Pjesnik Goran Milaković (1983), rodom iz Županje, do sada je objavio izvanrednu pjesničku knjigu „Rudnik stakla“ (HDP, 2019), a pjesme mu se mogu naći i u časopisima za književnost i kulturu, kao i na portalu Ajfelov most Miljenka Jergovića. Milakovićevi stihovi, snažno metaforični, iščašeni, hrabri, ponekad mračni, do bola aktualni i provokativni, daleko su od srednje struje i svega onoga što se danas uobičajeno u poeziji proizvodi. Ali takav je i Goranov život. Diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu filozofiju i sociologiju, bavio se ljudskim pravima u hrvatskom nevladinom sektoru dok su se još pušile spaljene kuće iz posljednjeg rata i bio je novinar Jutarnjeg lista, jedno vrijeme i iz Beograda. Živio je u Vijetnamu i bio je gastarbajter u Švedskoj. Vozio je taksi na Braču, nagutao se muka raznih vrsta i cijelo je vrijeme pisao pjesme. Njegova nova knjiga poezije zvat će se „Kruh za poslije“.

Živeći u Švedskoj, za tu zemlju u svom dnevniku pišeš: „Švedska je kao mrtva priroda s konjskim žvalama.“ Belgijski pisac Fil Bosmans kaže da je slika Švedske „razorena, mrtva kultura“. Dopuštam si čuđenje osmoškolca: Zašto je danas naša moderna kultura mrtva?

Zato što postoji globalna asimetrija blagostanja, podijeljena na centar i periferiju. Materijalno blagostanje u centru napreduje nauštrb periferije, velikom brzinom koja pustoši i ostavlja veliku prazninu iza sebe. Tu prazninu nečim treba popuniti, ali čime? U Švedskoj svaka druga selendra ima muzičku školu s koncertnom dvoranom kakve se ne bi postidio ruski konzervatorij, ali nema Jehudija Menjuhina. To je zato što riječ škola dolazi od grčke riječi skhole, koja znači dokolicu. U dokolici se sviraju violine, čitaju lijepe knjige i postavljaju očigledna pitanja. Mi danas imamo horde obrazovanih i jednu kap školovanih ljudi.

U Švedskoj svaka druga selendra ima muzičku školu s koncertnom dvoranom kakve se ne bi postidio ruski konzervatorij, ali nema Jehudija Menjuhina

Marš na sebe

Zašto si otišao u Švedsku ili kako se može preživjeti socijalni jad i izbjeći idiotske okolnosti društvenog nasilja i političkog ili nacionalnog fanatizma, ako znamo da smo s Balkana?

Otišao sam u Švedsku po dostojanstvo. Čim sam stigao, kupio sam sabrane pjesme Vernera Aspenstroma, jer sam htio naučiti jezik na jednoj višoj, osjećajnoj razini. To je bio, pokazalo se, senzacionalno loš plan. Idiotske okolnosti društvenog nasilja ne mogu se izbjeći nigdje. Pozivam zainteresirane da pročitaju ispovijest pjesnika Refika Ličine pod nazivom „Huskvarna“. Meni se nije dogodilo ništa ni približno tako traumatično, ali me neprestano pratio snažan osjećaj nepripadanja. Švedska se sada suočava s nezapamćenim porastom nasilja, ali ono je pomalo i rezultat dobrodošlice s duplim dnom. Jeste ta zemlja primila milijun izbjeglica nakon rata u Siriji, ali koliko je Šveđana naučilo arapski u ime te dobrodošlice? Ima tu još nešto. Šveđani nikada nisu živjeli u državi koja aktivno ubija vlastite građane, za razliku od svih nas koji u Švedsku stižemo.

Što te je naučilo tvoje emigrantsko švedsko iskustvo o kojem pišeš i u svom dnevniku?

Da za mene na svijetu nema mjesta izvan ovog jezika kojeg dijelimo sa Srbima kao „zdjelu bravetine u sočivici“, što reče Slamnig. Ne zove se taj moj dnevnik slučajno „Južna boja“.

Za mene na svijetu nema mjesta izvan ovog jezika kojeg dijelimo sa Srbima kao „zdjelu bravetine u sočivici“, što reče Slamnig

Tvoja nekadašnja sudbina taksiste s univerzitetskom diplomom, izvan svake kurtoazije, mora izazvati neku vrstu poštovanja hrabrosti. Kako gleda na stvari čovjek kojemu se, kako kaže pjesnikinja Milena Marković, „život pekao na stomaku“?

To je i moja sadašnja sudbina, osim ako ti znaš nešto što ja ne znam. Ne smatram ovaj mrak po kojem se dezorijentiram ni izvrsnijim ni posebno težim zato što imam univerzitetsku diplomu. Taksi je iz nužde u Njujorku vozio ruski plemić Nikolaj Spiridonovič Rosolimo, briljantni šahovski velemajstor, poliglot, konobar i harmonikaš, kojemu je omot za album napravio Marsel Dišamp, povremeni posjetitelj njegovog šahovskog kluba. Radimo što moramo i kad nam nije lako, zato što nam nije lako. Preživio sam ja i tumor na mozgu. Ne smatram se hrabrim, nemam vremena za pizdarije i ne trebam ničije milosrđe.

Pišeš „Pjesma je čovjek, a čovjek je živa mogućnost smrti.“ Govorimo da bježimo od smrti, da ne razmišljamo o smrti, da možemo „prevariti“ smrt, da se s njom moramo suočiti ili se smrti bojimo. Ima li još koja mogućnost: Može li se, ne opterećujući se kako, smrt nadvladati?

To sam napisao u pismu pokojnom Stevanu Tontiću, velikom pjesniku i čovjeku, koji me šarmirao u dva poteza. Prvo mi je rekao da izgledam kao Tarkovski, a onda mi je rekao da pročitam „Luk i liru“, veličanstvenu knjigu Oktavija Pasa. Vodim, otkako sam se vratio u Zagreb, dnevnik marša na sebe. U dnevnik sam pribilježio izjavu jednog hrvatskog kipara koji kaže da svojom umjetnošću istražuje način kako da ne umre. Nikako, to ne postoji. Do čovjeka je samo da istraži način kako da umre kao čovjek. Marko Aurelije: uskoro će i na tvoja vrata zakucati smrt a ti još uvijek nisi postao jednostavan i prirodan. Septimije Sever: sve sam bio i ništa nije pomoglo.

Tvoje pjesme su bez sumnje egzistencijalno i etički uznemirujuće. Iz kojih krajeva dolazi vihor tvoje kritike prema čovjeku?

Iz srdžbe, bijesa, tuge, nemoći i govana.

U jednoj pjesmi otprilike kažeš da si ti i Srbin i Hrvat i homoseksualac. Zbog svake od ove tri kategorije na Balkanu se može izgubiti glava. Gdje si sakrio tvoju obrambenu kuburu?

Nemam kuburu, imam jedan kišobran na dugme. Osjećam se pomalo uznemireno pred ovim pitanjem jer bilo kakav odgovor na temu mog identiteta i moje seksualnosti stišće postojanje u krute kategorije i nepokretne etikete, dok moje postojanje podržava samo moja kičma. Nikakva istina ne proizlazi iz pušenja kurca, što se mene tiče. Nikakva uputa za ispravan život ne proizlazi iz činjenice što sam Srbin ili Hrvat. To su sve kontingencije. Ali ih treba pribilježiti, treba ih biti svjestan. Osim toga, mojoj pjesmi dosadio je hrvatski lirski subjekt, prekriven sa sto slojeva stida.

Poezija o važnom

Nešto još tu ima: ti se dok pišeš igraš igračkama koje su ti ponuđene, a i voliš da se igraš. Od koje vrste ludizma je tvoje zaista uzbudljivo poigravanje riječima?

Od vrste koju je Boris Maruna na jednom mjestu ovako definirao: poezija ne bi trebala biti teža od dizanja utega. Samo što ja još nisam do kraja shvatio je li meni osobno teže dizati utege ili pisati poeziju.

Biljana Srbljanović, kojoj si uputio poetsko pismo, kada kritički piše, kaže da govori o svojim bolovima. Gdje leže tvoji bolovi?

U mojem ocu koji je na samrti recitirao jednu pjesmu Branka Radičevića koju nisam znao. U mojoj majci, u čijem oku stoji ispred mog života neprozirna zavjesa od mraka, kako kaže Antun Branko. I u jednoj osobi koju sam lažno volio jer ja ne znam šta je ljubav.

Andre Malro kaže da ovaj život ne vrijedi puno, ali ništa ne vrijedi kao ovaj život. Kako ti se čini ova misao?

Čini mi se kao da je na dobrom putu. Istini za volju, Malro je dva puta vidio Staljina, pa je rekao da je on „apstraktan“. Nije rekao da ga svakom napisanom rečenicom treba tući po glavi. To je rekao Šalamov. Pesoa je rekao da je ovaj život apsolutno nemoguć, ali relativno moguć. A Danijel Dragojević kaže na mjestu za citat, molim, cijepati drva.

Čini se da su nasilje, karakterna neuvjerljivost i glupost glavne teme tvoje kritičke misli. Ima li još?

Ima. Nasilje, karakterna neuvjerljivost i glupost u meni.

Često se u pjesmama ironično ili ljuto dotičeš Boga. S kime se zapravo svađaš?

S velikom i nezainteresiranom učiteljicom koja mi ne želi dati prolaznu ocjenu, a sve sam, čini mi se, naučio i nemam neopravdanih sati.

Tvoja nova zbirka pjesama zvat će se „Kruh za poslije“. Zašto?

„Kruh za poslije“ je stih pjesme o jednom šahistu koji se ubio, ali je ona zapravo dio veće poeme. Ta poema predstavlja centralni dio rukopisa koji je motiviran, odnosno sav je izrastao oko nečega što danas zovemo dronovima. Dron je neka vrsta instance kojemu se lirski subjekt obraća kadikad kao svom alter egu ili kao Bogu, ponekad kao najvećem neprijatelju. Na tu temu počelo je meni curiti prilično pjesama, još puno prije ovih današnjih mega sranja i globalnih ratova, ali u zbirci će biti i drugih stihova.

Kako bi ti sam predstavio svoju novu zbirku pjesama?

Centralna dron-poema će biti velika i tematski raznolika, usporediva recimo sa Herbertovim „Gospodinom Kogito“ ili sa „Draga gospođo Šubert“ Eve Lipske, gdje će se lajtmotiv drona ponavljati i varirati na razne načine i u odnosu na različiti kontekst. Ipak zbirka nije kao što rekoh samo ta poema, što neki moji prijatelji koji su čitali rukopis misle da je šteta, odnosno što cijela zbirka nije na tu temu, otprilike kao Gudeljeva „Evropa na tenku“, ali vjerujem da zbog toga ta zbirka neće biti manje dobra. „Kruh za poslije“ je otvorena zagrada i značenjski može se čitati na sto načina. Kada bih jednom rečenicom trebao obuhvatiti čitavu zbirku onda bih rekao da je to poezija koja izlazi na ulicu. To je poezija koja diže spomenik običnom govoru, ali vjerujem da govori o važnim stvarima.

Postoji li i gdje se nalazi tvoja točka smiraja, nakon svih iskustava i razočarenja?

Nema je, ne postoji, važan je samo unutarnji nemir.