„Veličina takvih pisaca je trajna, a u isto vrijeme se sami ti pisci mijenjaju u odnosu na kulturalni i ideološki moment. Kako se zemlja smanjila, on je narastao, ali je pitanje čita li se. Krleža je nepročitan, što ne znači da nema onih koji ga čitaju“, kaže pjesnik i esejist Đorđe Matić, autor romana „Niotkuda s ljubavlju“, na 40. obljetnicu piščeve smrti.

Kako si zadovoljan recepcijom svog romana?

Recepcijom romana ‘Niotkuda s ljubavlju’ sam i više nego zadovoljan. Za pisca poput mene, sklonog intelektualističkom i liričnom stilu, posebno za mene kao pjesnika – a znademo koliko se kod nas čita poezija – ovakva je recepcija više no iznenađujuća. Imam odličnog izdavača iza sebe, i to jako puno znači.

Je li naslov parafraza naslova filma „Iz Rusije s ljubavlju“ iz serijala o Jamesu Bondu?

Naslov je citat iz pjesme Josifa Brodskog From Nowhere with Love, što je mnogo važnije od Jamesa Bonda. Sasvim je moguće da je ironizirao taj glupi hladnoratovski film, poznavajući ironijski pristup Brodskog, njegove igre riječima, kalambure. Ta je pjesma mnogo tragičnija i dublja od jedne ironijske parafraze.

O čemu je ta pjesma?

Kada se ode u egzil, pravo fizičko/materijalno/geografsko mjesto ne znači mnogo – gdje god bio, čovjek je uvijek u jednom trenutku niotkuda, a naročito kada, kako Brodski kaže u veličanstvenoj poenti, jedno tijelo preko planeta zaziva drugo, njemu drago, tijelo koje je ostavio kući. U tom spajanju iznad svijeta i stvari, onaj koji piše i zaziva, egzilant/emigrant, to radi niotkuda, bez obzira gdje se nalazio, kao što je Brodski u New Yorku ili kao što je pripovjedač u mom romanu, odnosno njegov pisac, to jest ja.

U svakom slučaju, ljubitelj si Brodskog, a ne Bonda?

Tako je.

Jesi li pogledao ijedan film iz tog serijala?

Gledao sam ih do 1980-ih godina. Uvijek mi je to bilo dosadno. Svi smo voljeli kada Ursula Andress izlazi iz mora u bijelom badekostimu. Pisac Ian Fleming mi je uvijek bio zanimljiv. Većina pisaca brine o svom imidžu, a Fleming, uz Samuela Becketta, ima možda najbolju portretnu fotografiju – u crno-bijeloj tehnici je prikazan s cigaršpicom kako gleda u kadar. Svaki bi se pisac volio slikati tako. Pisci streme idealnim uvjetima, a Fleming je pisao, ako se ne varam, na Jamajci, no uglavnom na toplim morima. Mada ne pišem prozu sličnu onoj o Jamesu Bondu, i ja sam na toplim morima napokon, na našem toplom moru nakon 30 godina.

U kojim zagrebačkim kinima si gledao filmove poput onih o Jamesu Bondu?

Najstarije što pamtim je iz sredine 1970-ih. Zagreb je tada imao centar ispunjen kinima, a glavna su bila „Zagreb“ i „Balkan“, koji se danas – kako ironično i simbolično – zove „Europa“. Kina su se dijelila i po žanrovima. Kino „Jadran“ u Ilici je prikazivao umjetničke filmove, a kina poput „Partizan“ imala su miješani repertoar – od meke pornografije do kung-fu filmova. Dugo nisam razmišljao o imenima tih kina. Oduvijek sam filmofil. Stari me vodio u kino od najranijeg djetinjstva, pa sam pogledao stotine, ako ne i hiljade filmova. Tko bi popamtio gdje je sve to pogledano?

Ideš li i danas u kino?

Ne. Poreč, u kojemu živim, ima jedno kino. Kada sam živio u Nizozemskoj, često sam odlazio u kino, čak sam imao i pretplatu na nešto što je bilo najsličnije našoj nekadašnjoj Kinoteci u Zagrebu. Naročito sam volio IDFA – jedan od najvećih festivala dokumentarnog filma na svijetu jer me uhvatila u jednome trenutku opsesija dokumentarnim filmovima, pa sam ih pogledao masu. Dugo nisam bio u kinu. Zadnje što sam gledao u kinu je dokumentarni film o pjevaču KUD Idijota Branku Črnacu „Tusta“ i dvoranu sam napustio potpuno potresen, ne toliko kvalitetom filma koliko temom.

