Hajduci, harambaše i njihove pustolovine. Navikli smo da uz ove priče vezujemo junake iz davnih vremena, legende mnogo starije i od naših didova i baka, ali hajdučija je u ovim krajevima opstajala čak i u nedavnoj prošlosti.

Tako je i s hajdučijom u Dalmaciji. Duboko u dvadesetom stoljeću, nekoliko stotina godina nakon što su po dalmatinskom kršu bitke vodili Vuk Mandušić, pop Jagodić-Kuridža i drugi akteri narodnih pjesama, strah u kosti žandara i trgovaca Kraljevine Jugoslavije utjerivao je Todor Medić, posljednji dalmatinski hajduk.

Bio je rodom iz sela Bjelina u Bukovici, na putu između Kistanja i Benkovca. Prije nego što je uz Jovu Stanisavljevića Čarugu i Ivana Babejića postao jedan od najpoznatijih u posljednjoj generaciji hajdučkih odmetnika, mladi Todor je neposredno nakon Prvog svjetskog rata radio slabo plaćene poslove u Zagrebu, Banjoj Luci i Sremu, na kojima se kratko zadržavao.

Nakon problema s policijom zbog kafanske tučnjave u Ledinicima kraj Novog Sada, vratio se u rodni kraj kojim su lutali brojni odmetnici, demobilizirani vojnici, šverceri i prosjaci.

U tim poratnim godinama počinio je svoje prve pljačke. Nakon jednog hapšenja o njemu je u sudskim spisima ostao zapis koji nam u nekoliko riječi mnogo govori o uvjetima u kojima je odrastao: „Todor Medić Todorov, majke Stevanije, iz Bjeline (opština Kistanje), rođen 20. februara 1901, srpsko-pravoslavne vjere, neoženjen, bez imovine, težak.“

Pjesnik i odmetnik

Kako je sam ispričao, kada je 1924. pušten s robije, ubrzo su ga ponovno uhapsili i premlatili žandari, jer je nakon neke pucnjave u selu pod njegovim krevetom pronađena puška.

Tada im je pobjegao, potpuno se odmetnuo i više nikada nije imao stalnu adresu. S njegovih kasnijih suđenja izvještavalo je splitsko Novo doba i beogradska Politika, u kojima je zabilježena Todorova izjava o početku hajdučke karijere: „Osmog augusta 1925. postadoh beskućnik i poče moje lutanje…“

Hajduk Todor pljačkao je bogate seljake i trgovce u Bukovici, Ravnim kotarima, Lici i Bosni. Bio je dio manje hajdučke bande, sačinjene od Srba i Hrvata iz svog zavičaja

Hajduk Todor pljačkao je bogate seljake i trgovce u Bukovici, Ravnim kotarima, Lici i Bosni. Bio je dio manje hajdučke bande, sačinjene od Srba i Hrvata iz svog zavičaja. Todor nije išao u školu, ali je na robiji naučio čitati i pisati, što mu je omogućilo da piše pjesme u desetercu i iza sebe ostavi stihove o svom životu. U njima je govorio o mržnji prema policiji koju je vidio kao ugnjetavače naroda: „Živ u ruke ja žandarma neću,/Dok mi smrtnu ne zapale svijeću,/Jer ih smatram kao zloglasnike,/I naroda moga zlostavnike“/

U drugoj pjesmi jasan je njegov stav prema fašističkoj-talijanskoj vlasti koja je tada okupirala velike dijelove Dalmacije: /„Evo sjedim na tvrdom kamenu,/Držim pušku na desnom ramenu,/Ne držim je protiv braće svoje,/Nego mislim, obnoć i o danu,/Da nanesem štetu Talijanu“/

Njemu i njegovoj bandi na teret su se stavljala ubojstva dva bogata trgovca. Ponovno je uhapšen 1928. i osuđen na smrt vješanjem, ali odlukom kralja Aleksandra pomilovan je i osuđen na doživotnu robiju koja je uključivala „cjelodnevni post i tvrd ležaj“ jednom godišnje, na datum počinjenih ubojstava. Todor je postio samo na jednu obljetnicu, jer je već iduće godine pobjegao iz šibenskog zatvora, što mu je donijelo veliku medijsku slavu. Glava mu je ucijenjena na 50 hiljada dinara i u naredne dvije godine neprekidno je izvodio nova razbojništva pri kojima je ubio žandara. Postao je najpoznatiji odmetnik na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne.

Posljednji put uhapšen je 1931., kada je jedan jatak policiji otkrio njegove skrovište i za to dobio nagradu od 30 hiljada dinara. Pružao je otpor do posljednjeg metka, a uhvaćen je kada je ranjen u glavu.

