Branislav Đurđev: Zbog sukoba Hrvata i Srba otišlo je oko pola miliona obrazovanih

Piše: Bojan Munjin

Novosadski univerzitetski profesor demografije govori o migracijama 1945. i 1995. u Vojvodini

S renomiranim univerzitetskim profesorom iz Novog Sada Branislavom Đurđevom, stručnjakom za područje geografije i demografije, razgovaramo o migracijama stanovništva u Vojvodini – o kolonizaciji iz 1945. i egzodusu stanovništva nakon “Oluje” 1995., koji su odredili brojne kasnije socijalne procese i aktualni su do danas.

Koji su bili motivi 1945. godine i kasnije da se pristupi velikoj migraciji stanovništva iz Hrvatske, BiH, Crne Gore i južne Srbije u Vojvodinu?

Masovne organizovane migracije, poznatije kao kolonizacija Vojvodine, organizovala je komunistička vlast od 1945. do 1948. pod izgovorom rešavanja agrarnog pitanja, iako je tome prethodila važna činjenica iseljavanja Nemaca. Pod optužbom za kolaboraciju sa neprijateljskim snagama u Drugom svetskom ratu Nemci su došli pod udar novog jugoslovenskog zakonodavstva i odlukom predsedništva AVNOJ-a od 21. novembra 1944. godine u državnu svojinu prešla je sva imovina Nemačkog Reicha i njegovih pomagača, sva imovina jugoslovenskih Nemaca, izuzev pripadnika NOV i POJ. Egzodus Nemaca desio se pre zvaničnog završetka Drugog svetskog rata, ali je i ovu migraciju potrebno posmatrati u sklopu ukupne posleratne pokretljivosti.

Raseljena sela

Koliko je Nijemaca živjelo u Vojvodini prije, u toku i nakon Drugog svjetskog rata?

Prema popisu stanovništva 1948. godine, u Vojvodini je živelo 29.589 Nemaca ili 8,8 posto od njihovog broja u 1921. godini. Od početka Drugog svetskog rata pa do momenta popisa 1948. broj Nemaca u Vojvodini smanjen je za oko 300 hiljada. Deo njih izginuo je ili nestao u ratu, najveći deo se iselio septembra i oktobra 1944. godine, a od oko 75 hiljada Nemaca koji su završili u logorima za zarobljenike, većina njih iselila se po raspuštanju logora (Nemci u logorima nisu popisivani pošto im je oduzeto državljanstvo). U Vojvodinu je 1945. godine ukupno kolonizovano 36.430 porodica, odnosno 216.306 ljudi. Od toga iz Hrvatske je doseljeno 52.929 ljudi ili 25 posto svih kolonista, a njihovo poreklo ukazuje da potiču iz krajeva pretežno nastanjenih Srbima. To su demografski rejoni Like i severnog Primorja (iz koga je poreklom 61 posto kolonista iz ove republike) i rejon severne Dalmacije (sa 22 posto kolonista). Kolonizacija je imala vrlo sličan efekat kao i raseljavanje Srba s početka Drugog svetskog rata, tim pre što su učesnici u kolonizaciji često isticali da su ih lokalne vlasti prisiljavale da se sele, pa su često i čitava sela raseljavana.

U Vojvodinu je 1945. godine ukupno kolonizovano 36.430 porodica, odnosno 216.306 ljudi. Od toga iz Hrvatske je doseljeno 52.929 ljudi ili 25 posto svih kolonista, a njihovo poreklo ukazuje da potiču iz krajeva pretežno nastanjenih Srbima

Među historičarima sve se više govori o strategiji “popunjavanja praznog prostora” kao važnom motivu u ranijoj i kasnijoj prošlosti u južnoslavenskim krajevima.

Prvi zapisi o srpskom stanovništvu u severnoj Dalamaciiji datiraju još iz 14. veka, ali je brojnije naseljavanje Slavonije, Gorskog kotara, Like, Korduna nastupilo tek nakon turskih osvajanja. Nije to bila samo puka bežanija, nego se radilo i o strateškima razlozima, pa već u tim vremenima možemo govoriti o potrebi “popunjavanja praznih prostora”. To se naročito videlo nakon austrougarskih osvajanja i stvaranja vojne granice. U novije vreme, dakle nakon Drugog svetskog rata, pored rešavanja agrarnog pitanja, kao oficijelno proklamovanog cilja kolonizacije, često se pominje i da je to bio politički pokušaj rešavanja nacionalnog problema: cilj je bio, osim ekonomsko-socijalnih razloga, i da se stvore etnički homogeni prostori i da se u Hrvatskoj ojača hrvatska većina, u Vojvodini srpska, a na Kosovu i Metohiji albanska.

Možete li navesti neke konkretne primjere koji bi išli u prilog takvoj tezi?

Tome u prilog navodimo sledeće: ne stoji tvrdnja da su svi jugoslovenski Nemci, izuzev pripadnika NOV i POJ, sarađivali sa okupatorima, ali ipak su iseljeni. Zatim, najveće odseljavanje Nemaca dešavalo se pred nadiranjem Crvene armije, ali su tome doprineli i stavovi nove komunističke vlasti, koja je donela rešenje da se svi Nemci moraju iseliti, kao i memorandum britanske vlade pri kraju rata koji je takođe zagovarao odseljavanje Nemaca i doseljavanje Srba iz drugih krajeva zemlje, kao najbolje rešenje nacionalnog pitanja u Vojvodini. Kao što sam rekao, učesnici u kolonizaciji često ističu da su lokalni organi vlasti prisiljavali stanovništvo da se seli, da su često preseljavana i cela sela, a osim toga, Srbima, u ratu prognanim iz provincije Kosova i Metohije, bio je zabranjen povratak i preporučena im je kolonizacija u Vojvodinu. Na kartama se vidi da su najintenzivnija preseljavanja bila na teritorijama na kojima su u najvećoj meri živeli Srbi, a i arhivski podaci o ovoj kolonizaciji i posleratni popisi omogućuju procenu da su preko 90 posto doseljenih kolonizacijom bili po poreklu Srbi. Zaključno, evidentni odlazak Nemaca, koji nisu sarađivali sa okupatorima, stvorio je dakle prazan prostor i materijalnu osnovu za masovna useljavanja Srba koja su ubrzo usledila.

Kako je 1940-ih odnosno 1990-ih izgledao susret domaćeg stanovništva u Vojvodini i doseljenika?

O tim prvim susretima starosedelaca i kolonista svedoče novinski zapisi koji su ponekad i podrugljivi, navodeći kako starosedeoci smatraju da “kolonisti ne znaju ni kako da upregnu konje u kola”. Ipak, zahvaljujući gostoprimstvu starosedelaca kolonisti su se brzo prilagođavali i na njihovim njivama prinosi su postajali isto tako visoki, ponekad i viši, deca su im isto tako brzo odlazila u grad da se školuju i tamo se zaposle i međusobno žene i udaju bez obzira na nacionalnost. Nadalje, mnoge izbeglice iz devedesetih godina dolazile su sa traktorima i drugom mehanizacijom i doseljavale su se u krajeve gde su već ranije kolonizovani njihovi preci i u početku je preko 90 procenata njih bilo smešteno u tim porodicama. Dugo trajanje izbeglištva iscrpljivalo je domaćine, te je u prvom kvartalu 1995. godine u porodicama bilo smešteno 69 posto izbeglica, 25 posto bili su podstanari, a preostalih šest posto bili su u objektima kolektivnog smeštaja. Prema rezultatima popisa izbeglica iz 1996., samo 54,2 posto njih bilo je smešteno kod prijatelja i/ili rođaka, 20 posto iznajmilo je smeštaj, 10,2 posto smešteno je u objekte kolektivnog smeštaja, pet posto je imalo sopstveni smeštaj, a ostali su se snašli na drugi način ili nisu ni odgovarali na pitanja. Ovo su inače podaci kancelarije UNHCR-a i kancelarije za izbeglice i raseljene osobe iz 1996. godine u Beogradu.