Što te potreslo?

Sjećam se svega što film prikazuje da se s tim bendom događalo do 1991. godine jer sam ih volio od samih početaka, i prije no što su izdali prvi album, i to na kaseti, pa mi se filmom vratilo čitavo to razdoblje. Ti su ljudi bili strahovito pošteni. Danas je sve estradizirano, čak je i rokenrol postao puka zabava. To su bili nevjerojatni ljudi, Puležani, moji Istrijani, djeca iz miješanih brakova, pošteni radnici, ljudi koji su izgarali i koji nisu radili kompromise. To se danas rijetko vidi i imao sam takvu sreću da sam to sve iz blizine pratio.

Je li glazbenik Franci Blašković ostao autentičan?

Apsolutno. Najvažniji je umjetnik istarskog poluotoka. Neshvaćen je, kao i svi takvi – posjeduje gotovo tragičnu crtu neshvaćenosti. To je tragedija onih sa satiričkim elementom u svojoj umjetnosti – ekscentričnost se dopada svima, a rijetki su u stanju percipirati duboku poruku. To su ljudi-gromobrani koji usisavaju svu energiju jedne geografije. On je vizionar. Nadam se da će za života ljudi shvatiti kakva je veličina. Istra ima jako malo intelektualaca. Ona omogućuje jako dobar, ugodan, život, ali nije naročito intelektualno disponirana. Ti malobrojni istarski intelektualci shvaćaju Blaškovićevu važnost. On je jedan od najvažnijih umjetnika na čitavom prostoru od Karavanki do Soluna.

A Marko Brecelj s kojim je Blašković surađivao?

Pripadaju istoj školi.

Isto je Istrijan.

Jest, sa slovenske strane. Brecelj je neobična pojava, više je južnoslavenski tip od Blaškovića. Svi ti za koje pitaš, odlikuje ih rijetka osobina kod umjetnika, a to je da su pošteni, časni i dobri ljudi. Postoje veličanstveni umjetnici koji su đubrad. Sjećam se kada sam upoznao Brecelja. To je bilo za rata, u Kopru. Kao i Franci, velik je umjetnik i častan čovjek.

Jesi li Istrijan?

Jesam. Po majčinoj strani imam duboke, višestoljetne, istrijanske korijene. Ne kažem da smo tu od pamtivijeka jer su Istrijani većinom došli iz Dalmacije i Crne Gore, uglavnom nakon Kandijskog rata.

„I zakaj kad veli je’no, drugo si spremišla:/i veli mi: Istrijan/a misli si – Srb!“, glasi jedan tvoj stih.

Lirski subjekt koji razgovara s tim jednim negativnim likom, koji zna tu podijeljenost u lirskom subjektu, to jest u meni, pjesniku, pa mu je ljepše i lakše bilo da sam Istrijan, da ne moram biti ovo drugo.

Navršilo se 30 godina otkako si napustio Hrvatsku. Kakvu si zemlju napustio, a u kakvu si se vratio?

Nisam napustio Hrvatsku nego Jugoslaviju – Hrvatska je tada bila jugoslavenska federalna jedinica. Otišao sam, dakle, iz jedne zemlje, a vratio se u drugu.

Zašto si je napustio?

Zbog rata. Nisam htio sudjelovati u tom ratu ni pod razno. Pišem o tome i u romanu. Riječ je o izboru koji to niti nije – da te pogodi bratski metak u čelo ili još bratskiji u potiljak, odnosno obratno. Nisam smatrao da je to moj rat, da je pošten, da ima smisla i da će bilo što dobro iznjedriti. Pokazalo se da sam u pravu. Volio sam da sam bio u krivu.

Tada si bio vrlo mlad – imao si 21 godinu. Kako si sazrio do zaključka o karakteru rata? Mnogo stariji nisu to shvaćali tako.