Aleksandrova i Ljotićeva presuda

Na sudu je izjavio kako je pljačkao da bi mogao živjeti, a da živjeti ne može bez slobode i da je iz zatvora pobjegao jer nije mogao trpjeti da ga drže vezanog. Suci su zbog straha od novog bijega odbili molbu advokata da mu se tokom suđenja s nogu skinu teški okovi, koji su vidljivi i na jedinoj poznatoj Todorovoj fotografiji. Nije otkrio ime nijednog jataka i ponovno je osuđen na smrt, a kralj Aleksandar je ovoga puta na prijedlog Dimitrija Ljotića, ministra pravde i budućeg pomoćnika nacista, odbio njegovu molbu za pomilovanje na kojoj su bili potpisi i svih seoskih starješina Bukovice.

Glavni državni dželat Dragutin Hart objesio ga je 23. septembra 1931. u dvorištu šibenskog suda. Hart je pogubljenje izvršio odjeven u frak, cilindar i bijele rukavice. Mediji onog vremena spominju kako je prije smrti Todor zatražio pisara kojem je izdiktirao svoje memoare, ali Odjeljenje javne bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova zabranilo je njihovu objavu jer su proglašeni „nemoralnima“.

Društveni banditi

Većina zapisa o Todoru Mediću tako je vjerojatno zauvijek izgubljena, pa se za razumijevanje njegovog života najbolje okrenuti dostupnim tumačenjima okolnosti u kojima je djelovao. Jedan od najpoznatijih povjesničara 20. stoljeća Erik Hobsbaum je u svojoj knjizi „Banditi“ istraživao fenomen „društvenih bandita“. Definirao ih je kao ljude koje su država i zemljoposjednici kriminalizirali, ali unutar svojih ruralnih životnih sredina oni nisu bili odbacivani od strane većinskog seljačkog stanovništva koje je njihove postupke često smatralo opravdanom pobunom.

Ovaj fenomen Hobsbaum je nazivao jednim od najuniverzalnijih u povijesti jer je primjere nalazio na svim kontinentima, a javljali su se i u različitim stoljećima. To je objasnio velikim sličnostima u životu seljačkih zajednica bez obzira na mjesto, a kronološki gledano, fenomen „društvenih bandita“ smjestio je u fazu u kojoj se društvo iz plemensko-rodbinskog uređenja pretvara u moderno, industrijsko-kapitalističko.

Nekoliko stvari u takvim okolnostima omogućuje odmetništvo kojim se Hobsbaum bavio i na primjerima hajduka iz Bosne, Makedonije i Bugarske. Siromašna ruralna područja nisu mogla ponuditi posao svim svojim stanovnicima, što je stvaralo višak radne snage i veliki broj mladih muškaraca je jednostavno morao odabrati emigraciju (Todorov otac je odselio u Ameriku) ili odmetništvo kao taktiku preživljavanja. Najčešći odmetnici bili su bezemljaši, najsiromašniji seljaci i uglavnom neženje, jer je obitelj seljaka vezivala uz zemlju. U njihovim postupcima više ih je vodila ekonomija, nego ideologija.

Državna i saobraćajna infrastruktura rane faze kapitalističkog razvoja kod nas su još ne tako davno omogućavala hajdučiju. Većinom cesta putovalo se sporo, što je odgovaralo odmetnicima. Nakon izvršene pljačke bilo im je dovoljno da prijeđu samo koji kilometar i dospiju na područja do kojih administracija države i njeni represivni aparati jedva ili nimalo ne dopiru, a seljaštvo koje ih naseljava nerijetko prezire te organe i vidi ih kao svoje tlačitelje.

Mjesto hajduka u klasnom ratu

Hobsbaum balkanske hajduke naziva „primitivnim pokretom otpora“. Kroz metode uglavnom individualnog terora, rjeđe masovnog pokreta, njihova ideja nije bila graditi novi svijet već izboriti se za ideal dobrog, starog svijeta. Nisu tražili svijet bez gospodara, već pravednije gospodare, milosrdne kraljeve itd.

Hajduke i ostale društvene bandite Hobsbaum naziva više reformistima nego revolucionarima, ljudima koji su imali snage prokrčiti put, ali nisu otkrivali nove jer su bili „revolucionarni tradicionalisti“ (Todor je pred smrt uz pisara tražio i sveštenika). Time Hobsbaum ne osporava njihov oslobodilački potencijal i opisuje ih kao avangardu prošlih vremena. Ističe demokratski ustroj hajdučkih bandi čiji su članovi sami birali harambaše, a zabilježeno je i učešće žena koje nisu bile samo jataci već su i nosile oružje. Navodi kako je porast broja takvih bandita često najavljivao seljačke revolucije koje su iznjedrile šire promjene. Ruralni anarhizam u Andaluziji bio je najprisutniji na čuvenim odmetničkim područjima, a iz našeg primjera znamo da su stazama hajduka samo koju godinu kasnije gazili partizani. Samim svojim postojanjem, hajduci su potlačenim seljacima bili živi dokaz da je moguće pobuniti se i opstati, makar i krijući se po šumama i gorama.

Hajduke i ostale društvene bandite Hobsbaum naziva više reformistima nego revolucionarima, ljudima koji su imali snage prokrčiti put, ali nisu otkrivali nove jer su bili „revolucionarni tradicionalisti“ (Todor je pred smrt uz pisara tražio i sveštenika)

Istovremeno Hobsbaum ističe kako su granice pojmova o kojima govori katkad bile i maglovite. Isti čovjek je primjerice u rodnom kraju mogao djelovati kao „društveni bandit“, a u nekom drugom kao „obični pljačkaš“. Naša povijest također nas uči da su hajduci iz davnina sami mogli postati velikaši, kada bi primjerice od Mletaka dobili posjed i podanike kao nagradu za sijanje straha na turskoj teritoriji. Kao što nam je poznato, Dalmacija u kojoj je prije 100 godina živio Todor Medić spada upravo u period koji svojim ekonomskim karakteristikama proizvodi odmetništvo o kojem je pisao Hobsbaum i zato je u njegovom istraživanju moguće prepoznati paralele s brojnim dijelovima biografije posljednjeg dalmatinskog hajduka.

Lokalni pogled na našu hajdučiju nudi nam knjiga Božidara Simića „Srbi u Imotskoj krajini“ koja objašnjava kako je hajduke iznad religijsko-nacionalnih identiteta obilježavala klasna pripadnost. Simić navodi izvore s kraja 19. stoljeća o hajdučkim bandama koje su u ravnopravnim omjerima činili pravoslavci i katolici, a njihove mete su osim osmanskih karavana i predstavnika sultanove vlasti nerijetko bili i bogati kršćani. Iako su hajduci često poznati kao nacionalni heroji koji se bore protiv osvajača izvana, velik dio njih uvijek je vodio i klasni rat protiv autoriteta iz „svog“ tabora, naročito nakon oslobođenja od Turaka.

Iako su hajduci često poznati kao nacionalni heroji koji se bore protiv osvajača izvana, velik dio njih uvijek je vodio i klasni rat protiv autoriteta iz „svog“ tabora, naročito nakon oslobođenja od Turaka.

O tome je iz hrvatskog ugla, baš u vrijeme Todorovih pohoda dvadesetih godina, govorio i Miroslav Krleža, braneći pučko hrvatstvo naspram onog buržoaskog: „Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo.“

„Di iz zemlje viri koplje“

Nakon smaknuća u Šibeniku, Todor Medić pokopan je u grob o kojem ne postoje pisani tragovi. Poput hrvatskog seljačkog tribuna Gupca, na čiju su glavu užarenu krunu stavili hrvatski feudalci, posljednji srpski hajduk u Dalmaciji skončao je na konopcu srpskog kralja. Vlast koja se dičila srpskim i jugoslavenskim patriotizmom, epskim junacima i oslobodilačkom tradicijom srpskog naroda, objesila je jednog od posljednjih likova narodnih legendi, ali nije ga zadugo nadživjela, potvrđujući Hobsbaumovu tezu o banditima kao glasnicima velikih promjena.

Hajduk Todor i danas živi u sjećanju stanovnika šibenskog zaleđa. Prema usmenoj predaji, navodno je pokopan na napuštenom groblju Raskrižje u Ražinama. Veći dio života o Todorovoj točnoj lokaciji samo se nagađalo, a njegove hajdučke kosti doživjele su istu sudbinu. Lokalci govore kako mu je grob na mjestu „di iz zemlje viri koplje“, ustvari ostatak zarđalog krsta.

U visokoj travi na Raskrižju na jednom mjestu iz tvrde dalmatinske zemlje zaista viri takvo metalno „koplje“. Kada bi tu umjesto guste drače i kupine bio epitaf, uz Todorove stihove odlično bi mu pristajali i oni njegovog pjesničkog kolege Miloša Crnjanskog:

/„O Balši, i Dušanu Silnom, da umukne krik./Vlastela, vojvode, despoti, behu sram./Hajdučkoj krvi nek se ori cik.//Ubici dište Vidovdanski hram!//Slavi, i oklopnicima, nek umukne poj./Despotica svetih nek nestane draž./Gladan i krvav je narod moj./A sjajna prošlost je laž.//

[…] //A suncu i manastirima ugušite poj./Kadife i svile nek nestane draž./Jauk i groblje je narod moj./A sjajna prošlost je laž.“/