Što pokazuje ovaj popis u vezi snalaženja izbjeglica u Vojvodini nakon “Oluje”?

Ovaj popis pokazuje da su izbeglice tragale za trajnim rešenjima. Za dobrovoljnu repatrijaciju ili povratak u matičnu zemlju prebivanja, dakle Hrvatsku, izjasnilo se samo 9,1 posto njih jer su im, kako navode, kuće bile oštećene ili porušene ili su se bojali da se vrate. Sa druge strane, privremeni smeštaj u inostranstvu našlo je 600 hiljada tražilaca azila iz čitave bivše Jugoslavije, ali veliki deo ovih izbeglica vraćen je u Jugoslaviju jer zapadnoevropske zemlje nisu želele da snose troškove njihovog zbrinjavanja. Izgradnja stalnih naselja za izbeglice bila je u to vreme veoma skupa, pa je na primer na kraju 1994. godine samo 350 izbeglica uspelo da na ovaj način reši problem smeštaja. Trebalo je praktički dve decenije da se počne sa masovnom izgradnjom naselja za ove izbeglice. Sa druge strane, razmena imanja, kako navodi demografkinja Milka Bubalo u svom radu “Najnovije demografske promene u Novom Slankamenu”, omogućila je mnogim srpskim i hrvatskim porodicama, u ovom slučaju iz Virovitice i Podravske Slatine, odnosno Novog Slankamena, da reše svoja egzistencijalna pitanja u tim tragičnim vremenima. Svi ovi pokušaji pokazali su se međutim limitiranim, pa su se političari i prostorni planeri založili za naseljavanje izbeglica u pograničnim selima, otprilike kao i 1945. godine, kako bi od potrošača brzo napravili proizvođače i kako bi popravili demografske prilike u pograničnim krajevima. Ovo rešenje je zahtevalo i međunarodnu pomoć i formiranje posebnog ministarstva, kao što je to bio slučaj i u posleratnoj kolonizaciji.

Etnička homogenizacija

Koliko je Vojvodina s novim pridošlicama dobila, a koliko su krajevi iz kojih su ti ljudi došli izgubili?

Demografi i sociolozi su se nadali da će izbeglice koje su doseljene u Srbiju dovesti do porasta nataliteta, te da će se povećati i viškovi rođenih nad umrlima. Povećanje je bilo kratkoročno, jednako i 1945. i 1995. godine. Na primer, u tim novim prisilnim migracijama, samo 1995. i 1997. godine došlo je do povećanja prirodnog priraštaja, da bi potom on ponovo opao. Izbeglice se u Srbiji, i onda nakon Drugog svetskog rata i sada, uglavnom ne odlučuju na veći broj dece usled neizvesne budućnosti na ovim prostorima, a takođe prihvataju reproduktivne navike autohtonog stanovništva. Inače, slična je situacija i u Hrvatskoj. Ono što smanjuje stope prirodnog priraštaja na prostoru Hrvatske su i Srbi povratnici. Vraćaju se uglavnom starije osobe, dok stanovništvo reproduktivnog uzrasta ostaje u Srbiji ili traži azil u trećim zemljama.

Do 1995. Srbija je primila 330.000 izbeglica iz Hrvatske, a do svetskog dana izbeglica, 20. juna 2014, samo njih 69.000 ili 21 posto vratilo se u Hrvatsku

Kako je izgledala kronologija izbjeglištva u Vojvodini sredinom 1990-ih godina?