Dosta rano sam bio osviješten. Iz vrlo sam politizirane obitelji u kojoj je politika bila svakodnevica o kojoj smo raspravljali. Kod nas doma su se čitala brda štampe. Sjećam se da je petkom moj stari donosio naramak tiska kući. U našoj obitelji se transgeneracijski razgovaralo o politici – moj djed, moji otac i majka, ja. Vrlo rano sam postao politički osviješten i rano sam počeo čitati tadašnju omladinsku štampu, koja je bila potpuno politizirana – „Polet“, „Studentski list“, „Mladinu“, koja je bila najžešća. S petnaest ili šesnaest godina sam već imao i prve političke angažmane. Prvi puta kada su me priveli u tadašnju stanicu milicije bilo je zbog bedža s brojem 133, koji je označavao članak Krivičnog zakona SFRJ, to jest odredbu o verbalnom deliktu. Volio sam rokenrol, i to politizirani dio. S 1991. godinom svi nepolitizirani su prešli „na tamu stranu“, a osvješteniji nisu bili nužno politički angažirani, ali su imali antipolitičnost, a to nije isto što i apolitičnost. Antipolitičnost znači da ne pristaješ na uzuse date politike i ideologije. Postojali su tada oni kojima je politika kao pragma bila gadljiva, ali su bili vrlo politički osviješteni. Od 1990. godine je zavladao otvoreni šovinizam, koji se i ranije nazirao, samo što smo ga potiskivali. U emigraciji bi najčešće Bosanci govorili kako je do rata bilo potpuno nebitno što je tko po nacionalnosti. Nacionalšovinizam je 1990. godine eksplodirao. Sjećam se odlično konzervi s „čistim hrvatskim zrakom“ koje su se prodavale na glavnom zagrebačkom trgu, a prodavali su se i amblemi, bedževi, fotografije… Sjećam se da sam zaključio da je sve to daleko otišlo kada sam na Trgu Republike, koji je tada već bio preimenovan u Trg bana Josipa Jelačića, vidio sliku ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Rat još nije bio počeo.

Jesi li o tome raspravljao s vršnjacima i starijima prije odlaska? Kako su gledali na tvoja promišljanja?

Jesam. Tko god je imao makar mrvicu humanog i humanističkog u sebi, bio je u takvom stanju da mu je bilo jasno što se događa, ali i osjećaja da su događaji jači od pojedinca, da se može jako malo učiniti. Sjećam se nevjerojatne ubrzanosti – prođe nekoliko mjeseci i potom shvatiš da se u tom razdoblju situacija drastično pogoršala i da trčiš za događajima. Preostalo je, osim pisanja možda pokojeg teksta, ismijavanje šovinističkih ispada, a najviše smo ismijavali kič-retoriku koja je u Hrvatskoj strahovito bila izražena – operetska, s izmišljenim kostimima, jezikom koji se mijenjao… Za socijalističke Jugoslavije morao si dobro napeti uši slušajući izlaganja s partijskih foruma jer je to bilo krajnje dosadno i jer se koristio poseban partijski metajezik, da bi shvatio nešto između redaka. Potom je s pobjedom nacionalista došao kičerski stil izlaganja i ljudi oko mene su se tome smijali. Mislili smo pobijediti ironijom. Naša je najveća greška što smo povjerovali da ljudi neće nasjesti na takve gluposti, takav kič, lažnjak, na takvu melodramatičnost, i na toliko prozirnu propagandu, koja nije bila niti pametna niti lucidna. Početak svega toga je bio neozbiljan, groteskan – nije imao niti jednog elementa tragike u sebi.

Je li postojala politička opcija u koju si polagao nadu?

Jest. Mislio sam da su Ante Marković i Savez reformskih snaga Jugoslavije najbolje rješenje. Politike okretanja tržištu, očuvanju zajedničke države, ponude iz inozemstva za opstanak te države… To mi je bilo najbliže iz političke ponude. U Hrvatskoj je odmah nakon prvih višestranačkih izbora nastupila homogenizacija – mijenjale su se redakcije, Televizija Zagreb je postala Hrvatska televizija, sve je postalo uniformno. Marković je došao iz ekonomije, ponudio tržišne zakonitosti, pomirenje… Najbolje je to komentirao glazbenik Goran Bregović. Nakon čitave kampanje reformista u Bosni i Hercegovini, u kojoj su sudjelovali intelektualci kao što su Abdulah Sidran, Emir Kusturica, sam lider Bijelog dugmeta, doživljen je neuspjeh. „Dobili smo tri posto glasova“, samo je kratko konstatirao Bregović. U ljeto 1991. godine stižu pozivi…

Jesi li dobio poziv u vojsku?

Jesam, dva. Tisuće nas je već „zapalilo“ preko granice.

Otišao si u Italiju, jesi li imao ikakav plan? Je li te itko tamo čekao?

