Hadži Nenad Maričić: Plod sam ljubavi mešovitog braka

Piše: Bojan Munjin

Poznati pozorišni i filmski glumac, stalni član beogradskog Narodnog pozorišta i rođeni Zagrepčanin

Hadži Nenad Maričić
Hadži Nenad Maričić (foto: Žarko Bašić/PIXSELL)

Na kraju predstave „Rat i mir“, u Narodnom pozorištu u Beogradu, prema velikom romanu Lava Tolstoja, jedan od glavnih junaka, Pjer Bezuhov, kaže: „Kada čovjek zapadne u veliku nevolju, pomisli kako je svemu kraj. Ali baš u tom trenutku, kada se čini da je sve gotovo, rađa se nešto novo i dobro. Dok je života, bit će i sreće, mnogo toga je još pred nama.“ Lik Pjera Bezuhova igra glumac Hadži Nenad Maričić, koji je sam u životu prevalio mnoge nedaće: seljenja, posljednje ratove, strahove i nestašice, ali koji, kako kaže, poslije svega toga drugačije promatra sunce i svjetlost oko sebe. Ili njegovim riječima: „Moja generacija je preživela devedesete. Setim se ponekad da je u toj nedaći tih godina bilo i nečeg pozitivnog. Sve mame su pravile domaća jela, hleb takođe. Volim miris domaćeg hleba i rado ga i sam umesim.“ Zato Nenad Maričić nosi u sebi nešto što pronalazimo i u liku Pjera Bezuhova: on je običan u svojoj jednostavnosti i istovremeno kompleksan zbog svoje neprekidne zapitanosti nad vlastitim postojanjem, uvijek u bezuvjetnoj ljubavi prema ljudima. Hadži Nenad Maričić vjeruje da se „veliki mostovi ne prave preko noći“ i to je najvjerojatnije kredo i njegovog privatnog, kao i profesionalnog života, u kome je posvećenošću i strpljivošću ostvario značajne uloge koje su bile veoma zapažene od publike i nagrađivane od stručne javnosti. Pozorište Maričića bez sumnje iscjeljuje i fizički i duhovno ali, kako kaže, „još uvek sam dužan životu“. Odnosno, „ljubav je ono što moramo da zalivamo u sebi i oko sebe“, govori ovaj glumac, sačinjen očito od materijala neke finije vrste. Ono u što Maričić duboko vjeruje jest da je pozorište, upravo radi te ljubavi, uvijek tu da opominje i liječi naše greške i naše slabosti.

Kojim bojama biste obojili vašu životnu putanju: od djetinjstva u Zagrebu, preko odlaska u Ivanjicu kraj Užica i konačno do Beograda, s rasutom familijom od Pirana u Sloveniji, do slavonskih sela i valovite Šumadije?

Bile bi to boje radosti i patnje. Na sve to gledam i kao na veliko bogatstvo. Neobične kulturološke razlike Zagreba i Ivanjice, Pirana, slavonske ravnice, ali i ogromne različitosti u razdobljima stare socijalističke Jugoslavije, razorenog Balkana, nove tehnološko-kompjuterske ere, određuju me kao umetnika. To je ono što je iskustveno, stečeno i ne može se pronaći ni u kakvim teorijama glume i ne nalazi se u knjigama. Sve te zemlje, države, krajolici, ljudi i njihove razlike, čine me da se osećam kao građanin sveta, kosmopolita i pripadnik one kulture koja nema granice.

Sloboda u zarobljeništvu

Da li kompleksno porodično stablo i traumatična svakidašnjica puna, na primjer, etničkih tenzija, utiču da se čovjek, u ovom slučaju vi, lakše ili teže orijentira prema vlastitom identitetu, nacionalnom i svakom drugom?

Nesumnjivo je izazov za svakoga sa naših prostora, ko se kao i ja rodio iz ljubavi mešovitog braka, da pronađe svoj nacionalni identitet. Dobrim i razumnim smernicama mojih roditelja kojima je ljubav i dobrota bilo uvek najvažnije merilo i vrednost, nikada nisam svoj identitet  formirao na osnovu onih pravila koja su nametali primitivni nagoni političkih i ratnih profitera.

Obilježili ste 20 godina vašeg umjetničkog rada na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Kako biste definirali suštinu vašeg glumačkog nerva, bez obzira na uloge koje igrate? Što na kraju, negdje najdublje želite da kažete publici i što ona predstavlja vama?

Verujem da je to želja, da se kroz impuls, trenutak u kojem se odvajamo od onog što jesmo, pretvorimo zaista u nekog drugog. Nakon što stvorimo zajedničkim traganjem, sa rediteljem, to neko drugo biće koje će živeti na sceni izvesno vreme, mi u stvari pokušavamo da promenimo i samog gledaoca, da i on bude drugačiji, neko drugi. Pozorište jeste mesto transformacije u nešto bolje, gotovo kao i hramovi, gde ćete nakon religijskog obreda postati, makar za neko vreme, čistiji duhom. Sa publikom na kraju delim osmeh zbog zajedničkog iskustva, kada se upali svetlo i počinje aplauz. Tada se gledamo oči u oči i obostrano verujemo u ideju o kojoj je govorila predstava. Prihvatamo je zajedno kao misiju koju treba nakon tog čina živeti. Ako toga nema, onda to i nije teatar.

Igrate lik Pjera Bezuhova u zaista velikoj predstavi „Rat i mir“ u Narodnom pozorištu. Pokojni Ljuba Tadić je rekao da je igra glumca na pozornici u istini, a ne u laži. Što je vaša istina u ovom liku koji igrate?

Pjerova istina je nesumnjivo u slobodi, o kojoj govori na samom kraju predstave, koju je pronašao u zarobljeništvu. Neobično zvuči ta replika: „Glavno što mi se desilo u zarobljeništvu je to da sam stekao slobodu … koju sam toliko ranije tražio …“  Pjer otkriva beskonačan život, neomeđen formom koju nameće čovek. On to oseća, vidi i izbegava da večni život razume racionalno. Takvo je bilo i moje iskustvo nakon posete Jerusalimu i Crkvi Hristovog groba. Tamo zaista osećate večni život… ako ga tražite.

Imali ste priliku da igrate u legendarnom Glob teatru u Engleskoj i u čuvenom starogrčkom Epidaurusu pred deset hiljada ljudi. Kako glumca hrane njegovi „zvjezdani trenuci“, a kako situacije kada je u glumačkom poslu teško?

Bog mi je dao ogromno bogatstvo, neverovatan dar da igram na tako posebnim mestima. Takvo iskustvo je teško opisati. Ono me ispunjava onim što mi u umetnosti nazivamo ostvarenjem, zaokruženjem i daje mi mir. Svako loše iskustvo biće obasjano sećanjem na to da sam osvojio vrhove. To bi u sportu bila najveća dostignuća, svetskih, olimpijskih prvaka. Znaš, meni su se u tome ostvarila i neka dečačka maštanja… Kao klinac sam jako voleo istoriju i maštao o putovanju kroz vreme. Trenutak kada smo predstavu Nikite Milivojevića „Pluto” iz Epidaurusa igrali pod Akropoljom u Herodovom odeonu i kada sam je završio pesmom praćen orkestrom – gledao sam u taj čuveni Atinin hram i u zvezde. Antički prostor i vreme bili su tu. Vreme nema racionalni okvir. Ono je psihološka kategorija.

Novi početak

Radite i kao predavač na glumačkoj akademiji u Beogradu. Što je ono što nikada ne zaboravite da kažete studentima?

Nikada ne zaboravim da im neprestano govorim o dobru i o onoj univerzalnoj, neprekidnoj svetlosti koja će, kada im zatreba, doći neočekivano iz sećanja na te naše razgovore. Duboko verujem da sam do sada uspevao da utičem na njih u ideji šta znači biti bolji čovek, jer o ostalom odlučuje Bog, zvezde, ljudi… dobri ili zli. Za takav svet ih spremam. I siguran sam da će oni hraniti taj svet svojom dobrotom i čestitošću. To je kao lavina. Krene od grudve, a kada naraste, ljubavlju poruši sve zlo oko sebe.

Bili ste aktivni na građanskim demonstracijama prije par godina u Beogradu. Čini se da je puno zle krvi u društvenom i političkom životu u Srbiji. Imate li racionalan prijedlog za uravnotežene odnose u javnom životu?

Jedini spas u političkom smislu vidim u jednom novom početku, koji neće imati nikakve veze sa idejama devedesetih. Ljudi koji su nahranili mržnjom generacije i generacije stanovnika stare Jugoslavije ne mogu više sejati ništa dobro na ovom prostoru. Pola miliona ljudi je manje u Srbiji po poslednjem popisu stanovništva. Eto, to su plodovi. Gorki plodovi, kako glasi naslov jedne serije u kojoj sam igrao. Siguran sam da će novi klinci biti u svemu bolji. Od ovoga gore ne može.

Hadži Nenad Maričić
Hadži Nenad Maričić, foto: YouTube printscreen

Pružena ruka, praštanje i dobra volja, među društvenim grupama, političkim partijama i etničkim skupinama ili narodima, nekako su jako teško dostižive kategorije na Balkanu. Da li postoji lijek za netrpeljivost i mržnju? 

To je kompleksna tema i težak zadatak, ali jedini siguran put je edukacija i obrazovanje u svakom pogledu. To je jedini mogući način da istinski radite na budućnosti svog naroda. Nema druge. Bilo bi za početak dobro neke termine na televiziji, predviđene za program zabavnog karaktera, dati psiholozima, sociolozima i istinskim duhovnicima. Bila bi to lekovita edukacija. Duše nam vape za izlečenjem.

Ako sve ovo o čemu pričamo preselimo na kazališne daske, koja je to predstava, u kojoj ste glumili ili bi voljeli da glumite, koja na blagotvoran način rastvara ova pitanja?

Igrao sam u predstavi Andraša Urbana „Rodoljupci“. Narodno pozorište je gostovalo tim veoma provokativnim pozorišnim činom širom regiona. Reakcije su i u Zagrebu i u Beogradu bile iste. Publika se susrela sa istinom i komentari su bili identični: „Prodali su nam priču o nacionalizmu i skupo ju naplatili. Nama rastu groblja, a njima vile i lokali po centru grada. Svi smo ispali magarci.“

Što je zapravo u ovom životu važno, kada se odavde do vječnosti podvuče crta?

U samom pitanju je i odgovor: treba živeti za večnost svakoga dana. Voleti Gospoda i svoje bližnje svim srcem svojim… U toj ljubavi je večnost. Ljubav je materija od koje je sačinjen raj.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: