Igor Novaković: Nijedno pitanje vezano za KiM nije rešeno

Piše: Bojan Munjin

Nije verovatno da će se Srbi uskoro vratiti u kosovske institucije koje su, kao što znamo, demonstrativno napustili. Takođe, sigurno je da će oni, kao i Republika Srbija i dalje insistirati na implementaciji Briselskog sporazuma iz 2013. godine, odnosno stvaranju Zajednice srpskih opština

Igor Novaković
Igor Novaković, foto: printscreen

Zadnjih mjeseci i tjedana situacija na Kosovu i Metohiji se višestruko užarila, uz zabrinutost svih da bi ona mogla eksplodirati. Što se zaista događa i kakve su perspektive za ovo neuralgično i opasno područje, razgovaramo s Igorom Novakovićem, direktorom istraživačkih projekata Centra za međunarodne i bezbednosne poslove u Beogradu.

Kako ocjenjujete trenutnu situacija na Kosovu i Metohiji, nakon nedavnih napetosti?

Trenutna situacija je i dalje nesigurna. Uklanjanje srpskih barikada koje smo gledali za vreme zadnjih napetosti, u ovom trenutku ne znači puno, jer nijedno od suštinskih pitanja na Kosovu i Metohiji nije rešeno. Nije verovatno da će se Srbi uskoro vratiti u kosovske institucije koje su, kao što znamo, demonstrativno napustili. Takođe, sigurno je da će oni, kao i Republika Srbija i dalje insistirati na implementaciji Briselskog sporazuma iz 2013. godine, odnosno stvaranju Zajednice srpskih opština, što je sadašnji premijer Kosova Aljbin Kurti prilično demonizovao, još dok je bio u opoziciji, pa sve do danas.

Nedavno je tzv. visoka petorka međunarodne zajednice posjetila Beograd, sa zahtjevom da se normalizacija odnosa dvije strane što prije riješi.

Međunarodna petorka se u svojim zahtevima oslonila na tzv. francusko-nemački predlog o normalizaciji, koji podrazumeva međusobno priznavanje dveju strana kao „međunarodnog pravnog subjekta“, otprilike kao u sporazumu između Zapadne i Istočne Nemačke 1972. godine, ali to još uvek nikako ne znači da bi Prištini bio otvoren put u Ujedinjene nacije. Ovaj predlog je tek okvir za normalizaciju, a ne poziv Srbiji da prizna nezavisnost Kosova. Američki član visoke petorke Gabrijel Eskobar je za vreme ove posete rekao važnu stvar, a to je da priznavanje Zajednice srpskih opština iz Briselskog sporazuma 2013. godine sada mora da ide paralelno sa predlogom o normalizaciji, što znači da je Srbija i dalje u pregovorima i videćemo kako će taj proces teći dalje. Ne treba zaboraviti da taj predlog o normalizaciji sadrži i stavku jasne zaštite srpske kulturne i verske baštine na KiM, što za Srbiju jeste jedno od ključnih pitanja. Da ovaj proces pregovaranja nije lagan govori i činjenica da je nakon Beograda, specijalni predstavnik Evropske unije za dijalog Beograda i Prištine, Miroslav Lajčak imao težak razgovor sa Aljbinom Kurtijem, koji, kao što sam rekao, negira osnivanje Zajednice srpskih opština na Kosovu i Metohiji i želi jasne garancije da će Kosovo biti primljeno u UN.

Stabilizovanje situacije

Iz pozicije međunarodne zajednice čini se da ti pregovori previše dugo traju. Zašto je to tako?

Prvo, situacija je trenutno dodatno komplikovana zbog rata u  Ukrajini, koji je definitivno promenio bezbednosnu dinamiku u regionu, a i šire. Drugo, sam premijer Kurti je očigledno rešio nakon formiranja svoje druge vlade da promeni odnos snaga na terenu. Ako povežemo ove dve činjenice sa dugogodišnjim prilično tromim učešćem predstavnika EU po pitanju rešavanja problema na Kosovu i Metohiji, onda jasnije vidimo uticaj današnje američke administracije na Kosovu i Metohiji, koja bi očito želela da što pre stabilizuje trenutnu situaciju na terenu, jer joj ne bi odgovaralo prelivanje rata na istoku Evrope na područje Kosova i Metohije ili na širu balkansku regiju.

Rekli ste da je EU kronično troma u rješavanju pitanja na Kosovu i Metohiji. Koji su uzroci te tromosti?

Onome ko se blisko bavi pitanjima EU taj problem njene tromosti je prilično jasan. Prvo, na formalnom nivou imate Evropsku komisiju koja bi trebala biti vlada EU, ali ona to po svojim ingerencijama nije, pa zatim imate službu EU za spoljne poslove koja je neka hibridna varijanta ministarstva inostranih poslova, zato što se ti spoljni poslovi dogovaraju konsenzusom 27 njenih članica. Upravo taj konsenzus, dakle princip da se svih 27 evropskih ministara spoljnih poslova moraju jednoglasno oko nečega složiti, stvara problem efikasnosti, jer naime u slučaju Kosova pet država EU nije priznalo njegovu nezavisnost i interesi članica EU oko njega su očito podeljeni.

Zašto se konkretno implementacija sporazuma o osnivanju Zajednice srpskih općina toliko otegla?

Sam sporazum o Zajednici srpskih opština, kao posebni deo Briselskog sporazuma, potpisan je 2015. godine. Onda ga je tadašnja predsednica Kosova Atifete Jahjaga poslala na očitovanje na Ustavni sud Kosova, pa je on onda donekle izmenjen, ali je sud jasno rekao da je sporazum o Zajednici srpskih opština pravna i politička obaveza Prištine. Sa vremenom se pitanje osnivanja Zajednice srpskih opština svelo na pitanje volje političke većine u skupštini Kosova. Sadašnji premijer Kurti, kao što sam rekao, za vreme svog prvog mandata, kao i u vreme dok je bio u opoziciji, kao i danas, neprestano govori kako ne želi „novu Republiku Srpsku“ na teritoriji Kosova, što pravno i praktično baš i nije tačno. Na papiru Republika Srpska ima prilično jasna zakonodavna, sudska i izvršna ovlašćenja, dok Zajednica srpskih opština prema Briselskom sporazumu ima vrlo ograničene nadležnosti, koje se svode na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, prostorno planiranje i komunalne poslove. Danas bi premijer Kurti trebao da pređe sopstveni Rubikon koji je sam stvorio negirajući sve ove godine Zajednicu srpskih opština, za koju je i nedavno decidirano rekao da nema govora da se ona stvori.

Koliko je u svemu tome jasan zahtjev EU i SAD prema Srbiji da bi ona na kraju ipak morala priznati Kosovo kao nezavisnu državu? 

Mislim da je Evropskoj uniji u ovom trenutku dosta jasno da do priznanja nezavisnosti Kosova od strane Srbije neće tako skoro doći pa je, ponavljam, „normalizacija odnosa“ sada glavna karta na stolu, uz želju određenih krugova u EU da će do tog priznanja doći kada se ti odnosi zaista normalizuju. Međutim, mi vidimo tokom godina, od 2013. kada je potpisan Briselski sporazum, da se atmosfera između dve strane nije ni jednog momenta previše poboljšala. S time da je ta atmosfera između 2013. i 2019. godine bila mnogo bolja nego što je sada.

Šargarepa i batina

Kakva je trenutna pozicija američke administracije u odnosu na krizu na Kosovu i Metohiji?

Neki od službenika u današnjoj američkoj administraciji zaduženih za Kosovo i Metohiju su ljudi još iz Klintonovog vremena, što znači da oni imaju popriličnog iskustva oko stanja na terenu. U tom smislu oni verovatno žele na neki mekši način da pristupe trenutnim problemima, naročito zato što Aljbin Kurti sada ima većinsku podršku u skupštini Kosova, ima ogromnu popularnost na Kosovu i zato je danas sa njim teže pregovarati nego pre. Zapadni političari su u poslednjih 30 godina često koristili slabe tačke balkanskih političara za uticaj na terenu, ali kod Kurtija tih slabih tačaka naprosto nema. Na primer, Kurti je u praksi pokazao da je jako orijentisan na borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, što je uvek bila karta Zapada za uticaj na lokalne političare oko svojih interesa, ali kod Kurtija oni na tu kartu ne mogu igrati.

To bi značilo da se između tzv. batine i mrkve u utjecaju na lokalne političare, međunarodna zajednica sada odlučila na mrkvu?

Apsolutno. Računica za međunarodnu zajednicu je jasna: ako imate lokalne ljude sa kojima možete voditi kakav takav dijalog, to će značiti manje ulaganja ekonomskog, političkog pa i vojnog kapitala kojim raspolažete. Evo primera: od početka rata u Ukrajini, EU i NATO su značajno povećale svoje vojno prisustvo i na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, upravo zato što ovo jeste bure baruta. Ono što je međunarodna zajednica naučila iz iskustva jugoslovenskih ratova u 90-ima jeste da puno toga što se želi postići u smirivanju tenzija ovisi od volje lokalnih lidera. Setite se da rat u Bosni i Hercegovini nije morao ni da počne. Neki od lokalnih lidera tada nisu prihvatili vrlo razuman Kutiljerov plan, pa još pre toga Karingtonov plan za suzbijanje rata na čitavom prostoru Jugoslavije ili VensOvenov plan 1993. za prestanak rata u BiH. Za svaku međunarodnu inicijativu potrebno je imati lokalne lidere koji, jedni, drugi i treći, prepoznaju u njoj svoje interese. Zato mislim da se u komplikovanoj situaciji američka administracija trenutno na Kosovu ponaša oprezno, između ostalog i zato što je ona priznala Kosovo kao nezavisnu državu.

Kakva je perspektiva politike Srbije na Kosovu i Metohiji u narednom vremenu?

Ja sam skeptičan oko toga da Srbija u ovom trenutku može imati nekog značajnijeg uticaja na Kosovu. Rat u Ukrajini je na svaki način destabilizovao čitav niz evropskih odnosa i u tom smislu je Srbija sada u prilično neudobnoj poziciji za neko konkretnije delovanje. Ono na čemu Srbija može graditi neku konstruktivnu politiku je, na primer, inicijativa u kojoj sudeluje već par godina, Otvoreni Balkan, koja u sebi možda poseduje puno deklarativnih lepih reči, ali opipljive činjenice su, na primer, značajno povećani broj srpskih turista koji posećuju Albaniju i rast privredne razmene između ove dve zemlje. To daje i neku šansu za otopljavanje odnosa na Kosovu, uz sva druga neuralgična pitanja trenutno na Balkanu, kada su u pitanju službeno Sarajevo, Banja Luka, Podgorica, Skopje pa i Zagreb.

Što će biti sa Zajednicom srpskih općina kada je u pitanju stav službenog Beograda?

Stav Beograda je da je formiranje Zajednica srpskih opština neka vrsta crvene linije i kada Zajednica srpskih opština bude formirana, dalji pregovori mogu da počnu. Sa time su se na neki način složili i evropski zvaničnici ranijih meseci, a na sastanku visoke petorke nedavno u Beogradu rečeno je da bi implementacija Briselskog sporazuma u vezi sa Zajednicom srpskih opština i francusko-nemačkim planom o normalizaciji „trebali da budu paralelni procesi“. Ono što je međutim ključno za obe strane, ne samo za službeni Beograd i Prištinu, jeste da se mora poraditi na poboljšanju odnosa dve zajednice, Srba i Albanaca na KiM. Ljude možete da gledate sa predrasudama, a možete da ih vidite i drugačije.

Što očekujete da će se na Kosovu i Metohiji zbivati u 2023. godini?

U 2023. godini ne očekujem neke naročite promene u dobrom pravcu. Očekujem neku vrstu statusa kvo, uz moguće incidente sa barikadama, demonstracijama Srba i nasiljem niskog intenziteta, što će se pokušavati zalečiti kao i do sada. Nikakvih čvrstih garancija zapravo nema ni oko čega. Danas je rat u Ukrajini globalni rat industrijskih razmera i u takvoj situaciji bi najbolje bilo da na Kosovu i Metohiji dođe do nekog dogovora bar o normalizaciji. Ali, u trenutku kada je međunarodna zajednica dominantno angažovana u jednom svetskom sukobu, njenu ulogu na Balkanu, posebno na Kosovu, uz prkosne lokalne aktere, ne treba precenjivati.

Kako bi izgledalo neko racionalno rješenje, bar na papiru?  

I Beograd i Priština morali bi da odustanu od maksimalističkih zahteva i da pristanu na „najbolje moguće alternativno rešenje“, koje može zadovoljiti i jednu i drugu stranu. Ono što je bar za Srbiju neupitno je osiguranje bezbednosti i opstanka srpske zajednice na Kosovu, uz neku vrstu njihove autonomije i očuvanje srpske kulturne i verske baštine. Ali ponavljam, kakav god statusni model za Kosovo da se primeni, moraju da se, osim političara, približe jedni drugima ljudi koji tamo žive. To znači da treba saslušati onog drugog, ko god to bio i treba ući u njegove cipele, bar za trenutak. Jer, sa bilo koje strane, najlakše je biti nacionalista.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: