Miljenko Domijan: Bog je isti i za nas i za Srbe

Piše: Bojan Munjin

Upoznajte konzervatora koji je odlikovan Ordenom Svetog Save drugog stepena „za svesrdno ukazivanje pomoći u obnavljanju drevnog vjerskog i kulturnog nasljeđa Srpske pravoslavne crkve u Dalmaciji”

Miljenko Domijan
Foto: Robert Anić/PIXSELL

This post is also available in: English (Engleski)

Ponosimo se na ovim prostorima kulturnom baštinom uzduž i poprijeko, ali koliko nam je zaista do nje stalo i koliko se stvarno o njoj brinemo? O tome razgovaramo sa Miljenkom Domijanom, prvorazrednim konzervatorom i dugogodišnjim direktorom Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru. Gospodin Domijan, porijeklom iz Grada Raba, kao da je srastao s tim starinama, svjestan da kulturna baština nadilazi mnoge granice, da jednako pripada i „nama“ i „njima“ i da je ono što se zove nacionalna kultura zapravo pejzaž različitih kamenčića koji su se našli zajedno hirom sudbine ili igrom historije. Važno je jedino sve njih čuvati, kao vlastitu djecu, od ma gdje oni dolazili, jer mi i ti raznoliki kamenčići, činimo zajedništvo, nekad veličanstvenog, a nekad tragičnog, čovjekovog jedinog postojanja na zemlji.

Moglo bi se reći da se vaše dugogodišnje profesionalnog iskustvo konzervatora u zaštiti spomenika kulture, i Grad Rab, nalaze u odnosu jedan naprama jedan.

Mogao bih odgovoriti kratko: da se nisam rodio u Rabu to onda ne bih bio ja. Još u djetinjstvu moji prijatelji i ja smo se prema Gradu Rabu odnosili kao prema našem svojevrsnom dnevnom boravku. Rab je bio, rečeno na dijalektu, naš „tinel“, blagovaonica, u kojoj smo se mi slobodno kretali. Za naše roditelje je jedino bilo važno da naučimo plivati, da ne brinu, a osim toga čitav grad je bio naš… I tako sam ja stasao u Rabu i Rab je stasao u meni. Kasniji zanat konzervatora spomenika kulture bio je prirodni refleks nekoga tko je neprestano prebivao u tom „dnevnom boravku“, satkanom od vrhunske kulturne baštine, stare preko 2.000 godina. Zaista sam zahvalan tom kulturnom materijalu. S druge strane, Talijani bi rekli dosta brutalno, nekom vrstom rugalice, „ništa nije ostalo osim tog kamena…“

Što bi ta rugalica zapravo značila?

Ona bi značila da se ta kulturna baština, stari Grad Rab, sada guši u ovom elementarno primitivnom turizmu, a u mojoj mladosti taj turizam je bio znatno kvalitetniji, odnosno odisao je onime kako se taj turizam prepoznavao na primjer u 19. stoljeću. Prvi evropski ljubitelji umjetnosti dolazili su tada baš u Rab i jedan od njih, austrijski povjesničar umjetnosti Šlajer rekao je da je Rab „prvorazredni spoj riznice kulture i prirodnog okoliša“. Dolazio je i znameniti engleski arhitekt Tomas Graham Džekson, koji je pisao o ljepotama kulture na Jadranu i on kaže da mu je Rab najljepši grad u Dalmaciji. Ti dalmatinski gradovi, Split, Zadar, Rab i drugi bili su u rangu slobodnih talijanskih gradova, koji su se svi razvili od starorimskih središta, preko ranog kršćanstva, romanike do u kasni 19. vijek.

Miljenko Domijan
Miljenko Domijan, foto: Bojan Munjin

Očevim stopama

Kako je taj „dnevni boravak“ ljepote na Rabu rastao u vašem srcu?