Imao sam obitelj tamo, ali sve je to bilo na kratke staze. Mislio sam da će sve to trajati kratko vrijeme, pa ću se brzo vratiti kući. Eto me, vratio sam se – nakon 30 godina.

Jesi li se konačno vratio?

Jesam. Doduše ne u Zagreb, nego u Istru.

Gostovao si i u televizijskoj emisiji „A strana“, dakle u srednjoj si struji. Je li dugo trebalo da te hrvatska kultura prepozna kao autora?

Nije. Čim sam počeo više pisati, bila su normalna vremena u tom pogledu. Nisam otišao iz Hrvatske kao Srbin, nego kao vojni obveznik. To je velika razlika. Zaista nisam vjerovao u rat.

Otišao si, kako si zapisao jednom, s herojskim ruksakom na leđima i koferom punim neuroze?

Herojski ruksak spominjem autoironično. Bježao sam glavom bez obzira – kakvo herojstvo?! Kad pisac promatra sebe mladoga, kao da promatra drugu osobu. Više nisam taj mladi čovjek. Pridjev „herojski“, mada ironičan, ipak jest oblik honoriranja tog odlaska. To je bio častan čin.

To je bio put u nepoznato?

Naravno.

Čega si se najviše plašio?

Kao i većina iz moje generacije koja je otišla iz Jugoslavije, a uistinu nas je mnogo bilo i sretali bismo se, za egzistenciju, kako preživjeti iz dana u dan. Nije to naročito originalno. Priča poput moje je na tisuće. U drugim bivšim republikama su napravili čitavu umjetnost od takvih priča koje su u Hrvatskoj tabu, mada je u emigraciji bilo ljudi iz čitave Hrvatske, od Dubrovnika do Vukovara, koji su spašavali živu glavu. Moja priča stoga nije posebna. Razlika je samo u tome što je moja politička svijest bila veća od političke svijesti prosječnog emigranta.

„Priča poput moje je na tisuće. U drugim bivšim republikama su napravili čitavu umjetnost od takvih priča koje su u Hrvatskoj tabu, mada je u emigraciji bilo ljudi iz čitave Hrvatske, od Dubrovnika do Vukovara, koji su spašavali živu glavu. Moja priča stoga nije posebna. Razlika je samo u tome što je moja politička svijest bila veća od političke svijesti prosječnog emigranta“

Spominješ u romanu one koji su se odrodili. Što je tebe spriječilo da se odrodiš i jesi li to uopće i htio? Bi li postao Talijan ili Nizozemac da te nije, što opisuješ u jednoj pjesmi, jedan Talijan u Rimu nazvao schiavi?

Ma kakvi! Ipak sam otišao kao mladi intelektualac, netko tko je nešto pročitao u životu i bio svjestan svoje kulture, kao netko tko promišlja kulturu u najširem, i o kulturi kao umjetnosti. Do tada sam već bio pročitao jednu manju biblioteku. Nosio sam tu kulturu sa sobom. Naša kultura mi je bila važna i tu. Imam kolega umjetnika kojima nacionalna kultura, kao i jugoslavenska, ne znače puno. Neki je odbijaju iz pozerstva, neki iz snobizma, neki umjetnici zaista nisu srođeni s ovom posebnom vrstom kulture, a naša kultura je iznad svega fragmentarna, s mnogo stranih utjecaja, eklektična. Ima umjetnika koji nisu vezani za to, nego imaju strane uzore. Nisam bio jedan od takvih. Volio sam jugoslavenske pisce i bendove, što mi nije smetalo da volim svjetsku književnost i glazbu, mada je bila uglavnom zapadna, odnosno anglosaksonska. Svi pisci koje sam adolescent, a potom i kao autor-početnik, volio bili su – fascinantno – u jednom razdoblju svoga života emigranti. Kao tinejdžer sam obožavao roman „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića. To je najbolji kratki jugoslavenski roman. To je ogledni emigrantski roman.

Bavi se Golim otokom?

