Približava se pravoslavni Vaskrs, pa je i uobičajena praksa slavljenja ovog velikog hrišćanskog praznika uglavnom poznata. To vaskršnje prazničko iskustvo, uz male kulturalne razlike zavisno od običaja i tradicije, obnavlja se iz godine u godinu među mnogim narodima pravoslavnih hrišćana. Ali, što je to Vaskrs, ako ga promatramo kao metafizičku tajnu vaskrsnuća Isusa Hrista, koji je u isto vrijeme i Bog i čovjek? O tom misteriju Hristove pobjede života nad smrću, o značaju njegove žrtve i porukama koje je svojim životom, smrću i vaskrsnućem ostavio nama ljudima na zemlji, razgovaramo s arhimandritom u Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj, ocem Danilom Ljubotinom.

Što pravoslavnim vjernicima, u svojoj najdubljoj istini i snazi, predstavlja Vaskrs?

Vaskrsenje Hristovo je smisao i suština našeg života i našeg bivstvovanja na zemlji. Svojim vaskrsenjem Hristos je pobijedio zlo, đavola i smrt. Hristos je s jedne strane pobijedio ono što niko nije mogao, a s druge strane on dokazuje da ljudska ličnost ne umire. Vaskrsenje je, u ličnosti čitavog čovječanstva, oživljavanje paloga Adama i njegovo stavljanje, iz grijehovnog i mrtvog stanja, ali sada obnovljenog – na pozornicu života. Jedino je Hristos to mogao da uradi. To je ono u šta mi pravoslavni hrišćani vjerujemo i što svjedočimo svo ovo vrijeme na svakoj liturgiji i na svakom bogosluženju. Mi čekamo vaskrsenje mrtvih i život budućega vijeka. Sve ostalo u životu nas hrišćana je priprema za taj konačni cilj: pobjede dobra nad zlim i svjetlosti nad tamom.

Hristos neposredno prije nego što će biti raspet kaže svojim učenicima: „Kako je dobro dati život za svoje prijatelje.“ Na koga on to misli?

Hristos, kada govori o prijateljima, misli na cijeli svijet. Na svakog čovjeka. Na čovječanstvo. Hristovo Vaskrsenje je ljudima krajnji domet njihovog života, a priprema Hristova za Vaskrsenje je ljudima znak kako treba da žive. „Ja sam put, istina i život“, kaže Hristos u Jovanovom jevanđelju. Hristos je sin čovječiji i u isto vrijeme i Sin Božiji. On je sišao iz suštine Očeve na zemlju da bi pomilovao, da bi spasao čovjeka. On je sišao među nas na zemlju koja je teško zatrovana svim našim grijehovima, svim našim strastima, koji su proizišli iz slobode koju nam je Bog dao.

Tajna krsta

Zašto je Bog čovjeku dao slobodu?

Bog je čovjeku dao slobodu da bi čovjek bio slobodno biće. I čovjek jeste slobodno biće. Kada ne bi bio slobodan, čovjek ne bi bio ni odgovoran za ono što čini. Čovjekova sloboda i kako će se čovjek ponašati na zemlji ovisi o nama, ali očito čovjek nije mogao da izdrži taj izazov. Kako nije bio u stanju da savlada ta iskušenja, čovjek je pao u dubine sopstvenih ogrijehovljenih misli i poveo se za željama ovoga svijeta. U suštini, ti izazovi, grijehovi i zemaljske želje su strasti kojih čovjek nije mogao da se oslobodi. Vidjevši propast čovjeka, Bog je poslao svog Sina da čovjeku pokaže puteve života i način kako treba da živimo. Hristos je do zadnje jote ispunio vjernost Ocu nebeskom, da bi nas oslobodio takvog našeg stanja. Čovjek je toliko pao da često puta čak nije ni u saznanju da je u ropstvu.

Čovjek je slobodno biće koje nije moglo izdržati taj izazov. Kako nije bio u stanju da savlada iskušenja slobode, čovjek je pao u dubine grijeha. Vidjevši propast čovjeka, Bog je poslao svog Sina da čovjeku pokaže puteve života

Hrist na krstu iskazuje ljubav prema ljudima, u trenutku kada taj svijet oko krsta pokazuje svoje najgore lice. Kako je takva ljubav prema nama ljudima uopće moguća?

Hristos odgovara suštinskom ljubavlju prema čovjeku. Ali on odgovara i Božanskim strpljenjem za čovjeka. To je zato jer u svemu što se događa najvažniji je čovjek. Bez čovjeka ne postoji kosmos, kažu naši sveti oci. Čovjek je suština života. Zato je Hristos otišao dobrovoljno u smrt, pretrpjevši neviđena stradanja, pljuvanje i viku te svjetine protiv njega i strašna fizička mučenja, koja čovjek ne bi mogao izdržati. On je to učinio radi čovjeka. Zato je on, i kao Bog i kao čovjek, sve to izdržao i izgovorio one riječi: „Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine.“ To je ta velika novost i takve riječi nisu se čule od postanja svijeta. Hristos je tim riječima otvorio prostor nade u život vječni. Prostor nade u pobjedu, ne nad bratom čovjekovim, nego nad zlim koje ga je spopalo.

Objasnite nam tu veliku tajnu: zašto su ljudi preko Hristovog raspeća, stradanja i Vaskrsa, iskupljeni?

Čovjek je potpuno iskupljen Hristovom žrtvom. Čovjek je prije svega preobražen samim Hristovim preobraženjem. Isus je pokazao da bi uspokojio svoje učenike, koji su bili ljudi, da njegova žrtva nije bila uzaludna i da oni ostanu u vjeri da će on pobijediti. To je on pokazao u trenutku svog preobraženja, koje mi pravoslavni hrišćani slavimo 19. avgusta, kada je na gori Tavor pred samo raspeće i svoju smrt, predstavio učenicima svoju božansku prirodu. Ljudi se ne mogu drugačije spasiti. Osim Hristove žrtve nema drugačijeg načina za čovjekovo spasenje. Bog ima promisao za svog čovjeka na ovoj planeti, u svakom trenutku i u svakoj kulturi, u drami čovječanstva koja je strašna, koja traje u naše dane, trajala je prije nas i trajat će poslije nas.

Kako ta čovjekova drama izgleda danas?

Mnogi ljudi su danas u čekanju, s pitanjem kako će se ta drama završiti. Čovjek se udaljio od jevanđelja i kao takav možemo reći da luta. Taj čovjek je u poziciji traganja, ali na bespućima. Suština je u tome da se čovjek ne može spasiti sam i u tom je tajna krsta i Hristove žrtve za čovjeka. Ogrijehovljeni čovjek se jedino preko Vaskrsa može ponovo roditi – za vječnost. Starac Sofronije piše kako se trude ljudi, parlamenti i razne institucije, da uspostave red i da pobijede zlo na ovoj zemlji – i ne uspijevaju. Ne uspijevaju zato što ti ljudi kroz svoje strasti nameću svoje misli, koje nisu očišćene vatrom vaskrsenja Hristovog, vatrom njegove prisutnosti, vatrom božanskog ulaska u sferu ljudskog bića i kosmosa uopšte.

Kako hrišćani znaju da je Hristos prisutan u njihovom životu?

Isus je pred samu smrt podijelio hljeb i vino, kao svoj život i mi to posvećujemo u njegovo ime, njegovom silom i tako se hranimo, zalogajem vječnoga života. Mi se pričešćujemo svetom tajnom pričešća, koja nije za nas moguća da se odgonetne, ali kad god se pričešćujemo mi jasno osjećamo doživljaj te tajne. Čovjek živi od onoga što jede, ali Hristos kaže da čovjek živi i od svake riječi koja izlazi iz usta Božijih. Nema izlaza dok ne shvatimo da je Hristos spasitelj svijeta, da je on pomazanik Božiji i da je on došao da nas spasi. Izvan toga je samo uzaludno čekanje nečega što se već svršilo.

Što znači nositi svoj krst svaki dan?

Nositi krst svaki dan znači da se on nosi sa saznanjem da nas taj krst vodi ka spasenju. Vidite, prije nego što se dogodilo ovo veliko zlo na Bliskom istoku, vodio sam jednu pokloničku grupu u Jerusalim i bili smo kod patrijarha jerusalimskog, Teofila III, koji nam je govorio nevjerovatno duboke stvari. Kazao je: „Kod mene dolaze predsjednici, kraljevi, učeni ljudi, raznorazni moćnici ovoga svijeta i ne razumiju naš problem. Nama nije potreban ni novac ni sila ovoga svijeta. Nama je potreban božanski mir.“ Bog je stvorio čovjeka za dobro, ne za zlo, a ono što se kasnije dogodilo sa čovjekom je da se on nije mogao oduprijeti svojim iskušenjima, pao je i tako je to do danas. Ali mir nam ti poglavari i moćnici ne mogu donijeti, jer oni djeluju iz svijesti ovoga svijeta, pa onda žele na taj svoj način da donesu nešto što bi umirilo čovječanstvo. Ali pravo umirenje je mogao donijeti jedino Hristos. „U ovom gradu, Jerusalimu, sve je počelo i u ovom gradu će se sve završiti“, kaže patrijarh Teofil III. Do tada čovjek mora nositi svoj krst. Naš krst je nama dan i nema drugog puta ovom zemljom, namučenom i ispaćenom našim grijesima, našim licemjerjem i našim neznanjem.

Put u vječnost

Kako običan čovjek sam sebi može objasniti Vaskrs, prelazak iz smrti u život?

Vaskrs nije samo običaj ili kultura, nego je to vjera da nam je Hristos svojom pobjedom nad smrću dao priliku da i mi vaskrsnemo u vječnost. Kategorija vječnosti je običnom čovjeku dokučiva jedino preko živog iskustva težine krsta koji kroz život taj čovjek nosi. Čovjek u bolesti i siromaštvu, u žrtvi za drugog, u stradanju, pronalazi trojičnoga Boga: Oca, Sina i Svetoga Duha. Mi smo ovdje u crkvi da svjedočimo Božiju riječ, ali da tu riječ svjedočimo i svojim životom. Dvadeseti vijek je bio strašan. Milioni hrišćana su u velikim mukama položili svoje živote svjedočeći Hrista. Najgore od svega jest što su mnoga od tih ubistava bila motivirana uvjerenjem da se ta zlodjela čine u službi Bogu. Evo vidite dokle seže ljudski pad.

Hristos je rekao da treba voljeti i svoje prijatelje i svoje neprijatelje. Kako je danas moguća ljubav, u svijetu u kojem je toliko zla učinjeno?

Čovjek ne može nikako drugačije nego da prati život Isusa Hrista Sina Božijeg i Sina čovječijeg. On je stvorio naš put i to je siguran put. Zato krst nije put straha nego put dinamike kako da dođemo do preobraženja, do spasenja i konačno do vaskrsenja. Drugog puta nema. Zato sada vlada ogromna smućenost i velika pometnja, mi živimo kao u babilonsko doba, kada se više ne možemo sporazumjeti.

Možete li nam dati primjer hrišćanske ljubavi u zlu vremenu?

Mi smo imali oca Gavrila u manastiru Lepavina pored Koprivnice, koji je sa Svete gore došao tamo u najgore vrijeme. On je došao u jako teškom trenutku kada je čovjek pao na najniže grane, kada čovjek čovjeku nije bio samo neprijatelj nego i nečovjek. On je nosio jako težak krst, ali sa tog krsta se širila svjetlost koja je mnogo naroda različitih uvjerenja u taj manastir privukla. Ljudi su dolazili, koji su sami nosili svoje krstove neviđenih teškoća. Otac Gavrilo je bio tako veliki čovjek da je mogao da iscijeli te ljude pritisnute tako velikim nevoljama. On je mogao da otvori njihov razum i osvijetli ga snagom Svetog Duha koji obitava u orbiti koju mi zovemo crkva, zajednica tijela i krvi Hristove. Na taj način ljudi mogu da osjete predukus tog božanskog života, bez obzira na zemaljske nedaće. To je ljudski život koji u dubini ima smisao božanskog. U takvom životu je čovjek stvaralac i kreator i tada može u svakom čovjeku vidjeti brata svoga, kako ga je Bog stvorio.

Kako se danas pravoslavni hrišćani pripremaju da proslave Vaskrs, božansku tajnu prelaska Isusa Hrista iz smrti u život?  

Pripremamo se za tajnu Vaskrsenja; postimo 40 dana i u tom periodu ne vršimo samo izbor hrane nego i izbor naših riječi, misli i djela, kako bi čisti pristupili vaskrslom Hristu. Čini se da danas svijet živi u dinamici pogibelji i on ide prema nekom jako opasnom rubu, ali mi hrišćani treba da idemo tvrdim hodom prema tom velikom planetarnom i kosmičkom događaju, prema Vaskrsenju. Hrist je došao među nas, ovakvima kakvi jesmo, između ostalog i zbog toga da u nama razbije strah i brigu od budućnosti. Došao je ljudima koji jednog dana moraju umrijeti, jer su toliko ogrijehovljeni da je plata za grijeh smrt. Da Hrist nije došao, čovjek ne samo da ne bi mogao da nađe put u vječnost, nego bi zbog te ogrijehovljenosti sam sebe potpuno izjeo i Hrist više nikoga na zemlji ne bi našao.

Hrist je došao da prekrati naše muke, naše podjele, naše porobljavajuće strukture i želje za međusobnim uništenjem. Hrist nam govori da bez obzira na sve, čovjek je neuništivo biće, vrijedan vječnoga života

I što da danas učini čovjek koji, kako kaže pjesnik, „sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti i pred zamračenom pučinom…“

Mi ljudi mislimo da živimo u vremenu bez izlaza, ali u očima Boga nije tako. Čovjek se danas takmiči u strastima, a ne u dobru, ali čovjek mora da se pokaje za ono što je učinio i mora da se samoograniči, kako je govorio Solženjicin. Hrist je došao da prekrati naše muke, naše podjele, naše neprijateljske i porobljavajuće strukture i želje za međusobnim uništenjem. On je došao da nas blagoslovi i pokaže put u vječnost. Hrist nam čitavo vrijeme govori da je bez obzira na sve, čovjek neuništivo biće, vrijedan vječnoga života.