Vladimir Pištalo: Andrić je bio antikolonijalni junak

Piše: Bojan Munjin

„Mislim da je Vladan Desnica nakon Andrića drugi najveći južnoslovenski pisac. Desnica nije slabiji od Andrića po kvaliteti svog dela, nego samo po opsegu svega što je napisao“

S piscem Vladimirom Pištalom, autorom brojnih hvaljenih i nagrađenih knjiga kao što su “Tesla, portret među maskama”, “Sunce ovog dana. Pismo Andriću”, “Značenje džokera” i druge, nekadašnjim profesorom na univerzitetu u Massachusettsu i današnjim v. d. upravnikom Narodne biblioteke Srbije razgovaramo o knjigama, čovjekovoj odgovornosti, liječenju duša i još o ponečemu što ne bismo smjeli zaboraviti.

Kako se s vašeg mjesta v. d. upravnika Narodne biblioteke vidi čitalačka scena u Srbiji?

Ova biblioteka na Vračaru u Beogradu puna je svetlosti i jedna je od najlepših biblioteka izgrađenih u Srbiji. Od 187 biblioteka u Srbiji postoji njih pet, među njima i Narodna biblioteka u Beogradu, koje su namenski građene da budu biblioteke. Ova zgrada je građena da bude uspomena na onu srušenu biblioteku koja je stradala u nemačkom bombardovanju Beograda 6. aprila 1941. godine, ali je ona nadrasla ovo sećanje i postala krovna ustanova povezana sa svim ostalim bibliotekama u Srbiji. Neki kažu da je naša biblioteka i najvažnija kulturna ustanova u zemlji. Mogu da razumem da je nekima najvažnija kulturna ustanova muzej ili pozorište, ali Narodna biblioteka, zajedno sa drugim bibliotekama u Srbiji sa kojim smo povezani, jeste najvažnija kulturna ustanova koja se bavi rečima.

Dijalog na Balkanu

Kakvo je stanje biblioteka u Srbiji?

Volim da posećujem biblioteke i u najmanjim mestima u Srbiji, jer su one i ljudi koji u njima rade neobično važne: ima mesta u Srbiji koja nemaju knjižaru, ali imaju biblioteku. Kada u najudaljenijim selima nema čak ni biblioteka, mi tamo šaljemo bibliobuseve i te pokretne biblioteke odlaze kod bolesnih ljudi i za vreme ove epidemije… Čoveku je želja za pričom urođena kao i želja za snom, hranom, ljubavlju i zajedništvom. Osim toga, sve u svetu čovek kultiviše i od surih predela pravi plodne vinograde. Moja dužnost je da popularišem knjige gde god mogu. Konkretan projekat ove biblioteke na jesen biće upravo približavanje knjige mladima. Biblioteke ničim ne mogu da budu zamenjene, čak ni u ovom vremenu takozvane krize knjige. To su dobre i postojane institucije koje žive sa ljudima i u dobru i u zlu.

Biblioteke ničim ne mogu da budu zamenjene, čak ni u ovom vremenu takozvane krize knjige. To su dobre i postojane institucije koje žive sa ljudima i u dobru i u zlu

Današnja umjetnost je pod velikim pritiskom trivijalne kulture. Kako se snaći u svemu tome?

Ne znam kako bi trebala da izgleda ta borba, ali mislim da svako treba da radi ono što je njegov posao. Kada bi piscu zabranili da piše, on bi i dalje pisao. Ljudi rade, kao mravi i pčele, ono što misle da treba da rade i drže se onih načela za koja smatraju da su im važna. Ako čovek izda svoja načela, on postaje makro svoje vlastite duše. Nikola Tesla je na primer mislio da nikada ne bi mogao da radi za neku veliku organizaciju, jer bi mu prave ideje prestale da padaju na pamet. Govorio je da kada ostaneš veran sebi, ideje dolaze kao Nijagara. Ili kako je sv. Pavle pitao: “Pošto bi prodao svoju dušu i koliko bi platio da je povratiš?” Što se tiče problema sa današnjom umetnošću, mislim da uvek postoji interes za visoke umetničke vrednosti i on nikada ne nestaje. Kada neko vreme prođe i kada se prašina slegne, tada će se samo jasnije videti šta je u tom vremenu zaista vredelo. Ono šta mene brine je odnos društva prema radu književnika. Jedan moj prijatelj pisac je rekao da kada bi mu platili za rad na njegovom romanu koji je trajao dve godine, koliko se minimalno po satu plaća čistačica, on bi bio veoma zadovoljan. Najvažniji pisci u Srbiji danas, oni koji su na primer dobili NIN-ovu nagradu ili nagradu “Meša Selimović”, teško da mogu da dobiju sto evra za tekst koji bi napisali za bilo koji časopis. Nekada su boemi iz Skadarlije živeli od svojih objavljenih pesama…

Vladimir Pištalo
Foto: Žarko Basić, PIXSELL

Bili ste koordinator međunarodne grupe “Dijalog civilizacija: konflikt na Balkanu”. Dijalog na Balkanu nikada nije bio na naročitoj cijeni, a danas je i u razvijenom svijetu on postao uglavnom fraza.

Jeste, ofucale su se sve te reči, a dijalog je posala otprilike birokratska uzrečica. Svejedno, na Balkanu ne možemo pobeći od dijaloga i ono što će nam na ovom prostoru pomoći jeste, ako se setimo reči grčkog pravoslavnog teologa Jovana Zizjulasa, da dijaloga nikada ne može biti previše. Ono što mislim jeste da ovo današnje vreme nije vreme dijaloga, i ne samo kod nas. Ima mnogo društava koja su daleko više podeljena nego što su ova naša. Američki prijatelji mi nedavno kažu da je podeljenost američkog društva došla do tačke da zastupnici jedne političke struje svoje protivnike ne smatraju ljudima. To je vrlo opasna tačka u kojoj više nije moguć dijalog između dve strane. Uvek sam se plašio one komunističke floskule “ko nije sa nama taj je protiv nas”, jer sam verovao da nam se onaj protiv nas eventualno može pridružiti. Grčki pesnik Konstantin Kavafi je rekao da uvek govori ono što misli i da bi ono što govori uz malo praktičnosti moglo biti primenjivo. Immanuel Kant opet kaže da je dobra volja jedina istinski dobra stvar na svetu, a Majka Tereza da mir počinje osmehom. Dakle, kada saberemo sve ovo, jedina sigurna stvar na svetu je dobra volja i niko vam ne može zabraniti da budete dobronamerni. Za dobronamernost ne postoje granice i ako posegnete dobrim rečima prema drugima, postoji šansa da će vas neko i čuti.

U svojim esejima često govorite o humoru kao blagotvornom sredstvu u ljudskoj komunikaciji. Ljudi na Balkanu su tradicionalno jako duhoviti. Oni su kraljevi vica i kozerije, ali se tako lako međusobno hvataju za vratove.

To je to večno pitanje o postojanju Dobra i Zla i zato je sa njim teško izaći na kraj. Prvo bih rekao da sam veoma ponosan na tu balkansku osobinu koja se zove kultura stola. Od Platonove “Gozbe” osnovna ideja je bila da ljudi sede oko stola, da jedu, piju, razgovaraju i razmenjuju dosetke i anegdote i ljudi na Balkanu su u tome zaista jako dobri. Ono što je važno je da šala ljudima često nadoknađuje ono što nemaju. Humor “zaobljuje ivice života”, koji je često težak i nekada brutalan. Imate i onaj Kerempuhov “smeh u senci vešala” i ona skulptura Kerempuha u Zagrebu je upravo to – neka vrsta hrabrosti u susretu sa apsurdom, protiv kojeg su se ljudi borili smehom.

Veoma sam ponosan na tu balkansku osobinu koja se zove kultura stola. Od Platonove “Gozbe” osnovna ideja je bila da ljudi sede oko stola, da jedu, piju, razgovaraju i razmenjuju anegdote i ljudi na Balkanu su u tome zaista jako dobri

Kada na Balkanu zamire smeh?

Za razliku od smeha, postoji i negativni smeh – podsmeh. Andrić je govorio: “Podsmevači su retko u pravu.” Govorio je da su to ljudi kojima fali empatija, koji se nikada nisu stavili u poziciju drugog čoveka i koji nisu pokazali dobru volju. Andrić je tu dobru volju imao kada je pisao “Pismo iz 1920.” stavljajući tu tešku priču o mržnji u prošlost, želeći da malo rastereti sadašnjost, premda je njegova originalna ideja bila da priču nazove “Pismo iz 1991. godine”, što bi zaista bilo proročki. Jedna činjenica u toj priči, u kasnijim analizama, nekako stoji po strani, a to je da taj fini čovek iz srednje Evrope i lekar po profesiji, koji očito voli Bosnu i njene ljude, govori o bosanskoj mržnji kao o endemskoj bolesti od koje se može pobeći u neki drugi svet, gde su takve bolesti iskorenjene. Na kraju priče taj čovek gine u španskom građanskom ratu, dakle neko ko je naivno mislio da je mržnja tek endemska bolest: ne, mržnja nije endemska bolest, ona je čovekovo stanje.

Koliko jedan pisac može da liječi čovjekove traume?

Mislio sam o tome pišući tekst za govor koji treba da održim 6. aprila, u povodu godišnjice bombardovanja naše biblioteke u Drugom svetskom ratu. Jedan deo naše književne baštine tada je otišao u dim. Hemingway je rekao: “Nastoj da napišeš najistinitiju rečenicu za koju si sposoban.” E sad, zamislite koliko je u toj našoj knjižnoj građi bilo istina, onih univerzalnih i onih koje su bile vezane za nas ovde, koje su izgorele. I kada čovek piše o jednoj traumi, voleo bi da takvu priču završi sa otvorenim vratima i da kroz te pukotine prodire svetlost. S jedne strane to je naivno jer ljudi i knjige koji su nestali neće se vratiti, ali sa druge strane ne vidim da imamo izbora. Jednom je Pascal rekao da “ako su šanse da Bog i smisao postoje jedan naprama deset, ja bih se ipak kladio u tih deset posto da Bog i smisao postoje, jer u tome je sva naša nada”. Andrić je u “Pismu iz 1920.” želio da nabroji sve one loše stvari u Bosni koje je u sebi potiskivao godinama i za koje je smatrao da predstavljaju neprijatelje dostojanstvu i lepoti života običnog čoveka. Može se reći da on u tom pismu više nije želeo da ćuti i da je eksplodirao, ali je želeo da upozori ljude na sve ono što ih stalno i tragično vraća nazad i ne da im da normalno žive. Njegova priča nije vesela, ali zašto bi književnost trebala da bude vesela? Neko je primetio da književnost služi tome da smiri uzrujane i da uzruja smirene, a Andrić je radio i jedno i drugo.

Porfirijev primer

Za mnoge ljude na Balkanu taj prostor djeluje kao ludnica otvorenog tipa, pri čemu se hrane stavom da je to stanje neizdržljivo. Kako objasniti taj autošovinizam?

Autošovinizam kod nas bez sumnje postoji, i ja sam ga osećao i pre ovih ratova, ali njega ne možete odvojiti od nečega što bih nazvao kulturnim kolonijalizmom. To je ona situacija kada domaći ljudi misle da su u nekom smislu manjkavi, jer im se čini da se njihova biografija ne potvrđuje u odnosu na poželjnu sliku ljudi koje oni vide na primer u stranim filmovima. Meksičko-američka spisateljica Sandra Cisneros kaže, kada je pisala o svojoj kući (“Kuća u ulici Mango”), kako njena kuća nije ličila ni na jednu kuću o kojoj je čitala u literaturi. Rekao bih da je baš to razlog da se opiše jedno drugačije iskustvo, jer ono nigde drugde nije opisano. Radi se o samopouzdanju i o moći interpretacije sveta. Andrić je bio antikolonijalni junak, jer se borio za našu moć interpretacije sveta. Ako imate tu moć, onda vi određujete uslove svoje vidljivosti. Ukoliko možete da ispričate svoju priču i ako neko drugi ne odlučuje za vas. Ko nema svoje mišljenje, ima tuđe.