Treba primetiti da je posle 1991., kada je u Srbiju izbeglo 16,2 posto od ukupno 233.125 lica izbeglih iz Hrvatske u Srbiju tokom 1990-ih godina, u naredne tri godine izbeglištvo iz ove republike jenjavalo i prepolovljavalo se u svakoj narednoj godini. Nagli vrhunac izbeglištvo je dostiglo u “Oluji”, početkom avgusta 1995, kada je pokrenuto više od polovine izbeglica (54 posto) iz Hrvatske. Do 1995. Srbija je primila 330.000 izbeglica iz Hrvatske, a do svetskog dana izbeglica, 20. juna 2014, samo njih 69.000 ili 21 posto vratilo se u Hrvatsku. Ovaj svetski dan Srbija je dočekala sa najvećim brojem izbeglica u Evropi, od čega su skoro tri četvrtine bile izbeglice iz Hrvatske. Zašto? Prema saopštenju za medije iz Komesarijata za uzbeglice i migracije, povodom svetskog dana izbeglica 2014. godine: “Republika Hrvatska nije isplatila zaostale penzije, dinarsku i deviznu štednju pa nekoliko desetina hiljada izbeglica iz Republike Hrvatske ni nakon 19 godina od prestanka rata nije povratilo svoje stanarsko pravo.” Prema ovom izveštaju, Hrvatska nije obnovila više od 10.000 srušenih srpskih kuća u područjima gde nije bilo ratnih dejstava i oko 8.000 kuća na područjima zahvaćenim ratom, nije vraćeno ni oduzeto poljoprivredno zemljište, da govor mržnje ni ne spominjemo…

U sukobu između Hrvata i Srba 1990-ih nesporni pobednici su razvijene zemlje zapada u koje je iz Hrvatske i Srbije krajem dvadesetog veka pristiglo oko pola miliona mlade i školovane radne snage iz evropskog kulturnog kruga

Koliko su srpske izbjeglice 1990-ih utjecale na demografsku mikroklimu zemalja u koje su dolazile?

I Srbija i Hrvatska su zemlje sa negativnim prirodnim priraštajem i izraženim procesima starenja stanovništva. Sa druge strane, u sličnoj demografskoj situaciji, industrijalizovane zemlje masovno pribegavaju uvozu radne snage, često iz drugačijih kultura i sa drugih kontinenata. U procesu tranzicije sigurno je da će depopulacija i starenje biti ograničavajući faktori razvoja i Srbije i Hrvatske. Zato veliki gubitak predstavlja oko 350.000 tražilaca azila iz Hrvatske u 1999. u samo pet zemalja – Srbiji i Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, SAD, Nemačkoj i Australiji. U referentnoj 2002. taj broj je iznosio 265.624 (UNHCR.CH, 2003). Rekoh, možda je Srbija demografski dobila na kratak rok, jer ona ne čini mnogo da zadrži sve pristigle izbeglice, nego je često samo zemlja prvog azila. U sukobu između Hrvata i Srba 1990-ih nesporni pobednici su razvijene zemlje zapada u koje je iz Hrvatske i Srbije krajem dvadesetog veka pristiglo oko pola miliona mlade i školovane radne snage iz evropskog kulturnog kruga.

Negdje ste napisali da su jedna trećina Vojvodine danas njezini doseljenici. Koja je najznačajnija točka promjena u Vojvodini u proteklih recimo 50 godina?

Po popisu stanovništva iz 1948. godine, Srbi su prvi put činili više od polovine stanovništva Vojvodine, Mađari 26, a Hrvati osam procenata. Po popisu 2011. godine, Srbi su činili dve trećine, Mađari 13, a Hrvati manje od tri procenta ukupnog stanovništva Vojvodine.

Na kraju, nameće se zaključak da je etnička homogenizacija bila presudan faktor u kolonizaciji Vojvodine i da su to i istok i zapad videli kao rešenje nacionalnog pitanja u Vojvodini. Izbeglištvo pri kraju dvadesetog veka bilo je samo nastavak ovakvog rešavanja demografskih pitanja i zbog toga nije bilo oštrijih osuda ovog često surovog procesa.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: