Osim kao univerzalni, globalni simbol otmjenosti i gospoštine, prikladnog odijevanja muškaraca za svečane prigode, među početne asocijacije na kravatu obvezno se ističu one koje je vezuju uz Hrvatsku i Hrvate, prepoznajući je kao vjerojatno jedini odjevni predmet nastao na hrvatskom prostoru, a koji je poprimio funkciju modnog detalja u čitavom svijetu, baš kao i, kako se često ističe, jedini univerzalno prepoznatljiv pojam koji svoje ime duguje Hrvatima. Pored ovih, već samih po sebi hvalevrijednih informacija, potrebno je, međutim, podsjetiti i na činjenicu da kravata okolnostima svoga nastanka, te širenja vlastite popularnosti ujedno priča i priču o suživotu katoličkog i pravoslavnog stanovništva, odnosno hrvatskog i srpskog naroda na prostoru današnje Hrvatske. Naime, područje na kojem je kravata u današnjem obliku nastala i odakle je krenula u svijet upravo je teritorij Vojne Krajine, mjesta ostvarivanja prvih neposrednih hrvatsko-srpskih kontakata na svim razinama življenja.

Kao najraniji poznati opis kravate dostupan u europskim izvorima, otkriven od francuskog povjesničara Fransoa Šajea, uobičajeno se iznosi onaj nastao godine 1635. u Francuskoj, a koji opisuje svečani mimohod elitnih odreda vojske Habsburške Monarhije koji su došli u Pariz kako bi pružili potporu kralju Luju XIII u okolnostima Tridesetgodišnjeg rata. Od ukupno otprilike šest tisuća tih vojnika, velik je bio broj onih pristiglih s područja Vojne Krajine, u ovom izvoru opisanog tek kao hrvatski pogranični prostor. U ovom je opisu s posebnom pažnjom opisan modni detalj koji su ovi vojnici nosili oko vrata – tradicionalna vezana i oslikana marama jarko crvene boje čija je funkcija bila da zamijeni gumbe u pridržavanju ovratnika uobičajeno široke košulje. Navedeno je također i da su kod različitih vojnika ove marame bile izrađene od različitih materijala, ponekad grubljih u slučaju najniže rangiranih pripadnika vojske, a ponekad pak svilenih odnosno pamučnih ukoliko je bila riječ o elementima odora časnika. Interes francuskog visokog društva za ovaj detalj s vojnih odora uočljiv je već iz pojedinosti njegova prvog opisa, a nesumnjivo je kako je ova vojnička marama nastavila pobuđivati pažnju francuskog dvora, uključujući i samog kralja Luja XIII, uobičajeno poznatog kao velikog ljubitelja ukrasnih marama, rupčića i sličnih modnih dodataka.

Prvo nošenje kravate, izrađene od fine čipke, zabilježeno je kod Luja XIV u 1646. godini, kad mu je bilo tek sedam godina. Nošenje kravate među francuskim plemstvom stoga je ubrzo postalo poželjan modni detalj, a ujedno i način isticanja bliskosti kraljevskoj kući

Za sastavni dio svoje svečane oprave takvu je maramu, sad već poznatu pod imenom „kravata“ nastalom kao izvedenica francuskog naziva za Hrvatsku kao mjesto odakle je ona prvi put došla do Francuza, prvi počeo nositi nasljednik Luja XIII, Luj XIV čije je prvo nošenje kravate, izrađene od fine čipke, zabilježeno u 1646. godini kad mu je bilo tek sedam godina. Nošenje kravate među francuskim je plemstvom stoga ubrzo postalo poželjan modni detalj, a ujedno i način isticanja bliskosti kraljevskoj kući, da bi se ova moda iz Francuske u kratkom vremenskom roku proširila kao općeeuropski odjevni trend nošenja različitih tkanina oko vrata i među muškarcima i među ženama. Na prostoru Velike Britanije, primjerice, u modu ju je uveo njihov monarh Karlo II da bi je potom, po istom obrascu kao i u Francuskoj, prihvatila cijela dvorska elita. Čipkaste kravate, ponekad nazivane i žabote, onakve iste kakve je nosio kralj Luj XIV, bile su posebno cijenjene zbog velike količine truda i vremena potrebnih za njihovu izradu, što ih je učinilo dijelom nošnje muškog dijela plemstva za ceremonijalne prigode, iz čega je s vremenom nastao općeprihvaćeni stav o kravati u današnjem obliku kao neizostavnom detalju odijevanja muškaraca za različite svečanosti.

Ipak, za potpuno razumijevanje najranije povijesti kravate, one koja je prethodila njezinu „otkrivanju“ od zapadnih dvorova, potrebno se vratiti na područje Vojne Krajine. Prema dostupnim izvorima habsburška je vojna uprava pripadnicima različitih postrojbi iz svih dijelova svoje zemlje dopuštala da, u znak raspoznavanja, uobičajenim vojnim uniformama pridodaju elemente vlastitih, lokalnih narodnih nošnji, pri čemu je marama od francuskih kroničara naknadno prozvana kravatom predstavljala upravo takav element vojne tj. narodne oprave. Usvajanje baš ovog elementa nošnje kao dijela vojne odore uz simboličku je imalo i važnu praktičnu funkciju, budući da je ovakva marama prilikom vojnih pohoda mogla služiti za zaštitu od prašine prilikom jahanja, previjanje rana i učvršćivanje zavoja, upijanje znoja oko vrata, zaštitu od sunca ili pak filtriranje mehanički nečiste vode. S obzirom na to da vojnike koji su 1635. godine bili odaslani u Pariz izvori opisuju kao pripadnike najelitnijih postrojbi hrvatskog pograničnog područja, nesumnjivo je da se radilo o Krajišnicima, a njihovi su odredi, ukoliko govorimo o običnom boračkom sastavu, pa sve do nižih časnika, bili ispunjeni isključivo pravoslavnim stanovništvom, Vlasima i Srbima koji su u ovo vrijeme na čitavu krajiškom prostoru, od jadranske obale, pa sve do Temišvara, imali kraljevskim proglasima zajamčenu osobnu i teritorijalnu autonomiju, slobodu od plaćanja poreza, te zaštitu od prisilnog prekrštavanja u rimokatoličku vjeru. Budući da je u zamjenu za očuvanje svih navedenih prava bečki dvor od krajiškog stanovništva tražio stalnu vojničku spremnost u službi cara za svakog tamošnjeg muškarca između dvadesete i pedesete godine života, Krajišnici su se s vremenom preobrazili u najpouzdaniji vojni kadar Monarhije, baš kakvima ih je opisao i onaj francuski izvor iz 1635. godine koji ih je, a što je glede vremenskog okvira prije nastanka nacionalnog izjašnjavanja u modernom smislu posve opravdano, označio kao Hrvate, dakako prije u geografskom nego u etničkom smislu, dok su oni sami nesumnjivo velikom većinom pripadali srpskoj ili vlaškoj pravoslavnoj skupini.

Prilikom proslave 550. obljetnice Kosovskog boja na Kosovu kod Knina 1939. godine prisutni su nosili crvene suknene ogrtače i ličke kape s kićankama, dok su im oko ovratnika na košuljama vidljivi crveni litari, dotad već u cijelom svijetu imenom i značenjem usvojeni pod nazivom kravate

Što se tiče kravate kao izvornog elementa narodne nošnje Krajišnika, potrebno je napomenuti da se ona svojim izvornim, ne toliko svečanim smislom kao držač ovratnika, te pod izvornim imenom „litar“ zadržala među srpskim pravoslavnim stanovništvom Like, Korduna, Banije te dijelova Bosne kao dio narodne nošnje sve do 20. stoljeća. Kao zanimljiv primjer moguće je istaknuti godinu 1939. i proslavu 550. obljetnice Kosovskog boja u Kosovu kod Knina prilikom čega su prisutni nosili crvene suknene ogrtače i ličke kape s kićankama dok su im oko ovratnika na košuljama vidljivi crveni litari, dotad već u cijelom svijetu imenom i značenjem usvojeni pod nazivom kravate.

Kako bilo, kravata se u Hrvatskoj danas smatra dijelom nacionalne baštine, a datum 18. listopada 2003. godine obilježava se kao Dan kravate, prilikom čega se ispred Hrvatskog sabora svečano postrojava vojna postrojba odjevena u odore kakve su nosili Krajišnici koji su sudjelovali u Tridesetgodišnjem ratu. Na koncu, iz srpske je povijesti zanimljivo spomenuti i detalj da je kralj Milan Obrenović, nakon što je na dan svoje inauguracije 11. listopada 1882. godine preživio atentat, naredio da se metak kojim je bio ciljan sačuva, optoči dragim kamenjem te iskoristi kao igla za kravatu, i danas vidljiva u fundusu Muzeja grada Beograda.