Ivo Andrić se borio za našu moć interpretacije sveta. Ako imate tu moć, onda vi određujete uslove svoje vidljivosti

Pisali ste o Andriću i Tesli, a rekli ste da biste voljeli napisati knjigu i o Vladanu Desnici…

Da, voleo bih da napišem knjigu o Vladanu Desnici. Mislim, i u tom mišljenju sam dosta usamljen, da je Vladan Desnica nakon Ive Andrića drugi najveći južnoslovenski pisac. Desnica nije slabiji od Andrića po kvaliteti svog dela, nego samo po opsegu svega što je napisao. Inače, upravo sam razgovarao sa ljudima iz zagrebačke Prosvjete i jedna od tema bila je Kula Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, u kojem se odvijaju Desničini susreti, i to mesto moglo bi da postane prostor susreta i kulturne saradnje i sa Narodnom bibliotekom Srbije. Takođe sam ljudima iz Prosvjete predložio da oni u našoj biblioteci dobiju svoj prostor u kojem bi mogli da predstavljaju svoja važna izdanja iz svoje kulturne aktivnosti. Kao što se u Novom zavetu kaže da “kuća moga oca ima mnogo stanova”, tako i ova biblioteka ima mnogo stanova i ja bih hteo da se ljudi iz Prosvjete ovde osećaju kao kod kuće, kada u našoj biblioteci predstavljaju svoje knjige.

Narodna biblioteka je u najbližem susjedstvu hrama Svetog Save. Hoćete li se sresti s novim patrijarhom Porfirijem?

Puno je važnih pitanja stavljeno pred novog patrijarha i teško je o svemu tome ukratko govoriti, ali je dobro da je jedan takav čovek danas na čelu Srpske pravoslavne crkve. Patrijarhove reči, za njegovog boravka u Hrvatskoj, a i pre toga, zaista su bile smirujuće i dobro je da je tako jer “uljem se vatra ne gasi”. On je recimo izrazio saučešće Balaševićevoj porodici, što je bilo vrlo neuobičajeno, ali je bilo jako dobro primljeno. Zatim, ljudi iz intelektualnih krugova Srbije su imali utisak da je Porfirije jedan od njih kada je sa poštovanjem govorio o filmskom režiseru Terrenceu Malicku. Nije uobičajeno da poglavar jedne velike crkve govori o kulturnim pitanjima sa takvom kompetencijom i ljubavlju. Tekst Saše Lekića koji se bavi Porfirijem i Terrenceom Malickom pogledalo je na portalu RTS-a u nedelju dana deset hiljada ljudi. Duhovnu i svetovnu sferu ja ne vidim kao dve potpuno odvojene stvari i Porfirijev primer govori o dijalogu koji prelazi naoko utvrđene granice. Rezultati takvog rada se vrlo brzo vide i to je ono što ohrabruje. Nadam se da ću se susresti sa patrijarhom Porfirijem i razmeniti sa njim mišljenja o raznim konkretnim kulturnim pitanjima. Jedno od njih je restauracija knjiga koje mi obavljamo u našoj biblioteci, a mnoge od njih su duhovnog sadržaja iz srednjeg veka, koje se nalaze u mnogim manastirima u Srbiji, a dosta njih nije još popisano. Uz postojeća dva, pokušavamo da osposobimo restauratorske laboratorije u Nišu, Kragujevcu i Užicu i podrška patrijarhova za zaštitu i očuvanje tog kulturnog blaga bila bi tu od velike koristi.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: