Ona će uskoro u našem belom Zagreb-gradu u pet večeri skupiti skoro stotinu hiljada (!) ljudi. Ona, pjevačica, akutna je i složena metafora – prenesena slika dva naroda, njihovih kultura i njihova stanja danas nakon svega u ovoj zemlji
Za razliku od velikih, teških, gradidbenih, povijesnih i metafizičkih toposa – Gračanica, Dečani, Peć, Prizren, samo Kosovo polje – „malena Banjska“ izaziva drugu emociju. Nešto tankoćutno, skromno i starostavno
Najprije je propala hrvatska književnost, pojevši samu sebe u momentu kad se povinovala bez glasa cenzuri novih pravila, čemu su krivi do dan-danas ne samo u međuvremenu sve više prokazivani i ozloglašeni lektori-cenzori, nego i pisci koji su bez otpora prihvatili nova pravila, stvarajući beskrajnu listu prestupa i izdaja, stilističkih, književnih, i, naravno, etičkih
Ovdje je jezik 33 godine sredstvo zastrašivanja, oružje ideološkog i psihološkog terora, što za posljedicu ima mutavost čitave jedne nacije koja se boji da progovori da ne bi pogriješila
To se događa kad se prečicom hoće u svijet – kad na putu s partikularnog u navodno univerzalno, prezrena i „zaostala“ pripadnost koja se zove nacionalna kultura služi samo kao prazna metafora: dobiješ simboličku potvrdu, konkretno svoje rodne i spolne prisutnosti, a i dalje si malen, ponižen i kolonijaliziran
Trideset kilometara od Trga Republike u Beogradu, od samog centra dakle, na rubu grada u panonskoj ravnici, nastale su Busije – naselje koje su izgradili protjerani odavde. Naselje nije statistička fusnota: pet hiljada ljudi živi tu
Srpska književnost, ako išta, pa nek se ponovi milioniti put, oduvijek je i istinski bila i ostala, isluženim terminom, policentrična. Njene najvažnije stvari nastale su zapravo izvan matice, a sam književni kanon neuporedivo je brojniji onima koji su stvarali izvan, jezikom deklaracije rečeno, „nacije-države“
Pri kraju radnog puta postaje rektor sveučilišta u Harkovu (gdje će dočekati i kraj života) i „statalni sovjetnik“, čovjek od državnog povjerenja. Ruski car mu poklanja ogroman posjed u tadašnoj Malorusiji, u guberniji čije bismo ime do prije godinu dana primili vjerojatno ravnodušno
Možda netko misli da predsjednik pravoslavne opštine Jovan Dedić svojoj djeci slučajno nije dao uobičajena narodna imena kao Nikola, Petar, Rade, Simo, Pilip, Krste, nego baš Milutin i Arsenije – jedno po Svetom kralju i graditelju Gračanice, a drugo po onome koji je izveo narod iz pogibelji upravo ovamo
Iako najveći dio Srba govori ekavicom, knjiga vjere i Crkve – Knjiga svih knjiga – i to njena službena verzija, odobrena od samog povjerenstva Svetog arhijerejskog sinoda u ijekavskoj je varijanti Vuka Karadžića i Đure Daničića
Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije ni Ministarstva kulture i medija. Europska unija i Europska komisija, kao ni Agencija za elektroničke medije ni Ministarstvo kulture i medija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
