Kako danas izgleda svakodnevni život, na primjer, u Republici Srpskoj, u odnosu na druge sredine u susjedstvu? Može li se danas živjeti, kao sav normalan svijet, bez politike? Da li ćemo, ironijski rečeno, uopće ostati normalni bez utjecaja politike? Da li se stare traume iz ratova 90-ih u Bosni i Hercegovini mogu liječiti novim mržnjama, ili bi nekako bilo racionalno da ako već živimo zajedno ili jedni pored drugih, ne zagorčavamo međusobno sebi ovaj jedini život? O toj kvadraturi kruga normalnog života, koji je danas ugrožen i lokalno i globalno, razgovaramo s Nenadom Novakovićem, dugogodišnjim novinarom, kulturnim i kazališnim poslenikom i sveučilišnim predavačem iz Banjaluke.
Kako dakle izgleda svakodnevni život u Republici Srpskoj?
Kada govorimo o životu u Republici Srpskoj, moramo razdvojiti dvije stvari: na jedan način izgleda život, na primjer, u Banjaluci, a sasvim drugačije izgleda život u selu Trnovu, zato što se prirodno radi o dva različita svijeta. Kada govorimo generalno o životu u Republici Srpskoj i još šire u Bosni i Hercegovini, možemo reći da su ljudi opterećeni nametanjem tema izvan života. Šta to znači? To znači da rijetko gdje u svijetu postoji situacija, kao što je to kod nas, da svaki građanin zna šta mu radi predsjednik, šta radi neki političar i zna svakoga po imenu, ko je na vlasti, a ko u opoziciji. To nije zato što smo mi mala sredina ili zato što bi baš svakoga interesovala politika, nego zato što nam je nametnuta matrica da nam politika određuje sve. To je svakako jedna otežavajuća okolnost našeg života, tako da u ovim jesenjim danima i mjesecima, kada treba da vodimo brigu o tome šta ćemo da zasijemo i kako ćemo da preživimo i uredimo našu egzistenciju preko zime, mi se bavimo nametnutim temama koje ne obilježavaju naš život, ali nas opterećuju. Vi jutros niste mogli da čujete u kafani „danas ću da radim to i to i važno mi je da obavim ovo ili ono“ ili da čujete čak i nešto od društvenih stvari, nego isključivo slušate kako je ovaj političar opsovao nekog drugog političara, ovi iz Federacije BiH su uradili nešto krivo ili su to uradili ovi iz Republike Srpske i tako u krug, umjesto da pričamo o normalnim stvarima.
Refleksije na rat
Kako izgledaju normalne stvari i zašto se u Bosni i Hercegovini ne priča o njima?
Normalni život odvija se u Banjaluci kao što se odvija i u Karlovcu ili u Puli. Narod pokušava da se izmjesti iz raznoraznog političkog vrtloga i da se bavi sam sobom, kako da preživi danas i sutra. Bio sam nedavno u Zaječaru i u Nišu na pozorišnim festivalima i vidio sam tamo svakodnevne ljude koji, kao i ljudi ovdje, pokušavaju da zarade tu svoju platu i da od nje žive. Takav način života je i u Banjaluci izvodljiv i on donekle tako i funkcioniše. Šire gledano, ako pogledamo ljude od istočne Srbije do sjevernog Jadrana, razlika u egzistencijalnom standardu i načinu životu varira unutar otprilike pet posto. Takozvana potrošačka korpa je u svim tim krajevima otprilike ista. Sada dolazi onaj ključni trenutak: kada bismo mogli, hipotetički rečeno, da zaboravimo medije, da ne znamo šta se događa na TV ekranu, nego samo da gledamo oko sebe, onda bismo smatrali da živimo u jednoj srećnoj državi koja nam nudi stvari koje u svakodnevnom životu možemo priuštiti. A onda kada se opet vratimo u ovaj virtuelni svijet političkog nadgornjavanja i nadmudrivanja, onda oko svega postajemo zaprepašteni.
Čini se da smo mi danas zbog politike zapravo jako nesretni.
Danas imamo nesreću da smo svjedoci tragedije dva velika rata: onog u Ukrajini i onog na Bliskom istoku, uz činjenicu da promatramo i vrlo napetu situaciju u Srbiji, na Kosovu. Svi ti događaji utiču i na našu ekonomsku situaciju i na cjelokupni naš život, ali mi to ne možemo da regulišemo, niti da na to utičemo jer su te nesreće uvezene spolja. Ovi svjetski dramatični događaji svakako utiču i na našu situaciju u regionu.
Neprestano se iz Federacije traži krivac u drugome za rat i onda sintagma „genocidni Srbi“, koji su prema toj sintagmi jedini krivci, postaje matrica na koju se drugi kače i njome mašu. Mislim da to za prevladavanje trauma prošlosti nije dobro
Koliko se ljudi danas u Bosni i Hercegovini sjećaju rata na svom području od prije 30 godina?
Vi i ja smo se puno puta sretali na pozorišnim susretima u regionu posljednjih godina i vrlo malo smo vremena posvećivali onome ružnom što se dogodilo prije 30 godina, svjesni da je to bila velika trauma i da se na to ne bi trebalo vraćati. Tako i ja i ljudi sa kojima se družim ovdje u Banjaluci – a to je uglavnom akademski krug ljudi povezan najšire oko kulture – pokušavamo da te ružne stvari ostavimo u jednoj fioci koju držimo zatvorenom. Te događaje nismo zaboravili, ali ne želimo da to što se dogodilo budu reper i odrednica za naš današnji život. Nažalost, čini mi se da danas i dalje postoji klima u kojoj se naročito iz Federacije Bosne i Hercegovine stalno podstiču refleksije na taj rat i nas u Republici Srpskoj stalno žele podsjećati na ono ružno što se dogodilo. Neprestano se iz Federacije traži krivac u drugome za rat i onda sintagma „genocidni Srbi“, koji su prema toj sintagmi jedini krivci, postaje matrica na koju se drugi kače i njome mašu. Mislim da to za prevladavanje trauma prošlosti nije dobro. Na taj način se samo ponovno vraćamo u 90-e, kojih što se mene tiče uopšte nije trebalo ni biti. Kao što sam rekao, sve bi to trebalo staviti u istorijsku fioku i okrenuti se budućnosti.
Misija kulture
Kakve su šanse u Bosni i Hercegovini za okretanje prema budućnosti?
Jedna od prepreka za takvu zajedničku budućnost su, na primjer, udžbenici i školska lektira, naročito opet u Federaciji, koji na jedan rigidan način govore o toj prošlosti. Problem je u tome da ako sa nekim hoćete da živite zajedno u istoj državi, ne možete tome nekome stalno nabijati na nos da je on najgori i da je jedini odgovoran za sve nevolje koje su nam se dogodile. Narodski rečeno, ako sa nekim nećeš da piješ kafu, ne moraš se sa njim ni svađati. Ali kako ćemo htjeti da zajedno pijemo kafu, ako ćemo se neprestano svađati? U najmanju ruku to nije racionalno: u udžbenicima za osnovne škole u Federaciji zaista se pišu skaredne stvari o narodu sa kojim bi ta djeca sutra trebala da žive zajedno. Da li je to normalno?
Od rata 90-ih prošlo je trideset godina. Koliki je intenzitet postratnih trauma danas?
Međunacionalni odnosi između Bošnjaka i Srba, koji žive u Federaciji BiH, odnosno u Republici Srpskoj, kao i između Bošnjaka i Hrvata unutar Federacije, sada su mnogostruko gori nego što su bili početkom 90-ih i za to je suodgovorna upravo ova današnja generacija. Osim toga, to govori istraživanje koje smo napravili sa mojim studentima, prema kojem je polovina građana i Federacije i Republike Srpske sada manje zainteresirana za ulazak u Evropsku uniju, nego što je to bila prije 20 godina. To znači da se svi pomalo zatvaramo u svoja nacionalna geta i to nikako ne može biti dobro. Za to smo svi zajedno krivi, ali odgovorna je i Evropa, koja bi nas u svoje redove trebala primiti, a neprestano nas gura na sporedni kolosijek. Nije nekako fer da svi ti evropski službenici u ovim krajevima dobivaju enormno visoke plate, a efekat njihovog posla svo ovo vrijeme je praktički nikakav.
Što hoće danas prosječni stanovnik Bosne i Hercegovine?
Moji prijatelji iz Konjica, Viteza i Prijedora imaju iste probleme i njih više ne interesuje sukobljavanje, nego ih interesuje kako da nam djeca ostanu ovdje, kako da ona žive dostojanstveno i kako da od svog rada prave ovdje budućnost za sebe i svoju porodicu. Moja tri rođena brata žive u Austriji i Njemačkoj, dobro su situirani, ali oni znaju da će tamo čitavog života biti stranci. To znaju i moja dva sina kojima pokušavam da objasnim da znanjem i radom mogu nešto postići u Klivlendu, Dubajiu, ali i u Banjaluci. Kažem im, također, da to mogu postići ako ne gledaju da li je neko žut, plav ili crn i kojem bogu se moli, nego ako znaju procijeniti da li taj neko sa kojim sarađuju zna ili ne zna određeni posao. Dakle, dobar život se može postići i ovdje, ali kao što rekoh imamo, na žalost, i ono drugo: ulicu, medije i politiku. Mi stariji smo zatrovali atmosferu i samo se nadam da ćemo imati još toliko pozitivne energije da spriječimo da ta mržnja neće zahvatiti i generaciju naše djece.
Moji prijatelji iz Konjica, Viteza i Prijedora imaju iste probleme i njih više ne interesuje sukobljavanje, nego ih interesuje kako da nam djeca ostanu ovdje, kako da ona žive dostojanstveno i kako da od svog rada prave ovdje budućnost za sebe i svoju porodicu
Kolika je važnost kulture u civiliziranju međusobnih odnosa na Balkanu?
Važnost kulture u međusobnim odnosima i smanjivanju tenzija je ogromna. Ono što je problem kod nas je da je jako teško uvjeriti one koji o kulturi odlučuju u važnost te misije. Ja sam devet godina bio direktor pozorišta u Banjaluci i jako puno vremena i energije sam potrošio uvjeravajući odgovorne u značaj našeg pozorišta. Kulturna diplomatija koja pokazuje i ono dobro lice svakog naroda i koja neutrališe predrasude o tom narodu nemjerljiva je.
Koliko Srbi u Republici Srpskoj osjećaju da su Srbi, a koliko da su Bosanci?
Termin Bosanac, kao skupno ime za sve ljude na ovom području, nije se ustalio u Republici Srpskoj, ne iz nekih posebnih ideoloških, nacionalnih ili vjerskih razloga, nego zato što nije jasno iz čega se izvodi taj pojam. Šta je to „Bosanac“, a šta „Bošnjak“? Meni lično ne smeta da se svako osjeća ili izjašnjava kako hoće i tako će vam ovdje reći veliki broj građana, da ljudi treba da budu to što jesu, ali da nacionalno određenje: Srbin, Hrvat, musliman ili nešto drugo, nije nekome niti prednost niti mana. Konačno i struktura Bosne i Hercegovine se zasniva na konstitutivnosti tri naroda i dva entiteta i to je tako i u našem ustavu zapisano. Svako nasilno naturanje nekog skupnog narodnog imena nije dobro, ako se, na primjer, sjetimo takvog pokušaja namjesnika Benjamina Kalaja, 1908. za vrijeme austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine. Takvi pokušaji i danas izazivaju odbojnost u BiH i u sredinama gdje ni Srbi nisu većina, nego su to, na primjer, Hrvati ili neko drugi.
Koje su prednosti modela Bosne i Hercegovine s tri konstitutivna naroda i dva entiteta u odnosu na druge modele uređenja države?
Odgovoriću vam pitanjem. Zašto naši političari, muslimani, Hrvati i Srbi, ne bi iskoristili veze koje ima svaka od tih strana u svijetu? Zašto ne bismo iskoristili veze Hrvata u BiH sa Hrvatskom i Evropskom unijom i takve benefite donijeli u Bosnu i Hercegovinu? Zašto ne bismo iskoristili veze naših muslimana sa muslimanskim zemljama, naročito sa Turskom i drugima, za jeftine kredite i investicije u BiH? Zašto ne bismo iskoristili veze Republike Srpske sa Srbijom, Mađarskom, Rusijom i Azerbejdžanom? Šta fali našim prijateljima u Sarajevu koji imaju najjeftiniji plin u Evropi, koji je dopremljen zahvaljujući vezama Republike Srpske sa Rusijom? Nemojmo se neprestano konfrontirati na temu „ko je sa kim u vezi“, nego hajmo sve te veze iskoristiti u korist građana Bosne i Hercegovine. Hajmo napraviti s takvim vezama nešto dobro, da naši stari mogu ovdje dostojanstveno živjeti i da naši mladi ostanu ovdje i prestanu misliti da je svugdje bolje nego u zemlji iz koje su potekli.