Ne samo time. To je iznad svega roman o gradskom i nacionalnom identitetu, u jugoslavenskom smislu, i o emigraciji. To je profetski roman – on zna što će se dogoditi za 20 godina. Uglavnom, nisam otišao u emigraciju kao tabula rasa, pa da sam u sukobu sa stranom kulturom osvijestio i da postoji naša. Već sam nosio velik kofer, u glavi, doduše, vlastite kulture. U sukobu s novom kulturom se mijenjalo to, naravno – mijenjao se odnos spram onoga što si ponio sa sobom i onako kako si promatrao i učio nove kulture iz blizine, kako si čitao strane autore iz kulture u koju si došao. Nije isto pratiš li rad Federica Fellinija iz Zagreba ili iz grada u kojemu je živio. To sve, naravno, mijenja i tvoj odnos prema svjetskoj umjetnosti. No, ponavljam, naša umjetnost mi je uvijek bila bitna. Nisam joj se vraćao iz provincijalizma i nostalgije, nego zato što je bila u meni, a u inozemstvu sam je samo produbio.

Je li itko u Nizozemskoj čuo za Miroslava Krležu, našega pisca čija je 40. obljetnica smrti 29. prosinca?

Jest, naravno. Prevedeno je nekoliko njegovih knjiga. „Na rubu pameti“ nije mnogo čitan roman, ali je taj naslov u prijevodu, zato što se rimuje, postao frazem – Op de rand van het verstand. Prevođen je i „Hrvatski bog Mars“. Po čitavoj Europi postoje džepovi slavista koji prevode djela slavenskih autora. Krleža nije mnogo prevođen jer ruši sve predrasude o tome kako bi morao zvučati i kako bi morao pisati pisac, odnosno kako bi se moralo čitati pisca iz ovih krajeva jer, kako je Danilo Kiš ingeniozno u svom kratkom tekstu „Homo poeticus“ pokazao, Zapad ima svoju umjetnost da govori o svojim unutarnjim stanjima, povijesti i bilo kojoj drugoj temi, a naša služi tome da njima objasni o čemu se ovdje radi, a onda par excellence intelektualističkog pisca kao što je Krleža daš Nizozemcima koji ga uglavnom iz dobronamjernosti čitaju, to jest iščitavaju taj komplicirani jezik koji u prijevodu gubi svoj “sok”. Dakle, Krleža jest prevođen.

Je li krležolog Stanko Lasić, koji je jedno vrijeme radio u Amsterdamu, utjecao da se Krleža tamo prevodi?

To je moguće. Do rata su postojali zaduženi za diseminaciju naše umjetnosti, neki prevoditelji, neke institucije… Nobelova nagrada Ivi Andriću je otvorila vrata drugim piscima. Pa Krležu su čitali i Jean-Paul Sartre i André Malraux. To je bilo vrijeme kada je elita zaista bila elitna. Danas se polomim oko pisanja knjige, a u isto vrijeme knjigu izda moja baba, pa to jednako vrijedi. Tada se znalo tko su pisci. Jugoslavija je dovoljno zračila da se nešto od jugoslavenske književnosti i prevodilo. U Njemačkoj pogotovo Krležu smatraju velikim europskim piscem.

Prošlo je 60 godina od dodjele Nobelove nagrade Andriću. Zašto je on dobio tu nagradu, a Krleža nije?

Krleža je bio prvi predložen. Nemam odgovora na to pitanje. Obojica su je zaslužili i šteta što je nisu dali i Krleži. Možda je presudila njegova bliskost režimu. Žao mi je što Kiš nije duže poživio. Potpuno sam uvjeren da bi je bio dobio. Nadam se da će stići nagraditi Milana Kunderu, no ne vjerujem s obzirom na političku korektnost i staljinizam s ljevice u obliku kulture zabrana. Velik je propust što Philip Roth nije dobio nagradu.

Nedavno je Inoslav Bešker u Slobodnoj Dalmaciji pisao o „diktaturi političke korektnosti“. Složio bi se s takvom sintagmom?

Bih. To je kao u vicu kada jedan pita drugog je li čitao „Na Drini Ćuprija“, a drugi odgovara: „Što čitao, hodao!“ Živio sam 30 godina u teroru političke korektnosti. Sjećam se kad se ona pojavila. Znam rodno mjesto političke korektnosti. Kada sam studirao u Amsterdamu, bila je itekako djelatna kao neka vrst zabrane i ograničenja govora u lažnoj demokratičnosti i jednakosti, u tom egalitarizmu.

Kako tome doskočiti?

Tako da pisac ostane vjeran sebi i onome što hoće reći, da se ne boji…

Otkazivanja?

Pa da, mada to jest nešto čega se treba uplašiti. Tu ipak nismo još na tom civilizacijskom nivou da imamo problem političke korektnosti. Ona se javlja tek u malim krugovima zagrebačkih hipstera. Kod nas se psuje mater s nacionalnim predznakom.

Završio si u Nizozemskoj studij talijanske i engleske kulture?

Talijanske i engleske književnosti i jezika.

Kako te to približilo nacionalnoj, odnosno jugoslavenskoj kulturi? Je li jugoslavenska kultura uopće nacionalna?

Pa jest – to je isto nacionalna bila. Možemo kazati da je supranacionalna ili, još bolje, južnoslavenska jer je nepobitno da postoje Slaveni na jugu Europe. Taj studij me približio nacionalnoj književnosti kao i uvijek kada se čita u kontekstu svjetske – komparativnom metodom. Nužno je čitati nacionalnu književnost uvijek u odnosu na druge. Naša najbolja književnost je dio onoga što se zove svjetskom literaturom. Krleža, Andrić i Kiš su svjetski pisci. Dugo sam patio od neke vrste pomahnitale anglofilije zbog gipkosti i moći engleskog jezika da se s malo riječi kaže mnogo toga. Precjenjivao sam njihove pisce i dao previše vremena toj kulturi, odnosno toj suvremenoj književnosti. Što sam više čitao autore iz drugih književnosti, sve sam se više vraćao našoj jer sam shvatio da je zanimljivija no što sam znao do tada, da nije istražena, da je nisam dovoljno pročitao, i znana literatura, ona s kojom sam živio, kao što je, primjerice, Krležina, se mijenja s čitateljskim i životnim iskustvom. Tek sam mnogo godina nakon školovanja otkrio da je Petar Petrović Njegoš apsolutni genije. Takva literatura me nadahnjivala za rad na pisanju esejistike s umjetničkom vrijednošću.

Je li Krleža unutar naše kulture previše zastupljen, da ne kažem precijenjen?

On je podcijenjen.

Miljenko Jergović je nedavno pisao da je Nikola Šop sahranjivan u isto vrijeme kad i Krleža – jedan uz državnu ceremoniju, drugi gotovo potajno. Postoji li još jedna kultura u kojoj je jedan pisac prezastupljen u odnosu na druge pisce, uz uvažavanje mjesta Williama Shakespeara u engleskoj književnosti?

Pa, eto, to je dobar primjer. Svaka kultura ima svojeg reprezentativnoga pisca, onoga koji je zahvatio više, dublje, zaorao šire, pisao bolje, kvalitetnije, veće no ostali. Riječ je o piscima koji u sebi sadrže ogroman dio iskustva prostora, naroda i zemlje. Od Krleže nema većega u tom smislu. On je čak prevelik za ovakvu kulturu kao što je hrvatska. Šop je divan metafizički kršćanski pjesnik. Krleža je sunčev sistem oko kojega se vrte planete. Jedini koji je još u tom pogledu bio toliko značajan u južnoslavenskom kontekstu bio je Andrić. Krleža je podcijenjen. On može biti suviše institucionalno prezentiran, ali nije pročitan kako valja. Od 1990. godine nadalje je sveden na mjeru režima, kulturalne hegemonije i ideologije koja je tada zavladala. Postoji više Krleža. Ovaj koji se predstavlja sada preko institucija nije isti kao iz vremena druge ili prve Jugoslavije, pa i Austro-Ugarske. Veličina takvih pisaca je trajna, a u isto vrijeme se sami ti pisci mijenjaju u odnosu na kulturalni i ideološki moment. Kako se zemlja smanjila, on je narastao, ali je pitanje čita li se. Krleža je nepročitan, što ne znači da nema onih koji ga čitaju.

Je li Bela Krleža, koja je preminula iste godine kao Krleža, kao dramska umjetnica zanemarena u našoj kulturi?