Pa pogledajte, ako se okrenemo prema moru, ugledat ćemo zvonik katedrale. Ima li ljepšeg zvonika na Mediteranu, iz tog povijesnog razdoblja druge polovine 12 stoljeća? Nema. Čak i ako to ne želiš, u Gradu Rabu moraš na svakom koraku udariti u neki drevni spomenik kulture. Tako da sam ja još kao dječak upoznao neke čudne ljude, zanesenjake, koji su se zvali konzervatori kulturne baštine, što ja u početku uopće nisam znao što bi značilo. Naime, kako u Rabu nije postojao stalni konzervator kulturne baštine, moj otac, koji je bio građevinar i klesar, koji je napravio gradsku rivu i još neke lokalitete na Rabu, imenovan je za počasnog konzervatora riječkog konzervatorskog zavoda za otok i Grad Rab. Tada sam upoznao pokojnog Braka Fučića, Vandu Ekl i druge naše dragocjene istraživače i ta ljubav prema tome poslu se hoćeš nećeš usadila u mene. Moji su svi bili antifašisti, od logora do partizana i kada je moj otac umro, koji je čitavog života klesao i gradio po Rabu, nekako sam imao potrebu nastaviti tamo gdje je on stao. Zato sam u Rijeci upisao Pedagošku akademiju, odjel likovnih umjetnosti, i u Zadru Povijest umjetnosti i filozofiju, a onda sam se još kao student zaposlio u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zadru…

Kako izgleda Grad Rab, kao svojevrsna školjka arhitekture, likovnosti, urbane funkcionalnosti i sakralne duhovnosti?

U 12. stoljeću Rab je imao tri zvonika od kojih je jedan, kao što rekoh, najmonumentalniji na Jadranu, a sada država nije u stanju sve to očuvati nego se hvali gostima i noćenjima, dok kulturna baština postaje samo privjesak vulgarnog turizma kakvoga sada imamo. Rab ima glavu Sv. Kristofora kao zaštitnika grada i vrijednost svih tih relikvija govori o bogatstvu grada. Netko je napisao za rapske znamenitosti, uz nešto patetike, da su to zahvati anđela. Dosta je važno istaknuti da je Rab kroz stoljeća bio dobro organizirani grad, o čemu također svjedoči upravo njegova kulturna baština.

Rab je bio dragulj otvorene zapadne i bizantske kulture

Grad Rab je ispratio mnoga stoljeća i nagledao se i ljepote i ružnih događaja.

Rab postaje općina, municipij, sa svim pravima jednog grada još za vrijeme starorimske republike desetljećima prije Krista. Tako organizirani grad, uz sve historijske mijene, traje čitavu povijest od tih rimskih vremena, ranog kršćanstva, srednjeg vijeka i dalje. Rab je jedno vrijeme, nakon pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine, bio, kao i Zadar, dio Istočnog rimskog carstva odnosno Bizanta. Konotacija Bizanta danas se krivo određuje i ta konotacija je političke, nacionalne i vjerske naravi, što bi asociralo na pravoslavlje ili Srbe, što su prilično velike gluposti. Činjenica jest da je Rab bio dio tog dobro organiziranog civiliziranog carstva, koje je trajalo 1000 godina, čiji je glavni grad na Jadranu bio Zadar. Ti tragovi Bizanta najviše se ogledaju u gradu Rabu u slikarstvu, odnosno u prikazu svetaca na ikonama čiji tragovi još postoje, recimo u rapskoj katedrali, ako govorimo o „Bogorodici sa malim Isusom“ ali i drugdje.

To je ako dobro govorim i doba velikih seoba stanovništva…

Da, na primjer tzv. italo-kretska kultura nastaje u to doba, jer kršćani istočnog obreda, bježeći sa Krete pred Turcima, naseljavaju ove krajeve pod upravom Venecije. U Veneciji se tada gradi čuvena Crkva Sv. Marka, po uzoru na pravoslavnu Crkvu Svetih Apostola u Konstantinopolju. Prema istim uzorima istočnog kršćanstva izgrađena je Crkva Svetog Ivana evanđelista na Rabu i Crkva Svetog Donata u Zadru. Taj spoj istočnog i zapadnog kršćanstva na ovim prostorima pa i na Rabu jest rano kršćanstvo i arhitektura koji započinju u 5. i 6. vijeku. Godine 1409. Rab potpada pod Veneciju, kao i cijela Dalmacija, koju Veneciji prodaje hrvatski kralj Ladislav napuljski, i to tako traje sve do Napoleona s kraja 18 stoljeća. Za slavenizaciju Raba zaslužna je međutim upravo Venecija. Nakon kuge u 14. i 15. stoljeću, Rab ostaje bez stanovnika koji su bili toj Veneciji potrebni za ribarstvo i trgovinu i ona Rab naseljava prebjezima od Turaka, iz Bosne i Like. Tada nije bilo onakve vrste nacionalizma kakav mi danas zatičemo. Rab je bio dragulj takve otvorene zapadne i bizantske kulture, da bi sve završilo u 20. stojeću sa talijanskim fašizmom, iredentom i koncentracionim logorom na Rabu i dvije i pol hiljade mrtvih.

Nagrada od španjolske kraljice, ali ne i od susjeda

Kao konzervatoru, pred vama je neprestano bila popudbina od preko 2000 godina…

Formalno sam zvanje konzervatora stekao 1975. godine u zadarskom Zavodu za zaštitu spomenika kulture, na čijem čelu sam kao direktor bio dugi niz godina. Na kraju sam od Grada Zadra dobio i nagradu za životno djelo za obnovu i očuvanje zadarskih kulturnih spomenika i za njihov upis na UNESCO-vu listu svjetske baštine, na čemu sam zaista i ponosan i zahvalan. Dobio sam također i nagradu Grada Dubrovnika za životno djelo jer sam 22 godine vodio UNESCO-vu komisiju za obnovu Grada Dubrovnika, što mi je također drago. U jednom trenutku sam se zapitao: moj rodni Grad Rab mi je toliko toga dao, a što sam mu ja vratio? U to vrijeme pročelje rapske katedrale i krovište bilo je u opasanosti da se sruši, zvonik Sv. Andrije bio je na pragu da nestane, ostaci Crkve Sv. Ivana bili su u komadićima, štukature u Crkvi Sv. Križa su padale sa stropa u velikim komadima… To zaista nisam mogao dozvoliti i u 80-ima sam sa svojim suradnicima počeo sve to polako obnavljati.

Koliko je pomagala administracija Grada Raba?

Problemski eho te zaostavštine koju je trebalo obnoviti slabo je dopirao do rapske gradske administracije. Za primjer reći ću da je zadnja velika obnova bila Crkva Sv. Justine jer je i ona bila također u jadnom stanju i uz tu obnovu smo željeli obnoviti i muzej sakralne umjetnosti na Rabu od IX do XIX vijeka. Kada je došao dan prezentacije te zbirke, pojavili su se neki ljudi iz gradske administracije, koji su inače dragi ljudi, ali ti ljudi nisu iz Grada Raba nego iz okolice. Postoji ona klasična frustracija sela u odnosu na grad pa je tako i rapskim otočanima Grad Rab oduvijek bio simbol njihove vjekovne patnje. Među otočanima Raba postoji slogan da je Grad Rab „gromača koju treba razvaljat“… Ako takav mentalitet postoji na otoku, kako možete očekivati da će se u zaštitu Grada Raba nešto bogznašto izdvojiti.

Postoji ona ironična rečenica iz jedne predstave iz žanra komedije del arte: svugdje je lijepo ali kod kuće je najgore.

Činjenica je da sam u takvom okolišu morao nešto učiniti za očuvanje spomenika svog rodnog grada. Obnova Crkve Sv. Justine koštala je pet milijuna i tristo hiljada kuna, od kojih Grad Rab nije dao ni jednu kunu. Mi luđaci koji smo obnavljali Grad Rab dovlačili smo sva ta sredstva iz Zagreba i od drugdje, ali ne sa otoka. Za obnovu rapske katedrale, što je bio nevjerojatno riskantan posao inkorporacije novih kamenih blokova u vjekovima staro pročelje, dobio sam nagradu „Evropa Nostra“ iz ruku španjolske kraljice Sofije ali ne i od svojih susjeda… Što bih još trebao napraviti na Rabu da bih dobio bilo kakvo priznanje od svojih Rabljana, da mogu lakše umrit?

Baština nije na prodaju

Dobili ste i Orden Svetog Save drugog reda Srpske pravoslavne crkve za obnovu i očuvanje manastira Krka i Krupa u Dalmaciji?

Mene su za taj posao predložili dva igumana ovih manastira, od kojih je jedan od njih sada Episkop dalmatinski, Nikodim, a drugi, Gavrilo, sljedbenik moga starog prijatelja, oca Pavla Kozlice, igumana manastira Krupa. Manastir Krupa je po mom mišljenju najznačajniji srpski pravoslavni spomenik u Dalmaciji, kulturna ostavština na tlu Hrvatske prvog reda, za koji je otac Pavle, zaista jedna dragocjena osoba, čak dobio nagradu ZAVNOH-a. Taj posao zaštite ovih manastira ja sam radio i desetljećima prije ovog rata. Osnovao sam muzej i zbirku ikona u tim manastirima i bio sam prijatelj sa mnogim njihovim monasima. A onda je došlo to zlo, rat, i ja sam i tada morao poći poslom u manastir Krupa. Sjećam se da me je tada propustila krajinska milicija, manastir je bio u jadnom stanju i u njemu sam zatekao oca Pavla kako plače. Rekao sam mu: „Oče Pavle, nemojte plakati, ni Vi ni ja za ovo nismo krivi“. Kada je pred manastir stigla hrvatska vojska, ja sam im rekao: „Nemojte rušiti ovaj manastir. Bog je isti i za nas i za Srbe.“ Taj manastir je ostao čitav za svo vrijeme rata i na to sam ponosan. Odmah nakon rata, otac Pavle je dobio premještaj u manastir Žiču u Srbiji. Onda mu je došao neki luđak koji mu je rekao da je manastir Krupa spaljen. Otac Pavle je nakon dva dana od muke i tuge umro…

Hoće li u ovoj civilizaciji, u kojoj ništa nije starije od prekjučer, preživjeti dugovjekovna kulturna baština?

Reći ću ono što sam rekao i prije 30 godina, kada je riječ o kulturnoj baštini: imamo pravo na strah. Radi se o tome da je baština može opstati jedino ako je ona dio čovjekovog kulturnog identiteta, odnosno ako je ona doživljena integralnim dijelom čovjekovog postojanja u prostoru i vremenu. Pitanje je tko danas razmišlja na taj način? Da li ćemo baštinu „prodati“ na najprimitivniji način evropskom puku koji hrli ovamo u ljetnim mjesecima ili će išta ostati od razumijevanja da nas ta baština čini dionicima jedne konkretne civilizacije. To je pitanje o nečemu što ja zovem globalnim socijalnim moralom i u tom smislu mogu se samo nadati da će taj puk ili narod, i lokalno i globalno, pronaći svoj, da citiram pisca Slobodana Novaka, izgubljeni zavičaj… Ili, kako kaže ona talijanska fraza, „važno je neogorčen umrijeti“. Da bi se to moglo, čovjek mora imati neku širu perspektivu smisla svoga života. Sa svim što sam uradio vjerujem da sam se tom životnom smislu odužio. Nadam se da sam očuvao mogućnost da se u budućnosti ponovo pojavi neki dječak ili djevojčica koji će ove zidine, crkve i zvonike gledati kao na svoj dnevni boravak…

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje:

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: