Neki dan u Šibeniku smo predstavili važnu knjigu, naslovljenu „Zapisi s predumišljajem“, zbirku tekstova i ilustracija Milutina Dedića, slikara i pisca, hodopisca i hodočasnika, uistinu apartne pojave u sve uniformnijem svijetu, od one posebne i rijetke sorte mediteranskog, srpskog, hrvatskog i šibenskog umjetnika života. I odlaznika, kako drugo: šibenski suvremeni velikani svi odlaze iz grada u jednom trenutku i nijedan se više tijelom ne vraća. Čak ni poslije ovoga života – izuzimajući ovog posljednjeg živog, Matu Kovača iz Varoša, nitko osim šjor Brešana nije ni sahranjen u Šibeniku – u rasponu od stotinu godina, od Sime Matavulja, preko Baranovića, Vitića, Vesne Parun, Igora Mandića, Vice Vukova, Dražena Petrovića, čije je simboličke prisutnosti ovih dana pun grad, na još jednu strašnu godišnjicu – do samog Arsena Dedića, u teškoj „simetriji“ gdje je jedan brat pokopan u Zagrebu, a drugi u Beogradu. Simbolički pak „povratak“ zato, bilo kojega, drugačija je, komplicirana stvar u ovom gradu. Tako je, ili možda naročito tako, i s Milutinom Dedićem.

Prilika je došla uz ovu vrhunsku knjigu, koja je golema vrijednost po sebi – napisana divnim starovremenskim, nedostižno a prividno „jednostavnim“ stilom, pritom silno eruditska a nenametljivo poučna. Knjiga je to duhovnih putovanja, po baštini, sakralnoj i svjetovnoj, našega naroda, ali i svih naroda ovdje, knjiga koja u sebi u harmoniji drži i znalačke opise pravoslavnih manastira i spomenika partizanskim herojima, Svetoga Savu i Stjepana/Stevana Filipovića, ikone i brigadirsku značku, Beograd i – Dalmaciju, razumije se. K tome odlično složena, brižljivo uređena i grafički lijepo oblikovana, u zajedničkom izdanju Radio-televizije Srbije, gdje je za Drugi program Radio Beograda Milutin pisao i u eteru čitao ove tekstove, i kuće „Istina“, izdavačke ustanove Eparhije dalmatinske. Tekstove je priredio za štampu sam autor. Knjiga je izašla nažalost postumno – Milutin je otišao nenadano naglo i nekako uistinu neočekivano, s obzirom na fizičku snagu i izdržljivost unatoč ozbiljnim godinama. O duhovnoj živosti i vitalnosti da i ne govorimo.

Predstavljanje knjige moglo je biti i neka vrsta Milutinovog mogućeg „simboličkog povratka“. I mogao je biti važan događaj, na mnogo načina, za grad, za kulturu, ali i za oba naša naroda koji su oblikovali ovaj kulturno-povijesno i arhitektonski istinski veličanstveni grad – više ga stvarajući, ako se bez laži uzme ova trajna ovdašnja dihotomija, nego sve druge gradove na našem Mediteranu. Otud je organizator i pokrovitelj večeri bila Eparhija dalmatinska na čelu sa mladim i agilnim episkopom, vladikom Nikodimom, čovjekom ovoga doba, po psihologiji čovjekom komunikacije i već neko vrijeme agensom i učesnikom važnih kulturnih događaja, u gradu i u čitavom ovom kraju.

Promocija knjige došla je na jedino moguće mjesto – u „Kuću umjetnosti Arsen“, u čemu je i divna i jednako gorko ironična, višestruka dodatna simbolika. Prvo ona lična, jer, kako mi jedan od govornika reče kasnije, „misliš da je lako bilo da šta god radio, uvijek si jedino Arsenov brat“.  Tako, s nekim gotovo dalekim biblijskim ehom, stariji brat i „sin razmetni“ opet je mogao doći izgleda jedino uz sjenu i sjen mlađega.

Mogla je biti važna večer i važan događaj, kažem. Ali nije. Šibenik, ovakav kakav je danas, čudesno lijep, zbog čega se još više u kontrastu ističe ideološka homogenost i iz nje brisanje tragova, marginalizacija one njegove povijesne, humane, etničko-konfesionalne i biološke komponente, sastavnice koja ga je odredila sasvim – odlučio je drugačije. Sala, ne naročito velika, doduše, bila je solidno popunjena, državna televizija poslala je ekipu za prilog u Vijestima iz kulture, bilo je i lokalnih medija. Ipak, mnogima kao da je kroz glavu proletjelo pitanje, oprezna zapitanost, da nastavimo i dalje eufemistički, o tome „ko je tu točno došao“, ili još sarkastičnije, o omjeru jednih i drugih u gledalištu sjajne dvorane.

Kad je na početku pušten video isječak gdje Milutin Dedić govori, fragment je mogao poslužiti kao jasno čitljiva metafora njegove ličnosti, ali i svih nesporazuma koji proizlaze iz toga u širem smislu. Iako je svoj govor ekavizirao, ni nakon toliko decenija života Milutin nije izgubio ni mrvu svoga lokalnog akcenta, šibenske posebne muzike i naglašavanja. Uz dodatnu idiosinkratičnost koja je očito bila samo i jedino dedićevska – s ubrzanom, „mitraljeskom isporukom“ i uzlaznim akcentuiranjem slogova na kraju rečenice kad pravi poantu, nepogrešivo je činilo da se svima pred očima pojavi u začudno prepoznatljivom ehu i glas i ton Arsenov, onaj samosvojni način verbalnog izraza koji je nekada u trenu mogla bez greške kolektivno uhvatiti čitava jedna kultura.

Jasno je u hipu postalo isto tako svakome sa zrnom razuma i časti da je predstavljanje morala ispratiti bar peterostruko brojnija publika, da se ovom sinu razmetnome napravi simbolični postumni povratak kakav zaslužuje. Grad je poslao drugačiju poruku. Osjetio je da to, tako jako pripadništvo gradu, kao i, tek se sada osjeća kolika, markiranost njime u formativnim godinama, što je bivalo razvidno iz svake sljedeće Milutinove riječi s velikog platna, da sve nosi još jednu pripadnost. Deklarativnu, otvorenu, štoviše podignutu do ideala, što ne uzima sebe kao slučajnost nego kao zadatost, kao usud historijski i čak metafizički – ili netko misli da predsjednik pravoslavne opštine Jovan Dedić svojoj djeci slučajno nije dao uobičajena narodna imena kao Nikola, Petar, Rade, Simo, Pilip, Krste, nego baš Milutin i Arsenije – jedno po Svetom kralju i graditelju Gračanice, a drugo po onome koji je izveo narod iz pogibelji upravo ovamo? Pripadnost je to koja se u međuvremenu potire i, najžalosnije, poništava međusobno s prvom, onom varoških kala i rive, čudestvene Katedrale, kampanila i mletačkih trifora, onako kako se interpretira kakva je jedina poželjna danas. U svemu tome da se vrhunski autor, znalac, ali i bonvivan i nemirni, neromantično lutalački duh pun dubokih sumnji objavi ponovo doma ćiriličnim tomom u kom najbrojniji tekstovi govore o manastirima i pravoslavlju – e to ne biva. I evo iskrene tragičnosti: s obratne strane također, naime, čovjek koji bi kod rođene kuće, u svojoj neposrednoj okolini, prijekorne poglede zbog ponosa pripadnosti teško podnosio, u gradu i zemlji, pak što je poslije izabrao za svoje jer su predstavljali prečanski ideal i centar nacije, isti čovjek zbog svog, rekli bi neki „pleonastičkog“, mediteranskog srpstva ostao je, baš poput prethodnika mu Matavulja, na toj unutarnjoj rascijepljenosti trajno neshvaćen. Zato je atmosfera te večeri ostala i sama u nelagodnim kontrastima, između pristojnog, ali pokislog štimunga dobronamjernih, do nekog avetinjski mrzlog daha koji se doimao stvarnim u inače sparnoj šibenskoj noći.

Avaj. Od „ontološkog stranca“ ne prave se simboli povratka. Zasad.