i čini se da nema naznaka da će se nešto brzo promijeniti. Nekoliko nedjelja u javnosti se insistiralo na temi kako će se nadoknaditi propušteno, ali kao da se o tome i prestalo razgovarati. Takođe, blokade saobraćaja neizostavno utiču na svakodnevnu rutinu ogromnog broja ljudi. Ljudi se i na to, reklo bi se, sve više navikavaju, pa kretanje unaprijed planiraju u skladu sa kalendarom i geografijom protesta.

Postoji, međutim, još jedna sfera svakodnevnog života koja se drastično promijenila. Riječ je o kulturi. Naime, kulturni život u Beogradu, ali ne samo u Beogradu, odvija se mnogo nižim intenzitetom nego obično u ovo doba godine. Jedan je primjer najeklatantniji. U drugoj polovini februara, Beograđani već tradionalno biraju koje će filmove gledati na FEST-u. Ovaj famozni „festival festivala“ po pravilu se otvara krajem februara, ali već sredinom mjeseca najkasnije biva poznat precizan program. Ovogodišnji FEST se, međutim, očekivao s naročim nestrpljenjem jer je trebalo da označi povratak filmofila u veliku salu Sava centra. Naime, tokom skorašnje obnove Sava centra, najatraktivniji filmovi bili su premješteni u manju dvoranu u Domu sindikata. Za prave „festoljupce“ to nije bilo to, pošto je Sava centar skoro kao neki lokacijski sinonim za FEST. Nakon što se danima govorkalo da ove godine FEST-a neće biti, odnosno da će biti odgođen, stiglo je i zvanično saopštenje u kome se kaže: „Odbor FEST-a, uvažavajući realnost i najbolje interese festivala, donio je odluku o pomjeranju termina održavanja ovogodišnjeg 53. FEST-a na septembar. Ova odluka je doneta s ciljem da se zaštiti integritet najznačajnije filmske manifestacije u Srbiji i da se osigura uspešan razvoj FEST-a u budućnosti.“ Istini za volju, iz Odbora FEST-a ovu odluku tumače kao početak trajne promjene termina, pa malo kasnije naglašavaju da bi u kontekstu termina najvećih svjetskih festivala, logičnije bilo da se festival održava krajem ljeta ili početkom jeseni nego zimi, ali je jasno da su pravi povod ove odgode studentske blokade i „uvažavanje realnosti“ gdje bi bilo moguće da FEST bojkotuje i signifikantan dio publike, ali naročito glumci, režiseri i producenti.

Ne treba zaboraviti da je cijela priča s blokadama krenula sa beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti koji je i „alma mater“ ogromne većine srpskih umjetnika i sa filmske i sa pozorišne scene. U tom smislu, skoro svi ovdašnji glumci jasno su izrazili svoju podršku studentima. Ta podrška je vremenom postala i institucionalna. Najprije se iskazivala simboličnim gestovima pri poklanjanju publici na završetku održane predstave. Nedavno su, međutim, praktično sva beogradska pozorišta, kao i Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu i Somborsko pozorište odlučili da ne igraju predstave odnosno stupe u štrajk. Kažem, „praktično sva“ zato što je isprva iz Zvezdara teatra stigla drukčija vrsta podrške, odnosno ideja da igraju svoje predstave za studente. Međutim, sloga ostatka pozorišne zajednice, kao i reakcije javnosti navele su i zaposlene i rukovodstvo Zvezdara teatra da se i oni pridruže štrajku.

Dušan Kovačević, upravnik ovog pozorišta, izjavio je: „Mi smo rešili da ne pravimo nikakav problem, uz našu najbolju nameru i želju da studentima poklonimo šest predstava, pošto je došlo do tog nesporazuma, tih predstava neće biti, a ni onih večernjih, tako da i Zvezdara neće raditi narednih nedelju dana. Podržavamo studente od početka njihovog protesta i ne želimo da se dele oko bilo kog pitanja, i odlično je što se i Zvezdara pridružila ovom štrajku i što oko toga više nema nedoumica.“ Kovačević ipak pravi razliku između pozorišta koja se samofinansiraju i onih koja su na gradskom ili državnom ili pokrajinskom budžetu, pa kaže: „Neka pozorišta će finansijski izdržati da ne rade nedelju dana, a neka neće. Na duže staze, pogotovu ako se uđe u generalni štrajk, pozorišta koja se samofinansiraju to neće preživeti. Videćemo šta će biti dalje, a trenutno je naša odluka da i Zvezdara ne radi.“

Ipak, stvar se ne zaustavlja sa filmom i pozorištem. Primjera radi, agencija BETA je prije nekolika dana prenijela i ovakvo saopštenje: „Srpski PEN centar poziva pisce i institucije kulture u Srbiji da do daljeg otkažu i odlože književne i kulturne programe u znak solidarnosti sa studentskim protestima. Upozoravamo na dalekosežno štetne posledice pritisaka, tabloidne propagande, medijske kontrole i otvorene fizičke represije i apelujemo na vlast da ispuni studentske zahteve. Nemamo pravo da se u okolnostima dramatične društvene i političke krize, dok se na ulicama fizički napadaju, a u režimskim medijima targetiraju studenti i drugi građani ove zemlje, među njima i mnoge naše kolege, ponašamo kao da se ništa ne događa i da gledamo samo svoja posla.”

Čak i ljudi koji ne prate aktivno kulturne događaje, nego se eventualno o njima samo informišu putem televizije, radija, štampanih medija i internetskih portala lako će primijetiti da je takvih događaja vidno manje nego ranije. Kao što je politički život praktično u hibernaciji jer je Vlada podnijela ostavku, a skupštinska sjednica na kojoj ta ostavka treba da bude konstatovana se nedjeljama odgađa, nešto slično se očito dešava i sa kulturnim životom. Ostaje pitanje da li će se s približavanjem proljeća hibernacija okončati ili nastaviti.