Treba biti osjetljiv, blagonaklon i velikodušan. Imala je sigurno svoje vrijednosti. Neki povjesničari i teoretičari kazališta kažu da je bila velika glumica, drugi da i nije. Ne bi bila tako značajna pojava da nije bila partnerica najvećeg našeg pisca, iako su se vjerojatno nadopunjavali. Siguran sam da je Krleža neke uloge donekle i krojio po njoj. Kad čitaš „S Krležom iz dana u dan“ Enesa Čengića, upoznaješ Belu kao, u simpatičnom smislu, autentičnu malograđanku – takva vrst malograđanštine je nestala, nažalost, kod nas. Uvijek hoće biti malo bolja, malo viša od sebe same. Ne zanima ju suštinski politika, nego više neka cvjetna dekoracija na stolu, da juha bude prikladno servirana i slično. Čini se da u tome ima nečega u tretiranju likova kako ih je Krleža postavio. Osim toga, prva ih je igrala – prva je barunica Castelli, što je velika prednost za glumicu. Nije Bela toliko zanemarena. Ovdje se toliko malo ljudi bave kulturom da je već spominjanje nekoga značajno. Svi su tu zanemareni uslijed kvizova, televizija, potjera, lota, turizma, nagradnih igara, političarskim ludovanjima u jednoj maloj i smiješnoj operetnoj državici… Ispadam advokat tog „nekada“, ali su ranije uistinu ličnosti iz kulture bile važne i običnom svijetu. Kultura je imala vrijednost koju danas niti izbliza nema.

Pretpostavljam da je Novi val igrao veliku ulogu u tvom životu, a ove godine je 40 godina od izlaska Paket aranžmana. Što ti danas sve to znači? Bi li pustio taj album opet?

Ne bih. Ne slušam glazbu iz toga vremena, upravo zato što mi je toliko mnogo značila i ne želim da mi se pokvari kao uspomena. Sjećam se koliko me potresao Paket aranžman. Imao sam tada 11 godina i prerano sam ušao u pubertet. Bio je i strip Mirka Ilića s tekstom pjesme „Ona se budi“ Šarlo Akrobate. To je jako utjecalo na mene kao mladića na pragu puberteta. I danas osjećam posljedice. Ako je išta bilo moje formativno iskustvo, bila je to glazba Novog vala, uz Bijelo dugme prije toga – prvi bend kojega sam slušao. Novi val i pank u svojoj prirodi nose kratko trajanje – mogu trajati samo jednu godinu. Eksplozija kreativne energije i ličnosti je snažna. To je kratka revolucija. Moj prijatelj i kolega Dušan Vesić je napisao odličnu knjigu o Novom valu, a tjeraju i mene da pišem o tome.

Na kraju nekrologu Đorđu Balaševiću ove godine si napisao da je neshvatljivo da je umro. Jesi li se pomirio s time?

Ne volim niti razmišljati o tome. To što me ta smrt šokirala toliko ima veze s banalnostima. Svatko zna, poznavao Balaševića lično ili ne, da je živio zdravo. Stoga je njegova smrt, u tom užasno banalnom vremenu koronavirusa, bila prerana i neočekivana. Sjećam se koliko me šokirala vijest o smrti Milana Mladenovića, ali ne mogu kazati da me iznenadila. Za ljude poput Balaševića misliš da će živjeti stotinu godina. Bob Dylan, Paul McCartney ili Neil Young u poznim godinama sviraju, snimaju albume, odlaze na turneje, ne žive zdravo kao što je živio Đole.

Tvoj djed Đuro Matić je živio u Karlovcu. Što je radio tu?

Bio je sudski službenik. Živio je u dijelu grada koji se zvao Banija. Živio je dobrim građanskim životom s mojom pokojnom bakom i ocem, koji je tu odrastao do 1941. godine. Moji su iz Srpskih Moravica i dobri ljudi su ih obavijestili da bi bilo dobro da se maknu iz Karlovcu. Djed je otišao kao prvoborac u partizane.

Iz Srpskih Moravica su porijeklom i braća Gajo i Svetozar Petrović, također Karlovčani.

Tako je. Dale su Moravice puno značajnog svijeta. Naša Goranka Matić, fotografkinja koja je dala sliku Novom valu, moj rod, je također od tamo. Đorđe Petrović, Balaševićev klavijaturist i sjajan producent, također je iz moravačkih Petrovića. Kada sam predstavljao roman u Puli, susreo sam divne mlade žene iz Moravica. Ima mladog svijeta koje se obrazuje, čita i prati.

Koju ćeš knjigu sljedeću ponuditi čitateljima?

S ogromnom radošću najavljujem da se na proljeće u izdanju Naklade Ljevak pojavljuje nova knjiga poezije – sadrži moju prvu zbirku, a i nove pjesme. Ta moja prva zbirka je dobila pažnju od meni važnih ljudi, recimo Tonka Maroevića, koji je napisao lijepi esej o njoj. A sad ću se malo odmarati jer me ovaj roman potpuno iscrpio dok sam ga pisao.

 

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije